- 1 -              Revd 3948/2020-2

Broj: Revd 3948/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. A. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik P. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i partneri u Z., protiv tuženika H. O. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica V. N., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1550/17-2 od 10. listopada 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj Povrv-13/17-38 od 30. lipnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2021.,

r i j e š i o   j e

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv toč. 2. i 4. presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1550/17-2 od 10. listopada 2019., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj Povrv-13/17-38 od 30. lipnja 2017., u smislu odredbe čl. 385. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89 /14 i 70/19 – dalje: ZPP).

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja nisu od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari jer je tužitelj kao činjenični osnov prema kojem je temeljio svoj tužbeni zahtjev (postavljen podneskom od 26. ožujka 2017., list 149 spisa) odredio ugovorni osnov temeljem Ugovora kupoprodaji vrata zaključenog između tužitelja i tuženika (zapisnik s ročišta održanog 5. travnja 2017., list 158 spisa). Drugostupanjski sud prihvatio je zahtjev tužitelja na temelju zaključka da je tuženik kao kupac dužan ispuniti svoju obvezu iz kupoprodajnog ugovora, odnosno platiti ugovorenu kupoprodajnu cijenu (ugovorena cijena vrata iznosila je 47.795,63 kuna, međutim tužitelj je tužbenim zahtjevom postavljenim u podnesku od 26. ožujka 2017. zahtijevao i manji iznos odnosno 5.220,50 € u kunskoj protuvrijednosti) jer nije raskinuo kupoprodajni ugovor s tužiteljem kao prodavateljem u smislu odredbi čl. 410. st. 1. i čl. 411. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) niti je vratio tužitelju preuzeta vrata, već ih je zadržao za sebe, a kasnije deponirao na otpad.

Iz ukidne odluke revizijskog suda Rev-x-1134/13-2 od 3. ožujka 2015. na koju se u prijedlogu za dopuštenje poziva tuženik proizlazi da je tom postupku tužitelj zahtjev za isplatu temeljio na ugovornom osnovu (Ugovor o zakupu nekretnine, a za koji ugovor je u postupku bilo utvrđeno da je raskinut) da bi zatim mijenjao činjenični osnov svog zahtjeva potražujući naknadu štete zbog izmakle dobiti, čime je iznio novi činjenični kompleks odgovornosti za štetu iz kojeg je zahtijevao ispunjenje tražbine.

Stoga je riječ o drugačijim činjeničnim i pravnim okolnostima od onih koji su navedeni u razlozima pobijane drugostupanjske odluke pa se ne može raditi o nepodudarnom pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda u odnosu na shvaćanje revizijskog suda.

3.1. Tuženik nadalje sadržajem prijedloga za dopuštenje revizije iznosi nezadovoljstvo odlukom drugostupanjskog suda, smatrajući da u konkretnom slučaju nije razmatrano načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu (pritom se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-4818/08 i U-III-4819/08 od 1. ožujka 2012.) te ističući da se takvom odlukom neosnovano zadire u njegovo vlasništvo / imovinu. Međutim, u tom smislu tuženik nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg predlaže da mu se dopusti revizija niti navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske predstavljaju odgovarajući razlog važnosti jer se ne odnose na identičnu činjeničnu niti pravnu situaciju. Pored navedenog, tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije samo općenito i paušalno ukazuje na odluke Europskog suda za ljudska prava odnosno odluke Suda Europske unije, ali u prijedlogu te odluke nisu određeno naznačene, niti su uz prijedlog dostavljene.

4. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 19. svibnja 2021.