-1-

  Poslovni broj: 6 UsI-559/2021-2

        Poslovni broj: 6 UsI-559/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja V. s. j.d.o.o. V., kojeg zastupa zakonski zastupnik Š. P., V., protiv tuženika Grada Slavonskog Broda, Slavonski Brod, Vukovarska 1, radi propuštanja javnopravnog tijela, 19. svibnja 2021.

                                                           r i j e š i o  j e

Tužba se odbacuje.

       Obrazloženje

              Tužitelj je podnio tužbu zbog toga što tuženik nije u zakonom propisanom roku donio odluku povodom njegovog zahtjeva, kojim je na temelju članka 385. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV) tražio vlastito imenovanje privremenim (ispravno: prinudnim) upraviteljem svih zgrada na području Grada Slavonskog Broda na kojima još nije određen upravitelj, te da je tuženik propuštanjem donošenja odluke u zakonskom roku povrijedio pravo iz članka 101. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09. – dalje: ZUP) u svezi odredbe članka 122. stavak 3. ZUP-a.

              Dakle, tužitelj traži ocjenu zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu, sukladno odredbi članka 3. stavak 1. točka. 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17 – dalje: ZUS). Pri tome tužitelj (pogrešno) smatra da je tuženik bio dužan povodom izjavljenog prigovora postupiti prema odredbi članka 122. stavak 3. ZUP-a.

              Odredba članka 27. ZUS-a propisuje, između ostaloga, da sud nakon primitka tužbe ispituje postojanje pretpostavki za vođenje spora.

              Sud je primjenom odredbe članka 27. ZUS-a utvrdio da ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora, jer je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 30. stavak 1. točka 7. ZUS-a, odnosno jer zahtjev koji je tužitelj podnio tuženiku ne pripada području upravnog prava, a sve u smislu navedene odredbe članka 3. stavak 1. točka 3. ZUS-a. Stoga nema niti mjesta primjeni članka 122. stavak 3. ZUP-a u svezi odredbe članka 155. ZUP-a.

Odredbom članka 2. ZUP-a propisano je da se upravnom stvari smatra svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnom interesu fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje, a i svaka stvar koja je zakonom određena kao upravna stvar.

              Na temelju članka 385. stavak 1. ZV-a jedinice lokalne samouprave će odrediti fizičku ili pravnu osobu koja će obavljati poslove uprave nekretninom (prinudni upravitelj), ako njezini suvlasnici prethodno nisu osigurali upravljanje tom nekretninom.

Iz rješenja Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Zpa-13/2010-5 od 22. rujna 2010. proizlazi stav da (tada osporena) odluka o imenovanju Zavoda za stanovanje d.o.o. Osijek za prinudnog upravitelja nekretnine na području Grada Osijeka za koje nije osigurano upravljanje, donositelja Gradskog poglavarstva Grada Osijeka, KLASA: 370-01/97-01/0020, URBROJ: 2158/01-03/01-97-05 od 19. prosinca 1997., ne predstavlja konačni pojedinačni akt te također nije predstavljala niti zahtjev u smislu primjene odredbe članka 66. prethodno važećeg Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 53/91., 9/92. i 77/92.) za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina. Navedeno proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-II-2061/2008., te je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-6382/2010. od 12. svibnja 2011. odbacio tužbu podnesenu protiv rješenja Republike Hrvatske poslovni broj Zpa-13/2010-5 od 22. rujna 2010. 

Dakle, pravo je i dužnost jedinice lokalne samouprave da imenuje prinudnog upravitelja onim zgradama na svom području nad kojima njihovi suvlasnici nisu postigli dogovor o imenovanju upravitelja u cilju osiguranja redovitog održavanja višestambenih zgrada i plaćanja zajedničkih troškova (po ispunjenju odgovarajućih zakonskih pretpostavki), pri čemu smisao navedene odredbe nije u utvrđenju prava potencijalnih upravitelja zgrada na imenovanje prinudnim upraviteljima, niti donošenje upravnih akata u povodu zahtjeva za imenovanjem kao prinudnog upravitelja. Stoga ne postoji nikakvo pravo ili pravni interes tužitelja za imenovanjem prinudnim upraviteljem, u smislu odredbe članka 2. ZUP-a) pa prema tome niti upravna stvar o kojoj bi tuženik kao javnopravno tijelo trebao odlučivati povodom tužiteljevog zahtjeva. Tuženik ima pravo i obvezu imenovanja prinudnog upravitelja u smislu članka 385. stavak 1. ZV-a, u kojem slučaju kao javnopravno tijelo ne odlučuje s aspekta autoritativne ovlasti o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe  neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje, već se radi o vlasničkim (dakle građanskopravnim) ovlastima iz ZV-a (tako i Visoki upravni sud u presudama posl.br. Usž-2906/2017 od 23. ožujka 2018. i Usž-508/2019 od 3. listopada 2019.), u povodu inicijative suvlasnika nekretnine (koji bi za to imali pravni interes) ili po službenoj dužnosti, primjenom slobodne ocjene čija se pravilnost ne može preispitivati u upravnom sporu primjenom odredbe članka 4. stavak 2. ZUS-a.

Navedeni pravni stav također proizlazi i iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1308/20-2 od 19. studenog 2020.

Slijedom navedenoga proizlazi da se određivanje prinudnog upravitelja ne provodi u upravnom postupku, niti se o njegovom izboru donosi upravni akt, a također, obzirom da nije riječ o području upravnog prava nema mjesta niti primjeni odredbe članka 156. ZUP-a u svezi odredbe članka 122. stavak 3. ZUP-a. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za vođenje upravnog spora u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 3. ZUS-a.

              Slijedom navedenoga sud je primjenom odredbe članka 30. stavak 1. točka 7. ZUS-a, odbacio tužbu tužitelja kao nedopuštenu kao u izreci ovoga rješenja.

U Osijeku 19. svibnja 2021.

                                                                                                                           Sutkinja

                                                                                                          Blanka Sajter v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

                 Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja (članak 30. stavak 2. i članka 67. stavak 2. ZUS-a).