Broj: Rev 1571/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja Z. J. iz R., kojeg zastupa punomoćnik L. – L. K., odvjetnik u R., protiv tuženice M. J. iz R., koju zastupana punomoćnica S. M., odvjetnica u R., radi stjecanja bez osnove i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2750/12-4 od 25. veljače 2015., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3319/11 od 30. siječnja 2012., u sjednici održanoj 26. travnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja Z. J. protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2750/12-4 od 25. veljače 2015., kao neosnovana.

r i j e š i o   j e

Odbacuje se revizija tužitelja Z. J. protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2750/12-4 od 25. veljače 2015., kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Rijeci, poslovni broj P-3319/11 od 30. siječnja 2012. odbijen je tužiteljev zahtjev (točka I. izreke) koji glasi:

„1. Tužena M. J. sa stanom u ulici … , 51000 R. dužna je isplatiti tužitelju Z. J. iznos od 120.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate na osnovu neosnovanog bogaćenja, a shodno čl. 257. Obiteljskog zakona RH.

2. Tužena M. J. dužna je isplatiti novčanu naknadu od 50.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate na osnovu pretrpljenog bola, maltretiranja i kaljanja časti i ugleda tužitelja shodno čl. 201. st. 1. Kaznenog zakona RH."

              Odlukom o troškovima parnice iz toč. II. prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnične troškove u iznosu od 24.600,00 kn.

              Prvostupanjskim rješenjem istog poslovnog broja odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere koji glasi:

              „Zabranjuje se tuženoj raspolaganje nekretninama koje su predmet ove tužbe, odnosno predmet presude posl. br. Gž-2562/09, Gž-2563/09 od 31.07.2009.g. u predmetu P-7517/99 kod Općinskog suda u Rijeci."

              Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž -2750/12 od 25. veljače 2015., odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

              Drugostupanjskim rješenjem istoga poslovnoga broja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o prijedlogu za određivanje privremene mjere.

              Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i rješenje te predmet vratiti na ponovno suđenje „(...) nakon konačnih odluka u kaznenim postupcima Kir-875/12, Kir-451/13, Kir-214/14, Kir-287/14 Županijskog suda Rijeka koji se vode protiv tužene Mirjane Jović i dr.“

              Tuženica nije odgovorila na reviziju tužitelja.

Revizija protiv presude nije osnovana.

Revizija protiv rješenja nije dopuštena.

O reviziji protiv rješenja o privremenoj mjeri:

Prema odredbi iz čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12 – dalje: OZ) u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP).

Takva se revizija može podnijeti ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da u takvoj reviziji treba biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se ona podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te moraju biti izloženi razlozi zbog kojih se smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji tužitelj ne iznosi bilo kakvo određeno pravno pitanje u odnosu na rješenje o prijedlogu za određivanje privremene mjere za koje smatra da bi bilo važno za jedinstvo u primjeni prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Zbog toga nije dopuštena revizija tužitelja izjavljena protiv rješenja drugostupanjskog suda, kojim je potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda kojim je odbijen zahtjev tužitelja za donošenje privremene mjere, pa ju je valjalo odbaciti i tako odlučiti kao u izreci ovog rješenja, pozivom na odredbu iz čl. 392.b st. 2. ZPP.

              O reviziji protiv presude:

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              U drugostupanjskoj presudi nije ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se u reviziji poziva tuženik ukazujući na nedostatke presude navodeći kako su u drugostupanjskoj presudi „(…) samo nabrojani pojedini žalbeni navodi tužitelja, podnositelja žalbe, a glavne stvarne osnove, tužiteljeve razloge iz kojih proizlazi pravna osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, nije pravno ocijenio niti obrazložio, niti naveo razloge na kojima temelji svoju Presudu i Rješenje tako da nije moguće ispitati pravnu zakonitost iste, niti utvrditi temeljem čega je presuda donijeta“.

Naime, kada je riječ o drugostupanjskim odlukama kojima se odlučuje u povodu pravnog lijeka, sud (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP) treba (i mora) ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Po ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno tvrdnjama tužitelja, pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti žalbe tužitelja protiv prvostupanjske presude.

              Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja protiv tuženice (bivše supruge) za isplatom iznosa od 120.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, koji iznos predstavlja imovina koju je tuženica stekla po pravomoćnim sudskim presudama (koje su prema tvrdnjama tužitelja nezakonite) u brakorazvodnoj parnici i parnici radi utvrđivanja i podjele bračne stečevine  te zahtjev za isplatom iznosa od 50.000,00 EUR na ime nematerijalne štete – pravične naknade za povredu prava osobnosti zbog pretrpljenih duševnih bolova tijekom vođenja brakorazvodne parnice i drugih postupaka pred sudom (koje je tužitelj trpio zbog toga što je tuženica u tim postupcima iznosila neistine, upućivala sudu razne podneske, maltretirala ga provedbom ovrha itd).

              Nižestupanjski sudovi pravilnom su primjenom materijalnog prava odbili su tužiteljev zahtjev utvrdivši, u bitnom, da je (konačno) presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 460/11 i Rev-x 461/11 (u odnosu na presudu i dopunsku presudu Općinskog suda u Rijeci poslovnog broja P-7517/99, te drugostupanjske presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2562/09 i Gž-2563/09) tuženica utvrđena suvlasnicom u 1/2 dijela nekretnina koje predstavljaju bračnu stečevinu te da je suvlasnica u 1/3 iznosa od 45.049,00 CHF, što predstavlja iznos od 15.016,33 CHF. Stoga, zaključili su sudovi, tužitelj nije dokazao postojanje osnove za svoju tužbu u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08), odnosno činjenicu da je dio imovine (čiji novčani ekvivalent potražuje tužbom) prešla u imovinu njegove supruge, a da taj prijelaz nije imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu.

              U odnosu na preostali dio zahtjeva (isplata pravične naknade za pretrpljene duševne bolove), sudovi su također zaključili da tužitelj nije dokazao da bi mu tuženica u provedenim parničnim postupcima iznošenjem nezakonitih dokaza povrijedila pravo osobnosti. Nasuprot tome, sudovi utvrđuju kako da je „(…) odluka u predmetu poslovni broj P-7517/99 utemeljena na iskazima stranaka, te da nije razvidno da bi vođenjem tog postupka tužitelju bila pričinjena šteta, jer da potonji postupak nije vođen protupravno, već u skladu s odredbama Obiteljskog zakona, a da je životno i uobičajeno da su u brakorazvodnim parnicama pojačani emocionalni odnosi i da stranke subjektivno proživljavaju težinu bolova, pa da u tom pravcu tužitelj nije dokazao činjenicu postojanja duševnih bolova zbog kaljanja njegovog imena, odnosno nastanak štete, kao niti postojanje štetnog događaja i pravno relevantne uzročne veze.“

              S izloženim shvaćanjima nižestupanjskih sudova u svemu je suglasan i ovaj sud.

              Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. tog članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude u pogledu primjene materijalnog prava, to se tužitelja (umjesto posebnog obrazloženja u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti) upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, pa će se na internetskim stranicama Vrhovnog suda RH uz ovu presudu objaviti i presuda Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2750/12 od 25. veljače 2015.

              Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužiteljevu reviziju kao neosnovanu kako je to u izreci ove odluke, na temelju odredbe čl. 393. u vezi čl. 396.a ZPP.

Zagreb, 26. travnja 2017.