Broj: Revr 1830/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz G. D., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. Č. i D. Č. u Š., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-1231/12-2 od 14. travnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku br. P-269/11 od 28. svibnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici na ime neimovinske štete isplatiti tužitelju 18.100,00 kn sa zateznim kamatama (toč I. izreke), kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 4.000,00 kn sa zateznim kamatama (toč. III. izreke), dok je tužitelj odbijen u dijelu tužbenog zahtjeva za iznos 11.100,00 kn (toč II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja  kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke, a prihvaćena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda pod točkom I. i III. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan te je tužitelju naloženo da tuženici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 4.000,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25 /13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da se revizija prihvati i preinači drugostupanjska presuda, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

U pobijanoj presudi izrijekom je naznačeno da je donesena na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP pa je protiv takve odluke dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, slijedom čega je revizija tužitelja razmatrana kao revizija iz te zakonske odredbe (redovna revizija), a ne kao revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP (izvanredna revizija).

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog ozljede koju je pretrpio na radnom mjestu Dočasnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske u vojarni P.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj 28. travnja 2008. oko 6.40 sati prilikom obilaska skladišta oružja P. u redovnom dežurstvu pao i zadobio ozljedu koljena,

-da se rad odvijao u smjenama s tim da smjena traje od 7,30 sati jednog dana do 7,30 sati drugog dana,

- da je smjena tužitelja trajala od 7,30 sati prethodnog dana kada je stradao,

-da su od 7.30 do 22.00 sata pridodavani kao ispomoć vojni namještenici,

-da je noćni odmor načelno trajao od 24.00 sata do 6.00 sati na način da ga djelatnik koji obnaša službu provodi u prostoriji za odmor  tako da u svakom trenutku može čuti parlafon ili poziv za otvaranje vrata,

-da je tužitelj  bio dužan obilaziti objekat jednom noću i dva puta dnevno,

-da je za obilazak kruga vojarne, odnosno prevaljivanje 2,5 do 3 km bilo potrebno oko 30 minuta prosječnom brzinom hoda,

-da je posao na kojem je tužitelj ozlijeđen obavljao 14 godina.

Na temelju utvrđenja prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 102. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 i 30/04) utvrdio da je tuženica dužna nadoknaditi tužitelju štetu iz razloga jer nije organizirala posao na način da se službujući djelatnici, dakle i sam tužitelj, mogu odmoriti, te da tužitelj nije pridonio nastanku istoga, a da ne postoje druge okolnosti koje bi tuženicu ekskulpirale od odgovornosti za štetu nastalu uslijed štetnog događaja.

              Drugostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da tuženica kao poslodavac nije odgovorna za naknadu štete tužitelju, jer da nije riječ o opasnoj djelatnosti u smislu čl. 1045. st. 3 . Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i  41/08 – dalje: ZOO), niti da tuženica odgovara za štetu prema odredbi čl. 1045. st.1. i 2.  ZOO.

U tom smislu, drugostupanjski sud navodi da je odredbom čl. 5. st. 3. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/96, 94/96, 114/03), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja,  propisano da se odredbe tog Zakona ne primjenjuju na pripadnike oružanih snaga, te se u konkretnom slučaju ne primjenjuje niti odredba čl. 15. istog Zakona koja propisuje objektivnu odgovornost poslodavca zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom  na radu.

Drugostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju  tuženica nije odgovorna po principu objektivne odgovornosti (čl. 1045. st. 3. ZOO) jer  redovni obilazak objekata skladišta P. u mirnodopskim uvjetima i u jutarnjim satima (kada ni prema iskazu tužitelja nije bilo potrebna rasvjeta, koju je sam isključio), po betonskoj stazi, u sklopu redovnih zaduženja tužitelja kao djelatne vojne osobe, a propisanih Elaboratom službe skladišta P. iz rujna 2007. – ne predstavlja opasnu djelatnost, odnosno da  takav karakter dežurstva i u sklopu njega poduzet obilazak, ne proizlazi u konkretnim, prethodno navedenim uvjetima službe tužitelja zbog same činjenice što se radi o dežurstvu vezanom za čuvanje i obilazak skladišta oružja i eksplozivnog materijala.

U odnosu na odgovornost tuženice po principu krivnje (čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO), drugostupanjski sud je ocijenio da iz dokaza izvedenih u ovom postupku ne proizlazi da je do pada i ozljeđivanja tužitelja došlo zbog toga što tuženica kao poslodavac nije u odnosu na uvjete rada tužitelja postupala sa pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno sa pažnjom dobrog domaćina.

Tužitelj u reviziji ističe tvrdnje da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada djelatnost čuvanja i obilaska vojnog skladišta oružja i eksplozivnog materijala drugostupanjski sud nije smatrao opasnom djelatnošću. Naime, tužitelj tvrdi da se radi o opasnoj djelatnosti, pa da zbog toga postoji odgovornost tuženice za predmetnu štetu po kriteriju uzročnosti na temelju odredbe  čl. 1045. st. 3.  ZOO, a podredno po kriteriju krivnje, koji navod argumentira rješenjem o isplati jednokratne pomoći Ministarstva obrane Republike Hrvatske, koje dostavlja uz reviziju, a u čijem obrazloženju je navedeno da je tužitelj zadobio ozljede bez svoje krivnje.

I prema shvaćanju revizijskog suda u okolnostima konkretnog slučaja djelatnost čuvanja i obilaska štićenih objekata nije opasna djelatnost. Naime, neka je djelatnost opasna samo onda kad u njezinom redovitom tijeku, već po samoj njenoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, može biti ugroženo zdravlje ljudi ili imovina, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pažnju osoba koje obavljaju tu djelatnost.

U konkretnom slučaju predmetna aktivnost kretanja po zadanoj ruti radi osiguravanja štićenog objekta, u situaciji kada to čini djelatnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske koji je duže vrijeme radio na takvim poslovima, nema niti jedan od navedenih elemenata da bi se smatrala opasnom djelatnošću.

Stoga se odgovornost tuženice za štetu u ovom slučaju treba ocjenjivati sa stajališta subjektivne odgovornosti, tj. po principu krivnje (čl. 1045. st. 1. ZOO), a kako to pravilno zaključuje drugostupanjski sud.

Drugostupanjski sud je polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da u konkretnom slučaju na strani tuženice nije bilo postupanja ili propusta koji bi doveli do štetnog događaja, a tužitelj navodima revizije ovakvu ocjenu nije doveo u pitanje.

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 26. travnja 2017.