Poslovni broj 64 Gž R-495/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 64 Gž R-495/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga, Tomislava Aralice, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice E. G. iz Z., …, OIB: …, koju zastupa   punomoćnica G. B., odvjetnica u Z., …, protiv tuženika I. B. d.d., S., .., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u S., …, radi utvrđenja, naknade štete i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-957/2018 od 29. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-957/2018 od 29. siječnja 2021., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, pod točkom izreke IV. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 13.226,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 6. kolovoza 2016. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatog za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za 3% poena pa do isplate, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu, pod točkom V. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 6.743,26 kn sa zateznim kamatama tekućim od 6. kolovoza 2016. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatog za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za 3% poena pa do isplate, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu te u pobijanom dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 14.375,00 kn.

 

              II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-957/2018 od 29. siječnja 2021., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, pod točkom III. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 80.919,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama, pod točkom IV. izreke u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu od 13.226,00 kn, pod točkom V. izreke u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu od 6.743,26 kn, pod točkom VI. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen u iznosu od 34.804,68 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u pobijanom dijelu u kojem je zahtjev tuženika za nadoknadu troškova parničnog postupka odbijen u iznosu od 14.375,00 kn, i u tom dijelu sudi:

 

          "Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je nedopušten poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljice E. G. iz Z., …, od 31.03.2016.

 

           Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od  80.919,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

              Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu od 13.226,00 kn.

 

              Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu od 6.743,26 kn.   

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 34.804,68 kn pripadajućim zateznim kamatama.

 

              Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 14.375,00 kn, u roku od 15 dana."

 

                  III. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku troškove žalbe u iznosu od 1.953,13 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je nedopušten poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljice E. G. iz Z., …, od 31.03.2016. (točka I. izreke). Nadalje, utvrđeno je da je tužiteljici E. G. iz Z., …, OIB: … radni odnos prestao dana 13. srpnja 2016. kod tuženika I. B. d.d. sa sjedištem u S., …, OIB: … (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi štetu tužiteljici u iznosu od 80.919,08 kn s kamatama koje teku od presuđenja po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatog za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za 3% poena pa do isplate, dok je tužbeni zahtjev u preostalom iznosu od 19.080,92 kn, odbijen kao neosnovan (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 13.226,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 6. kolovoza 2016. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatog za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za 3% poena pa do isplate, dok je tužbeni zahtjev u preostalom iznosu od kn 5.364,00 kn, odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke). Naloženo je tuženiku na ime neisplaćene otpremnine isplatiti tužiteljici iznos od 6.743,26 kn sa zateznim kamatama tekućim od 6. kolovoza 2016. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatog za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za 3% poena pa do isplate, dok je tužbeni zahtjev u preostalom iznosu od 256,74 kn odbijen kao neosnovan (točka V. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 34.804,68 kn, s kamatama koje teku od dana presuđenja po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatog za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za 3% poena pa do isplate, dok je preostali dio zahtjeva u iznosu od 20.046,60 kn odbijen kao neosnovan (točka VI. izreke). Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužiteljica povukla prijedlog za određenjem privremene mjere vraćanja na rad kod tuženika.

 

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I. izreke, II. izreke, III. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 80.919,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama, IV. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 13.226,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, pod točkom V. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 6.743,26 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka, pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19-dalje: ZPP). Predlaže sudu drugog stupnja uvažiti žalbu, preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troškova parničnog postupka, uvećanih za troškove žalbe, odnosno, podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti, i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je nedopušten poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, radi utvrđenja da je tužiteljici radni odnos prestao 13. srpnja 2016., radi naknade štete isplatom iznosa od 80.919,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama, radi isplate razlike naknade plaće u iznosu od 13.226,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama te radi isplate razlike (neisplaćene) otpremnine u iznosu od 6.743,26 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

5.  U postupku koji je prethodio žalbi nisu bile sporne činjenice:

 

              - da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu direktora sektora prodaje na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 14. srpnja 2008., a da je na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji je zaključila 12. listopada 2012., radila kod tuženika na radnom mjestu direktorice marketinga;

 

              - da je tuženik 31. ožujka 2016. donio odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora (za radno mjesto kreditnog referenta u Sektoru poslova s građanstvom);

 

              - da je tužiteljica za odluku o otkazu saznala 1. travnja 2016.;

 

              - da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava tuženiku koji je poslala preporučenom pošiljkom 22. travnja 2016., koji zahtjev je tuženik primio 26. travnja 2016. godine (zahtjev, preslika potvrde o preporučenoj pošiljci, povratnica, list 18-24 spisa predmeta);

 

              - da tuženik nije odgovorio na podneseni zahtjev;

 

              - da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 25. svibnja 2016.;

 

              - da je tužiteljica bila na bolovanju od 18. travnja do 22. travnja 2016., od 25. do 30. travnja 2016., od 1. do 13. svibnja 2016., od 23. do 31. svibnja 2016., te od 1. do 8. lipnja 2016. (izvješća o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad od 4. svibnja 2016., 28. travnja 2016., 08. rujna 2016., 24. svibnja 2016. i 08. lipnja 2016.).

 

6.  U postupku koji je prethodio žalbi bilo je sporno:

 

              - je li tužiteljica podnijela predmetnu tužbu u prekluzivnom roku, u smislu odredbe čl. 133. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14 dalje; ZR);

 

              - je li poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu od 31. ožujka 2016. dopušten;

 

              - je li tuženik mogao otkazati ugovor o radu tužiteljici nakon što je ona podnijela tuženiku zahtjev za izdavanje suglasnosti o korištenju ostatka rodiljnog dopusta;

 

              - je li za vrijeme privremene nesposobnosti za rad tužiteljici tekao otkazni rok, odnosno kada je prestao radni odnos tužiteljici;

 

              - osnova i visina tužbenog zahtjeva za isplatu razlike naknade plaće, isplatu razlike otpremnine i naknadu štete u smislu odredbe čl. 125. st. 1. ZR.

 

7. Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica saznala za predmetnu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu 1. travnja 2016., kada joj je predmetna odluka uručena, da joj tuženik nije odredio rok za izjašnjenje o dostavljenoj ponudi, sud prvog stupnja je zaključio kako je rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava (čl. 133. st. 1. ZR), počeo teći istekom roka od 8 dana od dana kada je tužiteljica saznala za predmetni otkaz, u konkretnom slučaju od 9. travnja 2016. Nadalje, polazeći od utvrđenja da je tužiteljica zahtjev za zaštitu prava poslodavcu poslala preporučenom pošiljkom 22. travnja 2016., koji je poslodavcu dostavljen 26. travnja 2016., a na koji zahtjev poslodavac nije odgovorio, a rok od 15 dana iz odredbe čl. 133. st. 1. ZR, za odgovor na zahtjev za zaštitu prava je, istekao 11. svibnja 2016., od kada je počeo teći daljnji rok od 15 dana za podnošenje tužbe, koja je u ovom slučaju podnesena 25. svibnja 2016., sud prvog stupnja je zaključio kako je tužiteljica podnijela tužbu u zakonskom roku, slijedom čega je prigovor prekluzije ocijenio neosnovanim.

 

8. Nadalje, sud prvog stupnja je zaključio kako je tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici u skladu s odredbama čl. 115. st. 1. toč. 1. i st. 2. ZR, zbog prestanka potrebe za njezinim radom zbog gospodarskih i organizacijskih razloga, a posebno radi smanjenja troškova poslovanja, provođenjem nove poslovne strategije i sistematizacije rada. Sud je obrazložio kako je autonomno pravo svakog poslodavca, pa tako i tuženika, da organizira svoje poslovanje na način kako njemu odgovara, tj. na način na koji može ostvariti veće prihode, a slijedom čega može i otkazivati ugovore o radu ukoliko je prestala potreba za radom pojedinih radnika, a da tužiteljica nije ovlaštena ocijeniti opravdanost odluke tuženika o ukidanju pojedinih radnih mjesta budući da je tuženik pravna osoba koja posluje na tržištu i u tržišnim uvjetima, te je samostalna u donošenju poslovnih odluka koje se tiču organizacije poslovanja, rada i cjelokupnog poslovanja. Nadalje, sud prvog stupnja je ocijenio kako tuženik nije mogao ocijeniti socijalne kriterije u smislu odredbe čl. 115. st. 2. ZR, jer nije bilo konkurencije radnika. Također je ocijenio kako nije postojala zabrana otkazivanja ugovora o radu u smislu odredbe čl. 34. st. 1. ZR, iz razloga što tužiteljica nije ima rješenje nadležne službe HZZO-a. Sud prvog stupnja je nadalje obrazložio kako bi, slijedom izloženih razloga, odluka o poslovno uvjetovanom otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, bila dopuštena, no cijeneći predmetnu odluku poslodavca u svjetlu Direktive Vijeća 2010/18/EU od 8. ožujka 2010. o provedbi revidiranog Okvirnog sporazuma o rodiljnom dopustu koji su sklopili B., U., C. i E. te o stavljanju izvan snage Direktive 96/34/EZ (dalje: Direktiva 2010/18 i Okvirni sporazum), njezinog cilja da se radnici zaštite od postupaka koji su za njih nepovoljniji ili od otpuštanja zbog prijavljene potrebe za uzimanjem rodiljnog dopusta ili zbog uzimanja rodiljnog dopusta, sud prvog stupnja je zaključio kako je tuženik činjenicom predmetnog otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, a nakon što je od tužiteljice zaprimio njezin zahtjev i prijedloge o korištenju rodiljnog dopusta od 25. ožujka 2016., tužiteljicu stavio u nepovoljniji položaj upravo radi prijave potrebe za uzimanjem rodiljnog dopusta, što joj zakon i propisi omogućavaju, te da stoga tužiteljici valja pružiti zaštitu utvrđujući doneseni otkaz nedopuštenim iz razloga što ga je tuženik dao upravo nakon saznanja o namjeri tužiteljice za uzimanjem rodiljnog dopusta pa stavljajući u razmjer omjer tužiteljičino pravo na rodiljni dopust s poslovnom reorganizacijom s ciljem racionalizacije, tužiteljica je kao pojedinac, samohrana majka i radnik u slabijem položaju od tuženika kao poslodavca te da u ovom slučaju zaslužuje adekvatnu sudsku zaštitu. Slijedom navedenih razloga, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je nedopušten poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljice.

 

9. Polazeći od utvrđenja da je tuženik 20. lipnja 2016. izvršio odjavu tužiteljice s Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranja (prijava o prestanku osiguranja od 17. lipnja 2016.), da je tužiteljica bila na bolovanju od 18. do 22. travnja 2016. od 25. do 30. travnja 2016. od 1. do 13. svibnja 2016. od 23. do 31. svibnja 2016. te od 1. do 8. lipnja 2016., da je odlukom od 19. svibnja 2016. tuženik tužiteljicu oslobodio radne obveze u preostalom periodu trajanja otkaznog roka, uz pravo na isplatu naknade plaće te sva ostala prava kao da je radila do isteka otkaznog roka i to počevši s danom zaprimanja, odnosno primanja na znanje predmetne odluke, da je tužiteljica odbila primiti odluku tuženika od 19. svibnja 2016., da joj tuženik navedenu odluku nije pokušao dostaviti na drugi način u smislu odredbe čl. 132. ZR, dakle, da tuženik tužiteljici nije dostavio navedenu odluku, kao i da je tužiteljica bila u radnom odnosu od 14. srpnja 2008., a radni odnos joj je otkazan 1. travnja 2016., sud prvog stupnja je, polazeći od odredbe čl. 122. st. 1. toč. 4. ZR, zaključio kako tužiteljici pripada pravo na otkazni rok od dva mjeseca, pa je trajanje radnog odnosa tužiteljice kod tuženika utvrdio uzimajući u obzir utvrđenja da je tužiteljici otkazni rok između bolovanja tekao u trajanju od 23 dana, slijedom čega je zaključio kako je radni odnos istekao istekom 60-tog dana, tj. da je počevši od 8. lipnja 2016. tekao još daljnjih 37 dana te da bi istekao 15. srpnja 2016. (čl. 121. st. 3., st. 4. i 5. ZR). Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica tužbenim zahtjevom zahtijevala utvrđenje prestanka radnog odnosa s danom 13. srpnja 2016., to je sud prvog stupnja tužbeni zahtjev radi utvrđenja prestanka radnog odnosa prihvatio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

10. Na temelju utvrđenja da je prije predmetnog otkaza ugovora o radu tužiteljica radila kod tuženika osam godina, da je tužiteljica samohrana majka maloljetnog djeteta, da je prosječna plaća tužiteljice iznosila 20.229.77 kn, sud prvog stupnja je zaključio kako bi tužiteljici pripadala naknada u visini njezine četiri plaće, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 125. st. 1. ZR, prihvatio tužbeni zahtjev s osnove naknade štete, u iznosu od 80.919,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 19.080,92 kn, odbio kao neosnovan.

 

11. Nadalje, sud prvog stupnja je, polazeći od navedenih utvrđenja, uzimajući u obzir da bi tužiteljici za preostalih sedam dana lipnja pripadao iznos od 4.668,00 kn, a za jedanaest radnih dana srpnja 2016. iznos od 8.558,00 kn, prihvatio tužbeni zahtjev s  osnove naknade plaće u iznosu od 13.226,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.364,00 kn, odbio kao neosnovan.

 

12. Naposljetku, sud prvog stupnja je s osnove razlike neisplaćene otpremnine (1/3 prosječne plaće od 20.229,77 kn za osam godina rada kod tuženika) prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 6.743,26 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 256,74  kn, odbio kao neosnovan.

 

13. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja nije utvrdio da bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje žalitelj, i na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2 ZPP). Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Jednako tako, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

14. U odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koji upire žalitelj, valja reći kako je ocjena ovoga suda drugog stupnja da je sud prvog stupnja proveo savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno (čl. 8. ZPP) te da je na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane, prema svojem uvjerenju, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu.

 

15. Nadalje, prema odredbi čl. 133. st. 1. i 2. ZR, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Odredbom čl. 123. st. 4. ZR, propisano je da u slučaju otkaza iz stavka 1. ovoga članka (poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu), rok iz čl. 133. st. 1. ovoga Zakona teče od dana kada se radnik izjasnio o odbijanju ponude za sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima ili od dana isteka roka koji je za izjašnjenje o dostavljenoj ponudi odredio poslodavac, ako se radnik nije izjasnio o primljenoj ponudi ili se izjasnio nakon isteka ostavljenog roka. Dakle, slijedom citirane odredbe čl. 123. st. 4. ZR, o ponudi za sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima radnik se mora izjasniti u roku kojeg odredi poslodavac, a ako rok nije naveden, onda iznosi osam dana, a poslodavac može odrediti duži rok, ali ne i kraći (čl. 123. st. 3. ZR). 

 

16. U konkretnom slučaju, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio kako je tužiteljica za predmetni otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu saznala 1. travnja 2016., a što proizlazi iz navoda tužiteljice na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 30. siječnja 2018., kao i zahtjeva za zaštitu prava u kojem tužiteljica izričito navodi kako joj je predmetni otkaz uručen 1. travnja 2016. S navedenim u vezi, rok iz odredbe čl. 133. st. 1. ZR, za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava je, u ovom slučaju, a s obzirom na to da tuženik nije odredio rok za izjašnjenje o dostavljenoj ponudi, počeo teći istekom roka od 8 dana od dana kada je tužiteljica saznala za predmetni otkaz, a koji je u ovom slučaju istekao 9. travnja 2016. Tužiteljica je 22. travnja 2016., preporučenom pošiljkom poslala poslodavcu zahtjev za zaštitu prava. Poslodavac je zahtjev za zaštitu prava primio 26. travnja 2016. (povratnica), a na koji poslodavac nije odgovorio, pa je rok od 15 dana za odgovor na zahtjev za zaštitu prava (čl. 133. st. 2. ZR), istekao 11. svibnja 2016., od kada je počeo teći daljnji rok od 15 dana za podnošenje tužbe, koja je u ovom slučaju podnesena 25. svibnja 2016., dakle u zakonskom roku iz 133. st. 1. i 2. u vezi s odredbama čl. 123. st. 3. i. 4. ZR. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti kako je o predmetnom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske na četvrtoj sjednici Građanskog odjela od 16. studenoga 2015. (broj: Su-IV-19/2015-15) zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

 

       "Kada je radnik zahtjev za zaštitu prava predao u roku preporučenom pošiljkom putem pošte, kada je iz javne isprave (povratnice) imao podatak kada je poslodavac primio njegov zahtjev, tada se pitanje pravovremenosti traženja sudske zaštite prava sukladno roku iz čl. 129. st. 2. Zakona o radu ne može računati od dana kada je zahtjev za zaštitu prava predan pošti preporučenom pošiljkom, već od dana kada je poslodavac primio zahtjev radnika za ostvarenje povrijeđenog prava." (objavljeno na mrežnim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske).

 

        Slijedom navedenog pravnog shvaćanja, a budući da je tužiteljica iz povratnice imala podatak da je poslodavac njezin zahtjev za zaštitu prava primio 26. travnja 2016., tada se rok računa od toga dana, a ne od dana kada je zahtjev za zaštitu prava tužiteljica predala pošti preporučenom pošiljkom, kako je to, pravilno zaključio sud prvog stupnja. Stoga se suprotno pravno shvaćanje izloženo u žalbi ne može prihvatiti.

 

17. Nadalje, prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

18. Gospodarski razlozi za otkaz ugovora o radu su okolnosti na čiji nastanak ne utječu poslovna postupanja poslodavca, ali zbog svojeg negativnog učinka utječu na njegovo poslovanje koje imaju za posljedicu smanjenje broja radnika. Za razliku od gospodarskih razloga, organizacijski razlog isključiva je posljedica postupanja poslodavca u kojem slučaju promjena poslovanja ima za posljedicu smanjenje broja radnika. Naime, pravo je poslodavca organizirati proces rada, a što uključuje i ukidanje radnog mjesta, premještanja na drugo radno mjesto, a u skladu s potrebama organizacije rada. 

 

19. U konkretnom slučaju, iz odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 31. ožujka 2016. (list 13 – 15 spisa predmeta), proizlazi kako je  tužiteljici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 12. listopada 2016. radi prestanka potrebe za njezinim radom zbog gospodarskih i organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Iz obrazloženja odluke proizlazi kako je tuženik zbog poslovnih promjena na bankarskom tržištu uzrokovanih ekonomskom krizom, kao i pojačanom tržišnom utakmicom bio prisiljen smanjiti troškove poslovanja i donijeti novu poslovnu strategiju kao i novu organizaciju poslovanja, slijedom čega je donio Odluku o organizaciji I. b. d.d. koja je objavljena i stupila je na snagu 29. listopada 2015., kojom odlukom je odjel marketinga ukinut čime je prestala potreba za radom tužiteljice. Nadalje, iz obrazloženja navedene odluke proizlazi kako je tužiteljica jedina izvršiteljica na poslovima za koje je prestala potreba obavljanja, pa nije bilo uvjeta za primjenu socijalnih kriterija propisanih čl. 115. st. 2. ZR. Odlukom je određen otkazni rok od dva mjeseca, pravo na otpremninu za navršenih sedam godina rada kod tuženika, kao i da je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje ugovora na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uvjetima, na radnom mjestu kreditnog referenta u Sektoru poslova s građanstvom. Naposljetku, proizlazi kako kod tuženika ne djeluje radničko vijeće niti sindikalni povjerenik.

 

20. Prema shvaćanju ovoga suda drugog stupnja tuženik je u konkretnom slučaju imao opravdane (gospodarsko – organizacijske) razloge tužiteljici otkazati predmetni ugovor o radu, a što je bilo uvjetovano poslovnim promjenama na bankarskom tržištu uzrokovanim ekonomskom krizom, i pojačanom tržišnom utakmicom zbog kojih je okolnosti tuženik bio prisiljen smanjiti troškove poslovanja i donijeti novu poslovnu strategiju i organizaciju poslovanja, a što potvrđuje i činjenica da je tuženik poslovnu 2015. godinu koja je prethodila predmetnom otkazu ugovora o radu završio s gubitkom od 45.980.463 kn (račun dobiti i gubitka za razdoblje od 01.01.2015. godine do 31.12.2015.), slijedom kojih okolnosti je donio i odluku o organizaciji od 29. listopada 2015., kojom nije bio predviđen odjel marketinga, i time je prestala potreba za radom tužiteljice na radnom mjestu direktorice marketinga, a što su dakle, okolnosti koje su dovele do ispunjenja kriterija iz čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR, odnosno postojanja opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, koje je tuženik u ovom postupku dokazao (čl. 135. ZR).  

 

21. Budući da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, zbog gospodarsko - organizacijskih razloga, nepravilan je zaključak suda prvog stupnja kako je tužiteljici ugovor o radu prestao zbog namjere korištenja preostalog neiskorištenog rodiljnog dopusta, a što bi bilo u suprotnosti s ciljem i svrhom Direktive 2010/18 i Okvirnog sporazuma, klauzule 2. točke 4. Okvirnog sporazuma, a što ovdje nije slučaj, jer je tužiteljici, kako je utvrđeno ugovor o radu otkazan zbog gospodarsko – organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), a ne zbog namjere korištenja rodiljnog dopusta (u tom smislu i Suda Europske unije u presudi od 8. svibnja 2019., Praxair MRC, C‑486/18, ECLI:EU:C:2019:379), koji tužiteljica nesporno nije niti koristila, a niti je nadležnoj službi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje podnijela zahtjev za korištenje (preostalog) rodiljnog dopusta (na što ne utječe činjenica što joj tuženik prethodno nije izdao suglasnost). Nadalje, valja reći kako je tuženik odluku o organizaciji kojom je ukinuo odjel marketinga donio u listopadu 2015., dakle pet mjeseci prije nego što je tužiteljica kako je to u postupku utvrđeno, putem e-maila poslodavcu uputila zahtjev za korištenje rodiljnog dopusta, a osim toga poslodavac je tužiteljici ponudio sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu kreditnog referenta u Sektoru za poslovanje s građanstvom, a koju ponudu je tužiteljica odbila, pa se, slijedom izloženih razloga ne može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja kako je tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici zbog njezine namjere korištenja preostalog rodiljnog dopusta, odnosno da bi time tužiteljicu stavio u nepovoljan položaj. S navedenim u vezi valja reći kako je radnik ovlašten dokazivati da je otkaz povezan s diskriminacijom, odnosno da je odnos prema njemu bio takav da je u konačnici rezultirao otkazom ugovora o radu, a da stvarni zakoniti otkaz ne postoji, a što ovdje, budući da je tuženik dokazao opstojanje opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz, nije slučaj. Slijedom navedenog, žalba tuženika je u tom dijelu osnovana.

 

22. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je radni odnos tužiteljice trajao do 15. srpnja 2013. (tužbeni zahtjev pravilno je prihvaćen s danom 13. srpnja 2013. u granicama tužbenog zahtjeva u smislu čl. 2. ZPP), a s obzirom na to da je tužiteljica tijekom trajanja otkaznog roka od dva mjeseca koristila bolovanje, za koje vrijeme je došlo do prekida otkaznog roka, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu odredaba čl. 121 st. 3., st. 4. i 5. ZR, odluku o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja prestanka radnog odnosa s danom 13. srpnja 2013., valjalo je potvrditi, ali po osnovi isteka otkaznog roka, a ne po osnovi sudskog raskida radnog odnosa u smislu odredbe čl. 125. st. 1. ZR. S navedenim u vezi valja navesti, kako prema pravnom shvaćanju ovoga suda drugog stupnja, poslodavac ne može naknadno osloboditi od radnika od radne obveze u preostalom trajanju otkaznog roka, već to mora učiniti u odluci o otkazu ugovora o radu, pa je utoliko, u ovom slučaju, za razrješenje spornog isteka otkaznog roka, irelevantno je li tužiteljica primila odluku poslodavca od 18. svibnja 2013., a kojom ju je poslodavac dakle, naknadno, oslobodio radne obveze u preostalom periodu trajanja otkaznog roka.

 

23. Nadalje, budući da je tužiteljici radni odnos kod tuženika prestao s danom 13. srpnja 2013. to tužiteljica ima pravo na isplatu razlike naknade plaće, koja za razdoblje  od 19. lipnja 2016. do 13. srpnja 2016., iznosi 13.226,00 kn bruto (7 dana lipnja iznos od 4.668,00 kn i za 11 radnih dana srpnja 2016. iznos od 8.558,00 kn), kao i pravo na razliku otpremnine za navršenih osam godina rada kod tuženika (nesporno je da je tuženik tužiteljici isplatio otpremninu za sedam godina rada), u pravilno, po sudu prvog stupnja utvrđenom iznosu od 6.743,26 kn bruto. Tužiteljici na dosuđene bruto iznose pripada pravo na isplatu zateznih kamatama od 6. kolovoza 2009. do isplate, (čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/05, 41/08), osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima. Naime, u skladu s čl. 45. st. 1. i 2. ZPD, predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. ZPD i to prilikom svake isplate, prema propisima koji važe na dan isplate. Prema odredbi čl. 61. st. 1. i st. 9. Pravilnika predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. ZPD odnosno čl. 11. Pravilnika, umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9. i čl. 16. st. 2. ZPD te umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i 2. istoga Zakona (porezna osnovica). Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku (čl. 61. st. 1. Pravilnika). S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom plaće, što znači da do trenutka isplate plaće nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i pripadajućeg prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate do tada ne obračunavaju.

 

24. Budući da je utvrđeno da je predmetni otkaz ugovora o radu dopušten, to je neosnovan tužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, i posljedično tome neosnovan je zahtjev tužiteljice za naknadu štete u dosuđenom iznosu od 80.919,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

25. S obzirom na izmijenjeni uspjeh parničnih stranaka u sporu valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, odlučiti o troškovima postupka. U konkretnom slučaju uzimajući u obzir osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tužiteljica je u sporu uspjela s 25%, a tuženik sa 75%, pa tuženiku valja priznati razmjerni iznos od 50% priznatih troškova (čl. 154. st. 2. ZPP). Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u visini od 250 bodova (Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad, Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014. od 3.10.2014. i 107/2015 – dalje Tarifa), troškovi zastupanja na ročištima za glavnu raspravu od 18. listopada 2016., 26. rujna 2017., 7. prosinca 2017., 30. siječnja 2018., 20. veljače 2019., 14. srpnja 2020., i 26. studenoga 2020., za svako po 250 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), na ročištima 10. siječnja 2017. i 10. travnja 2019. za svako po 125 bodova (Tbr. 9/2 Tarife), te trošak pristupa na ročište za objavu presude (30. travnja 2018) 50 bodova, uz vrijednost boda od 10,00 kn i uz 25% PDV-a iznosi 28.750,00 kn, pa tuženiku s obzirom na utvrđeni omjer od 50%, pripada iznos od 14.375,00 kn.

 

26. Slijedom navedenog, valjao je na temelju odredba čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP, pobijanu presudu djelomično potvrditi te djelomično preinačiti.

 

27. Tuženiku su dosuđeni troškovi žalbe u iznosu od 1.953,13 kn, razmjerno uspjehu u žalbenom postupku.

U Zagrebu 19. svibnja 2021.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća

                                                                                                                                Tomislav Aralica