- 1 -              Poslovni broj: I Kž-63/2021-6

Poslovni broj: I Kž-63/2021-6

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića univ.spec.crim., predsjednika vijeća te dr.sc.Tanje Pavelin i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. T., zbog kaznenog djela iz članka 272. stavak 1. i 3. i dr. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv osuđujućeg dijela presude Županijskog suda u Karlovcu od 11. veljače 2021., broj K-16/2020, u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2021. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika Ž. Š.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke presude te se izriče da je optuženi I. T. djelom opisanim točkom 1. izreke zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavak 3. u vezi stavka 1. KZ/97. te se optuženi I. T. po tom propisu uz primjenu članka 57. stavak 4. točka d. KZ/97. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine, u koju kaznu mu se, na temelju članka 63. stavak 1. i 3. KZ/97., uračunava vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. studenog 2010. do 9. prosinca 2010..

 

II. Odbija se žalba optuženog I. T. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1.1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu, pod točkom 1. izreke, optuženi I. T. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), pobliže opisanog u njenoj izreci. te je na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11. u vezi s člankom 48. stavak 2. i člankom 49. stavak 1. točka 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te mu je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.2. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), oštećena M. K. s imovinskopravnim zahtjevom upućena je u parnični postupak.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1., 6. i 7. ZKP/08., optuženi I. T. dužan je naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 7.497,76 kuna, paušalnu svotu 1.000,00 kuna, kao i trošak zastupanja oštećenice koji će naknadno biti utvrđen po dostavljenom troškovniku.

 

1.4. Na temelju članka 452. točka 3. ZKP/08, pod točkom 2. izreke presude, protiv optuženog I. T. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, nepružanjem pomoći osobi koja je teško ozlijeđena u prometnoj nesreći, opisano i kažnjivo po članku 273. stavak 1. KZ/97. te na temelju članka 149. ZKP/08 odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1.- 5. ZKP/08 padaju na teret proračuna.

 

2.1. Protiv osuđujućeg dijela te presude, žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

2.2. Protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude, žali se i optuženi I. T. po branitelju, odvjetniku Ž. Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presude ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Optuženik je, po branitelju, podnio je i odgovor  na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su na njihovo traženje optuženi I. T. i njegov branitelj, odvjetnik Ž. Š. te državni odvjetnik. Sjednici vijeća prisustvovao je branitelj optuženika, odvjetnik Ž. Š., dok nisu pristupili zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske te optuženi I. T., koji su o održavanju sjednice uredno obaviješteni, pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti u smislu članka 475. stavka 5. ZKP/08.

 

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

7. Nije u pravu optuženi I. T. kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Žalitelj tu žalbenu osnovu pobliže zakonski ne označava, dok se iz sadržaja žalbe može iščitati kako upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Žalitelj doslovno prepisuje zakonski tekst te odredbe, ali podrobnije ne obrazlaže u čemu bi se povreda sastojala. Suprotno žalbenim navodima, u pobijanom rješenju nema proturječnosti, a prvostupanjski sud je, u pogledu odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima zasniva svoju odluku. Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., drugostupanjski sud nije utvrdio da je sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti. Iz navedenih razloga žalba optuženika zbog navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

8. Nasuprot daljnjoj tvrdnji optuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je osnovano odbio prijedlog optuženika da se kao svjedoci ispitaju policijski službenici prisutni očevidu, kao i žrtva A. D. te A. S..

 

8.1. Argumentacija žalitelja u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na navode da prvostupanjski sud nije „uopće pokušao utvrditi odlučnu činjenicu…koje su to konkretne okolnosti i radi čega su naznačili smjer kretanja nepoznatog teretnog vozila kako u zapisniku o očevidu tako i na situacijskom planu“, smatrajući da bi razjašnjenje „navedene odlučne činjenice“ bitno utjecalo na utvrđenje uzroka i dinamike nastanka konkretne prometne nesreće, pri čemu „prometni vještak Z. T., niti u svome pisanom nalazu i mišljenju, a niti u usmenoj dopuni…nije decidirano utvrdio da činjenica smjera kretanja nepoznatog teretnog vozila ne bi bila od odlučne važnosti za utvrđivanje i ocjenu ponašanja u vozno-tehničkom smislu okrivljenika kritične zgode kao vozača osobnog automobila“.

 

8.2. Međutim, protivno žalbenim navodima optuženika, provedenim prometnim vještačenjem po sudskom vještaku Z. T., na temelju rezultata provedenog očevida na mjestu događaja i ostalih isprava koje prileže spisu, utvrđeno je da je do nezgode došlo zbog sudara u završnoj fazi pretjecanja odnosno preranog skretanja vozila „Opel“, kojim je upravljao optuženik, na desnu polovicu kolnika ispred vozila „Volkswagen“, kojim je upravljao oštećenik, i okrznuća u prednji lijevi ugao vozila „Volkswagen“,  pri čemu bi nezgoda bila izbjegnuta da je vozilo „Opel“ radnju pretjecanja završilo na način da je osigurao razmak ispred vozila „Volkswagen“, odnosno da je započeo sa skretanjem na desnu traku nakon još prijeđenih 32,4 metara. Da je prometni vještak smatrao da je činjenica naznake nepoznatog teretnog vozila u zapisniku o očevidu i u situacijskom planu, temeljem kojih je izrađivao svoj nalaz i mišljenje, u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom prometne nesreće, to bi i istaknuo u svom pisanom nalazu i mišljenju, u kojem se na navedenu okolnost samo osvrće navodeći da nije imao elemenata za utvrđivanje načina i brzine kretanja nepoznatog teretnog vozila te udaljenosti vozila „Opel“ od istog. Iz navedenog se zaključuje da je  prometni vještak navedenu okolnost uzeo u obzir te da ista nije dovela u pitanje izrađeni nalaz i mišljenje koji je ispravno prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojan.

 

8.3. Stoga je prvostupanjski sud s pravom odbio dokazne prijedlog obrane da se ispitaju svjedoci na prethodno navedenu okolnost, s obzirom na to da kaznenopravnu odgovornost optuženika u konkretnoj prometnoj situaciji nije odlučno postojanje nepoznatog teretnog vozila koje se kreće iz suprotnog smjera, kako to pogrešno smatra optuženik (koji na navedenu okolnost nije dopunski ispitao vještaka na raspravi pa stoga promašeno ističe da se o tome vještak nije decidirano izjasnio), jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da je do kontakta među vozilima došlo jer optuženik nije svoje vozilo prilikom pretjecanja držao na potrebnoj udaljenosti od vozila oštećenika, pri čemu je radnju pretjecanja završio na način da nije osigurao razmak ispred vozila, sve upravljajući vozilom pod utjecajem alkohola, što je utvrđeno provedenim toksikološkim vještačenjem.

 

8.4. Također, nije u pravu optuženik da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prijedlog da se u svojstvu svjedoka ispita žrtva A. D.. S obzirom na to da je prvostupanjski sud iscrpio sve zakonom dopuštene mogućnosti kako bi izveo navedeni dokazni prijedlog, međutim žrtva A. D. je strana državljanka bez sudu poznatog mjesta prebivališta, koje nije bio u mogućnosti utvrditi ni putem Interpola Zagreb.

 

8.5. Iz izloženih je razloga činjenično stanje ispravno i potpuno utvrđeno.

 

9. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, smatrajući da je prvostupanjski sud precijenio, iako ispravno utvrđene olakotne ili naročito olakotne okolnosti i podcijenio otegotne okolnosti, izrekao preblagu kaznenopravnu sankciju, jer da nisu postojali opravdani razlozi da se kazna ublažava do razine primjene uvjetne osude.

 

10. Iako se optuženik izričito ne žali zbog odluke o kazni, sukladno članku 478. ZKP/08., njegova žalba, izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede odredaba kaznenog postupka, istovremeno sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, pa je pobijana presuda ispitana i u tom pogledu.

 

11. Ispitujući osnovanost žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni te postupajući u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08., a u odnosu na žalbu optuženika, ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da na strani optuženika postoje naročito izražene olakotne okolnosti, što državni odvjetnik ne spori, a koje je pronašao u činjenicama da je optuženik u trenutku nesreće bio neosuđivana osoba, protek vremena od počinjenja djela u povezanosti s činjenicom da u međuvremenu optuženik nije činio druga kaznena djela, da optuženik nije utjecao na dugotrajnost postupka svojim ponašanjem i da boluje od posttraumatskog stresnog sindroma uzrokovanog boravkom u logoru, što je utvrđeno provedenim psihijatrijskim vještačenjem.

 

12. Međutim, osnovano državni odvjetnik prigovara da sve navedene olakotne okolnosti, iako opravdavaju institut ublažavanja kazne, ne opravdavaju ublažavanje kazne do razine osude na kaznu zatvora u trajanju jedne godine uvjetovanu rokom kušnje od četiri godine, jer ista ne ostvaruje svrhu kažnjavanja. Ispravno upire državni odvjetnik da je prvostupanjski sud propustio kao otegotno cijeniti okolnost optuženikove ranije prekršajne kažnjavanosti i to upravo za prekršaj iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama zbog prekoračenja brzine, da je u konkretnom slučaju vozio sa koncentracijom alkohola u krvi od najmanje 2,08 g/kg, te skrivio prometnu nesreću u kojoj je stradalo dvoje ljudi od kojih jedan smrtno a drugi sa pretrpljenim teškim tjelesnim ozljedama, pritom svjestan da zbog medicinske terapije koju je koristio nije smio konzumirati alkohol.

 

13. Zbog svega naprijed navedenog, po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, razlozi specijalne i generalne prevencije, kako se to s pravom navodi u žalbi državnog odvjetnika, opravdavaju utvrđivanje strože kazne, jer se jedino na taj način u konkretnoj situaciji može u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11.

 

14. S obzirom na prihvaćanje žalbe državnog odvjetnika u odnosu na odluku o kazni, valjalo je razmotriti primjenu blažeg zakona za optuženika kod odmjeravanja nove kazne i primijeniti blaži zakon.

 

15. Naime, kazneno djelo je počinjeno u vrijeme važenja Kaznenog zakona iz 1997. godine prema kojem je za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavak 3. u vezi stavka 1. KZ/97. bila propisana kazna zatvora od 3 godine do 10 godina, dok je za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 4. u vezi stavka 1. KZ/11., u kojem prvostupanjski sud nalazi pravni kontinuitet, zapriječena kazna zatvora od 3 godine do 15 godina, zbog čega je po službenoj dužnosti trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela, kako je to učinjeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude, budući je Kazneni zakon iz 1997. godine blaži za počinitelja, u odnosu na ovo kazneno djelo. Naime, prvostupanjski sud je ispravno u trenutku donošenja odluke kao blaži zakon primijenio Kazneni zakon iz 2011., koji pri utvrđivanju osobito olakotnih okolnosti omogućava ublažavanje kazne do razine mogućnosti izricanja uvjetne osude, što je prvostupanjski sud i učinio, kako je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika drugostupanjski sud zaključio da nije opravdano kraj svih okolnosti navedenih u odjeljku 12. ove odluke izreći uvjetnu osudu, nego da je kazna koja će ostvariti svrhu kažnjavanja u predmetnom slučaju kazna zatvora, slijedom čega je, a sukladno načelu konkretnosti, blaži zakon za optuženika Kazneni zakon iz 1997. zbog manje gornje granice propisane kazne.

 

16. Stoga je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti, valjalo preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni, u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke presude te izreći da je optuženi I. T. djelom opisanim u točkom 1. izreke zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavak 3. u vezi stavka 1. KZ/97 te je optuženi I. T. za kazneno djelo iz članka 272. stavak 3. u vezi stavka 1. KZ/97., a na temelju članka 272. stavak 3. KZ/97. u vezi članka 57. stavak 4. točka d. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, kojom će se ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja.

 

17. Također je trebalo, u skladu s člankom 63. stavak 1. i 3. KZ/97. optuženiku u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. studenog 2010. do 9. prosinca 2010., a što je prvostupanjski sud propustio učiniti.

 

18. Slijedom navedenog, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

 

 

Zagreb, 19. svibnja 2021.