- 1 -              Rev 513/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 513/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz N. M., kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Karlovcu broj Gž R-24/2017-2 od 19. ožujka 2019., kojima je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-49/2017-29 od 25. svibnja 2017. te odbačena žalba tužitelja, u sjednici održanoj 19. svibnja 2021.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odbačena žalba tužitelja kao nedopuštena.

 

II. Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatska da tužitelju K. M., N. M., ..., isplati bruto iznos od 49.385,07 kuna (slovima: četrdesetdevet tisuća i tristoosamdesetpet kuna i sedam lipa ) sa zateznim kamatama do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011.godine pa do 31. srpnja 2015.godine, po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vriejdila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.godine, pa do isplate, sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom na iznos od:

- 5.477,39 kuna od 15.10.2008.g.

- 4.771,46 kuna od 15.11.2008.g.

-   6.025,13 kuna od 15.12.2008.g.

-   4.396,63 kune od 15.01.2009.g.

-   8.957,75 kuna od 15.02.2009.g.

-      553,78 kuna od 15.03.2009.g.

-   2.595,32 kune od 15.04.2009.g.

-   2.088,10 kuna od 15.05.2009.g.

-   7.399,02 kune od 15.06.2009.g.

-        62,66 kuna od 15.08.2009.g.

-   1.063,74 kune od 15.09.2009.g.

-   5.994,09 kuna od 15.10.2009.g., do isplate

kao i naknaditi tužitelju troškove parničkog postupka u iznosu od 17.062,50 kuna sa zateznom kamatom po stopi iz čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počev od 25. svibnja 2017.g. pa do isplate, sve u roku od 8 dana.“

 

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

„I. Prihvaćanjem žalbe tužene preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-49/2017-29 od 25. svibnja 2017. i sudi:

Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati razliku bruto plaće u iznosu od 15.783,92 kn sa zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznos:

-              1.907,31 kn od 16. listopada 2008. do isplate

-              1.356,59 kn od 16. studenog 2008. do isplate

-              2.098,04 kn od 16. prosinca 2008. do isplate

-              1.347,09 kn od 16. siječnja 2009. do isplate

-              3.185,56 kn od 16. veljače 2009. do isplate

-              362,82 kn od 16. ožujka 2009. do isplate

-              659,68 kn od 16. travnja 2009. do isplate

-              1.781,03 kn od 16. svibnja 2009. do isplate

-              1.462,65 kn od 16. lipnja 2009. do isplate

-              54,83 kn od 16. kolovoza 2009. do isplate

-              634,81 kn od 16. rujna 2009. do isplate

-              933,51 kn od 16. listopada 2009. do isplate, kao i da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 4.587,91 kn sa zateznom kamatom od 25. svibnja 2017. do isplate, i to po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 33.601,15 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Žalba tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-49/2017-29 od 25. svibnja 2017. odbacuje se kao nedopuštena.“

 

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio izvanrednu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog pravnih pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti ili ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja nije osnovana. Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude nije dopuštena.

 

6. Pobijana drugostupanjska presuda i rješenje su na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) u vezi čl. 400. st. 3. ZPP ispitani samo u onom dijelu u kojem se pobijaju revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora jest zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe, za isplatu dodatka na plaću po osnovi prekovremenog rada za razdoblje od rujna 2008. do rujna 2009. godine.

 

8. Na temelju činjeničnih utvrđenja:

 

- da je tužitelj kao djelatna vojna osoba zaposlen kod tuženika u ustrojbenoj cjelini Hrvatske kopnene vojske, pukovnija veze, 2. bojna veze, satnija za obuku, 1. vod, na mjestu instruktora za vezu sa mjestom službe Z., gdje je pored punog radnog vremena od 40 sati tjedno odradio i veliki broj sati rada noću, subotom, nedjeljom, u smjenama, na blagdane i neradne dane, te je obavljao straže u trajanju od sedam dana,

 

- da tužitelju nisu za sve odrađene sate isplaćeni dodaci za prekovremeni rad,

 

- da je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka tužitelj u utuženom razdoblju osim redovnog rada prema prvoj varijanti vještačenja, bez izuzimanja 8 sati dnevnog odmora, imao ukupno 97 sati prekovremenog rada, što daje ukupan bruto iznos od 49.385,07 kuna,

 

- da je prema drugoj varijanti vještačenja provedenog na način da je iz obračuna izuzeto 8 sati dnevnog odmora, utvrđeno da tužitelju u utuženom razdoblju pripada razlika bruto plaće u ukupnom iznosu od 15.783,92 kuna, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelju pripadaju dodaci na plaću u ukupnom iznosu od 49.385,07 kuna te je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan pozivom na odredbe čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“ broj 33/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOS), čl. 97. i čl. 168. ZSOS, te čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 93/08).

 

9. Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženice djelomično potvrdio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP za iznos od 15.783,92 kuna, dok je u preostalom dijelu, pozivom na odredbu čl. 373. st. 3. ZPP, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev za iznos od 33.601,15 kuna. Rješenjem drugostupanjskog suda odbačena je žalba tužitelja kao nedopuštena jer tužitelj nema pravni interes za podnošenje žalbe u smislu odredbe čl. 358. st. 3. ZPP jer je prvostupanjskom presudom njegov zahtjev bio prihvaćen u cijelosti.

 

10. Odredbom čl. 400. st. 2. ZPP propisano je da je protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim se podnesena žalba odbacuje, odnosno potvrđuje rješenje prvostupanjskog suda o odbacivanju revizije uvijek dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona, neovisno o tome je li riječ o sporu u kojem bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude po odredbi čl. 382. st. 1. ili čl. 382. st. 2. ovoga Zakona.

 

S obzirom da tužitelj revizijom pobija i rješenje drugostupanjskog suda kojim mu je odbačena žalba, u odnosu na navedeno rješenje ispunjene su zakonske pretpostavke za podnošenje redovne revizije na temelju čl. 400. st. 2. ZPP.

 

11. Tužitelj revizijom osporava pravilnost drugostupanjskog rješenja kojim je odbačena njegova žalba kao nedopuštena, navodeći pritom da je imao pravni interes za podnošenje žalbe jer mu je u prvostupanjskom postupku onemogućeno dokazivanje stvarno odrađenih sati budući da ga je prvostupanjski sud odbio saslušati na navedenu okolnost i u skladu s njegovim iskazom napraviti treću varijantu vještačenja.

 

12. Suprotno navodima revidenta, prvostupanjski sud je saslušao tužitelja i cijenio njegov iskaz (stranica 3. obrazloženja) zajedno sa preostalom dokumentacijom koja je bila temelj za provedbu vještačenja, slijedom čega je do djelomične preinake prvostupanjske odluke došlo isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda. Prema tome pravilno je drugostupanjski sud rješenjem odbacio žalbu tužitelja zbog nedostatka pravnog interesa jer je u cijelosti uspio u sporu, pozivom na odredbu čl. 358. st. 3. ZPP.

 

13. Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP u vezi čl. 400. st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

 

14. U odnosu na pobijanu drugostupanjsku presudu valja reći da prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

15. Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da stranke u izvanrednoj reviziji trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

16. U izvanrednoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude tužitelj je postavio pravna pitanja:

 

„1. Da li ostatak vremena obvezne prisutnosti na radu koje ne predstavlja prekovremeni rad predstavlja radno vrijeme i da li tužitelj ima pravo na naknadu za to vrijeme obvezne prisutnosti na radu kao za redovan rad, jer se vrijeme dnevnog odmora inače plaća kao redovan rad, ili na naknadu kao za pasivno ili aktivno dežurstvo ili za to vrijeme mora biti besplatno obvezan na poslu?

 

2. Da li tužitelj u navedenoj situaciji kada tuženik cijelo vrijeme osporava osnovanost i visinu potraživanja i kada ničim nije uzrokovao niti jedan nepotreban parnični trošak ima pravo na cjelokupan parnični trošak tim više jer se iz toga postupka uprihodio i tuženik i da li je u takvoj situaciji opravdano odluku o trošku donositi prema uspjehu u parnici?

 

3. Da li s obzirom na navedenu presudu Europskog suda za ljudska prava Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, koje se financira iz državnog proračuna, pri zastupanju Republike Hrvatske u parničnom postupku ima pravo na naknadu troškova i nagradu za zastupanje prema tarifi o nagradama i naknadi troškova i nagradu za zastupanje prema tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika?

 

4. Da li obzirom na obvezu poštivanja presuda Europskog suda za ljudska prava kao i prema tome naprijed navedene presude Europskog suda za ljudska prava postoji pravni interes za vođenje predmetnog postupka u kojem je temeljem ranije pravomoćne presude naplaćen i tužitelj i tuženik?“

 

17. Revident u odnosu na pravna pitanja postavljena u reviziji, obrazlažući razloge važnosti tih pravnih pitanja, navodi da se odluka drugostupanjskog suda o postavljenim pravnim pitanjima temelji na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem koje je zauzeo Županijski sud u Karlovcu u odluci broj Gž R-34/18-2 od 13. ožujka 2019., Županijski sud u Slavonskom Brodu broj Gž R-10/18-2 od 31. prosinca 2018., Gž R-15-18-2 od 20. veljače 2018. i Gž R-3/18-2 od 15. siječnja 2019., te Europski sud za ljudska prava u odlukama Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske br. 72152/13 od 6. studenog 2016. i Solomun protiv Hrvatske br. 679/11 od 2. travnja 2015.

 

18. Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije u odnosu na prvo pravno pitanje koje je revident postavio u reviziji vijeće je ocijenilo da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP jer postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda podudarno sa pravnim shvaćanjem ovoga suda izraženim u odlukama broj Revr-133/2015-2 od 3. siječnja 2017. i Rev 3214/2019-2 od 22. listopada 2019.

 

19. Odlučujući o dopuštenosti revizije tužitelja u odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje kojima se pobija drugostupanjska odluka kojom je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tužitelja koja je podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena.

 

20. U odnosu na četvrto pitanje postavljeno u reviziji vijeće je ocijenilo da revizija nije dopuštena ni u odnosu na navedeno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP jer revident u reviziji nije naveo odgovarajuće razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 3. ZPP.

 

Naime, odluka Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske br. 679/11 od 2. travnja 2015. na koju se poziva revident donesena je u predmetu povodom tužbe za povrat stečenog bez osnove, odnosno u sasvim drukčijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji od konkretnog slučaja. Prema tome odluka na koju se poziva revident ne predstavlja odgovarajući razlog važnosti postavljenog pravnog pitanja u smislu čl. 382. st. 3. ZPP.

 

21. Slijedom navedenog proizlazi da u ovom postupku nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP zbog čega je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odlučeno kao pod toč. II. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 19. svibnja 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Željko Glušić, v.r.