Broj: Rev 2241/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja u pravnoj stvari I. tužitelja A. V.₁, OIB: .... i II. tužiteljice A. V.₂, OIB: ..., oboje iz Z., oboje zastupani po punomoćniku K. G., odvjetniku u Ž., protiv tuženika I. (Z.) V. iz S. B., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. I., odvjetniku u S. B., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji I. i II. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru posl. broj Gž-1087/15-3 od 4. travnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji, posl. broj P-225/15 od 1. lipnja 2015., u sjednici održanoj 25. travnja 2017.

p r e s u d i o   j e

I. Revizija I. tužitelja A. V.₁ i II. tužiteljice A. V.₂ protiv presude Županijskog suda u Vukovaru posl. broj Gž-1087/15-3 od 4. travnja 2016., odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika I. V. za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Raskida se u cijelosti ugovor o doživotnom uzdržavanju poslovni broj OU-95/07 od 23. svibnja 2007. godine sklopljen između I-tužitelja A. V.₁ iz Z., ... kao primatelja uzdržavanja s jedne strane, II-tužiteljice A. V.₂ iz B. G., ... kao treće osobe i tuženika I. V. iz S. B., ... kao davatelja uzdržavanja.

2. Određuje se u zemljišnoknjižnom ulošku broj 2259, 2260, 3517, 3517 i 3182, sve u k.o. B. G., uspostava zemljišnoknjižnog stanja kako je bilo prije provedbe ugovora o doživotnom uzdržavanju poslovni broj ... od 23. svibnja 2007. godine, tako da se u navedenim zemljišnoknjižnim ulošcima ima brisati uknjiženo pravo vlasništva sa imena tuženika, kao i pravo uknjiženog stvarnog tereta na ime I i II- tužitelja, uz istovremeni upis prava vlasništva na navedenima na ime I-tužitelja“

Nalaže se tužiteljima A. V.₁ i A. V.₂ da tuženiku I. V. naknade parnični trošak u iznosu od 19.375,00 kn u roku od 15 dana.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba I. i II. tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda (st. I. izreke). Nadalje tom presudom odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška davanja odgovora na žalbu (st. II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod st. I. izreke reviziju su u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnijeli I. i II. tužitelji iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava dopuštenost revizije, a podredno i osnovanost te revizije. Zahtjeva naknadu troška davanja odgovora na reviziju.

Revizija I. i II. tužitelja je dopuštena.

Prema odredbi čl. 392. st. 2. ZPP revizija iz čl. 382. st. 1. toga Zakona je nedopuštena ako ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije ili osoba koja se odrekla prava na reviziju ili ako osoba koja je podnijela reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, odnosno ako postoje drugi razlozi zbog kojih podnesci stranaka općenito ili revizija nisu dopušteni. Prema st. 3. istog zakonskog članka revizija iz čl. 382. st. 1. toga Zakona je nedopuštena i ako je podnesena iz razloga zbog kojih se ne može podnijeti.

U konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedna od pretpostavki iz čl. 392. st. 2. i st. 3. ZPP radi kojih bi predmetna revizija I. i II. tužitelja bila nedopuštena. Sama okolnost, koju kao razlog nedopuštenosti predmetne revizije I. i II. tužitelja u odgovoru na reviziju navodi tuženik, da je nižestupanjskim presudama odlučeno o tužbenom zahtjevu I. i II. tužitelja za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, a da je u postupku utvrđeno da su stranke sklopile ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, predmetnu reviziju I. i II. tužitelja ne čini nedopuštenom.

Revizija I. i II. tužitelja nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima I. i II. tužitelja u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti prvostupanjska, a niti pobijana drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženjima tih presuda.

Predmet spora je tužbeni zahtjev I. i II. tužitelja za sudskim raskidom i to u cijelosti ugovora o doživotnom uzdržavanju od 23. svibnja 2007. sklopljenog između I. tužitelja kao primatelja uzdržavanja, II. tužiteljice kao treće osobe i tuženika kao davatelja uzdržavanja te tužbeni zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja na predmetnim nekretninama kako je bilo prije provedbe prije navedenog ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće činjenice:

- da su I. tužitelj kao primatelj uzdržavanja i II. tužiteljica kao treća osoba sa tuženikom kao davateljem uzdržavanja 23. svibnja 2007. u formi javnobilježničkog akta sklopili ugovor o dosmrtnom uzdržavanju,

- da je čl. 1. tog ugovora I. tužitelj dao tuženiku u vlasništvo nekretnine pobliže navedenim u tom ugovoru,

- da je obveza tuženika prema tom ugovor bila plaćati I. tužitelju godišnje 5.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate najkasnije do 1. siječnja svake godine za tekuću godinu,

- da je tim ugovorom određeno da će primatelj uzdržavanja i njegova supruga (I. i II. tužitelji) sami sebi ili po trećoj osobi osigurati sve usluge za zadovoljenje životnih potreba (obroke, hrane, plaćanje režija koje terete obiteljsko domaćinstvo, čišćenje, pranje i pospremanje osobnog rublja, posteljine i kuće, sahrana i sl.), osim što je obveza davatelja uzdržavanja (tuženika) da dok primatelj uzdržavanja (I. tužitelj) boravi u B. G. u slučaju potrebe odvesti ga liječniku, dok će troškove lijekova i liječenja platiti sam primatelj uzdržavanja,

- da je tim ugovorom određeno da će primatelj uzdržavanja (I. tužitelj) imati pravo iz šume koja je predmet toga ugovora svake godine odrezati jasenove novoizrasle grane za potrebe ogrijeva bez rezanja ili rušenja osnovnog stabla,

- da tim ugovorom nije određeno da će stranke zajedno živjeti, a niti da su stranke zajedno živjele,

- da je tuženik uredno izvršavao svoju obvezu isplate godišnjeg iznosa od 5.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti,

- da tuženik I. tužitelja nije sprječavao u ostvarivanju prava da u šumi reže jasenove novoizrasle grane,

- da I. tužitelj nije niti imao potrebu za odvoženje liječniku za vrijeme dok bi boravio u B. G.,

- da međusobni odnosi stranaka nisu poremećeni već da su poremećeni odnosi I. tužitelja sa ocem tuženika.

Revizijski navodi I. i II. tužitelja kojima pokušavaju dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravnoodlučnih činjenica, predstavljaju pokušaj pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se prvostupanjska presuda ne može pobijati i razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, takvi revizijski navodi I. i II. tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kad su odbili predmetni tužbeni zahtjev I. i II. tužitelja.

Prema odredbi čl. 589. u vezi s odredbom čl. 583. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO), svaka stranka može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze. Prema odredbi čl. 589. u vezi s odredbom 583. st. 2. ZOO ako prema ugovoru o dosmrtnom održavanju strane žive zajedno pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor.

Kada je tuženik uredno izvršavao svoje obveze iz predmetnog ugovora o dosrmrtnom uzdržavanju to jest kada je uredno godišnje isplaćivao kunsku protuvrijednost od 5.000,00 eura, tj. kada nije sprječavao I. tužitelja u rezanju jasenovih novoizraslih grana iz šume te kada do sada nije niti postojala potreba odvoženja I. tužitelja liječniku (za vrijeme njegovog boravka u B. G.) onda pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju nije ispunjena pretpostavka za raskidom predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju iz čl. 589. u vezi čl. 584. st. 3. ZOO.

Kada predmetnim ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju nije određeno da će stranke zajedno živjeti, kada stranke niti nisu zajedno živjele, te kada zajednički odnosi niti nisu poremećeni, onda pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju nije ispunjena niti pretpostavka za raskid tog ugovora iz čl. 589. u vezi s čl. 583. st. 2. ZOO.

K tome, ovdje je za ukazati da se u konkretnom slučaju obveza uzdržavanja niti ne sastoji u svakodnevnom osobnom kontaktu, pa se sam poremećaj odnosa I. tužitelja sa ocem tuženika ukazuje kao nebitan za mogućnost izvršenja predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

Kao što je već prethodno rečeno ovdje je još za ukazati da je pri razmatranju spisa uočeno da su tužitelji odredili tužbeni zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju od 23. svibnja 2007., a da je u postupku utvrđeno da su stranke toga dana sklopile ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. No, ova okolnost nije od utjecaja na odluku povodom revizije tužitelja. Ovo stoga što je sud u parničnom postupku vezan određenim tužbenim zahtjevom (čl. 2. st. 1. ZPP) te stoga što tužitelji u tom pravcu određeno niti ne iznose revizijske razloge (čl. 386. ZPP i čl. 392. a. st. 1. ZPP).

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija I. i II. tužitelja to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zahtjev tuženika za naknadu troška davanja odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP jer je ocijenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

Zagreb, 25. travnja 2017.