Broj: Rev-x 683/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz O., Republika Srbija, kojeg zastupa punomoćnik Z. N., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1011/2014-2 od 29. siječnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru poslovni broj P-165/12-124 od 26. veljače 2014., u sjednici održanoj 3. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se revizije tužitelja J. K. i tuženice Republike Hrvatske.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

„I. Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja, te se nalaže tuženiku Republici Hrvatskoj da plati tužitelju J. K. iz O., ..., Republika Srbija iznos od 215.650,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od utuženja (7. 10. 2002. g.), pa do isplate, time da se zakonska zatezna kamata do 31. prosinca 2007. g. obračunava po stopi propisanoj po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. g., pa do isplate se obračunava po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. S viškom tužbenog zahtjeva, a preko dosuđenog iznosa od 215.650,00 kn, pa do zatraženog iznosa od 450.000,00 kn, tužitelj se odbija kao neosnovanim.

 

III. Svaka strana snosi svoje troškove.“

 

Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

 

„Žalba tužitelja i žalba tužene djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava pa se presuda Općinskog suda u Daruvaru broj P-165/12-124 od 26. veljače 2014. godine:

 

- potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženoj da tužitelju plati iznos od 215.650,00 kn sa zateznom kamatom računajući od 26. veljače 2014. godine pa do isplate (dio točke I. izreke) i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 215.000,00 kn sa zateznom kamatom na taj iznos (dio točke II, izreke),

 

- preinačuje u odnosu na dosuđenu zateznu kamatu na iznos od 215.650,00 kn računajući od 7. listopada 2002. godine pa do 25. veljače 2014. godine (dio točke I. izreke), u odnosu na nedosuđeni iznos od 19.350,00 kn sa zateznom kamatom na isti (dio točke II. izreke) i u odnosu na odluku o parničnom trošku (točka III. izreke) i sudi:

 

„1. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju J. K. plati na ime naknade štete i iznos od 19.350,00 kn sa zateznom kamatom koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena računajući od 26. veljače 2014. godine pa do isplate, u roku od 15. dana.

 

2. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 215.650,00 kn računajući od 7. listopada 2002. godine pa do 25. veljače 2014. godine.

 

3. Tužena je dužna tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 119.815,38 kuna, u roku od 15. dana.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja u dosuđujućem dijelu reviziju je podnijela tuženica navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude u dosuđujućem dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno da ukine pobijane presude u dosuđujućem dijelu uz naknadu troškova postupka i troškova sastava revizije.

 

Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja, tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, prihvati zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška. Traži trošak sastava revizije.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženice predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizije nisu osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom nematerijalne štete (s naslova pretrpljenih fizičkih bolova, straha i duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti) počinjene za vrijeme Domovinskog rata od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga, a koja je počinjena izvršenjem kaznenog djela.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11,  28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

O reviziji tužitelja

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su u pobijanoj odluci izostali valjani razlozi o primjeni materijalnog prava u odnosu na vrijeme nastanka štetnog događaja te u odnosu na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete. Na navode tužitelja valja odgovoriti da je drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke naveo jasne, valjane i nedvosmislene razloge o pravilnoj primjeni odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja, a time i nastanka obveznog odnosa između tužitelja i tuženice kao i u odnosu na dosuđenu visinu naknade nematerijalne štete, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj sud. Iz navedenih razloga, obzirom da pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, to u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje revident.

 

S tim u svezi, a vezano za daljnje revizijske prigovore kojima tužitelj prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza i preocjenjuje izvedene dokaze čime sadržajno prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da se prema odredbi čl. 385. ZPP-a revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega ovaj sud nije ni razmatrao navedene prigovore, a imajući na umu da ovaj sud odlučuje na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestupanjskim sudovima.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće činjenice, a koja utvrđenja je prihvatio i drugostupanjski sud:

 

- da je uvidom u presudu Županijskog suda u Osijeku broj Krz-48/10-244 od 13. lipnja 2011. potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-802/11-7 od 22. studenog 2011. utvrđeno da su T. P. i Ž. T. kao pripadnici Voda ... .... Samostalnom bataljunu ZNG iz K. u razdoblju od 13. do 16. studenog 1991. u improvizirani zatvor u M. S. doveli civile srpske nacionalnosti, a između ostalih i civila J. K. (tužitelja), koje civile su, a između ostalih i J. K. dana 18. i 23. studenog 1991. mučili (kvašenjem i polijevanjem hladnom vodom, puštanjem struje kroz tijelo do iznemoglosti, lomljenjem čeljusti, posijecanjem uha, te premlaćivanjem gumenom palicom), dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanijeli im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja, uslijed čega je u odnosu na J. K. od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj službi počinjeno kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava-ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske,

 

- da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio teške tjelesne ozljede i to trostruki prijelom donje čeljusti i prijelom od VII.-IX. rebra s lijeve strane prsnog koša,

 

- da je prilikom ozljeđivanja i tijekom liječenja, uključujući i broj operativnih zahvata  tužitelj trpio bolove jakog intenziteta mjesec i pol dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od četiri mjeseca i bolove slabijeg intenziteta u trajanju od šest mjeseci,

 

- da su uslijed zadobivenih ozljeda životne aktivnosti tužitelja smanjene u omjeru od 45% u kojem omjeru trpi duševne boli,

 

- da je kod tužitelja bio prisutan intenzivan primarni strah, strah za vlastiti život koji je trpio za sve vrijeme boravka u logoru, sekundarni strah jakog intenziteta kojeg je trpio od izlaska iz logora do pružanja prve medicinske pomoći, strah srednjeg intenziteta do kraja bolničkog liječenja te slabijeg intenziteta narednih mjesec dana kada dolazi do razvoja simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja koje posljedice trpi i danas.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zaključio je da je tuženica primjenom odredbe čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“, broj 117/03) odgovorna tužitelju za nastalu štetu obzirom da je šteta u vidu ozljeda tjelesnog integriteta i zdravlja, mučenja i nečovječnog postupanja prema tužitelju nastala u razdoblju od 15. studenoga do 21. studenoga 1991. izvršenjem kaznenog djela ratnog zločina od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga. Tužitelju je dosuđena naknada neimovinske štete primjenom odredbe čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO/05) i to za pretrpljene fizičke boli 55.650,00 kuna, za strah 50.000,00 kuna te za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 110.000,00 kuna sve sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

Sud drugog stupnja ocijenio je da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu pogrešno primijenio materijalno pravo pozivanjem na odredbu čl. 1100. st. 2. ZOO/05 umjesto na odredbu čl. 200. ZOO/91 obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja na temelju kojeg tužitelj potražuje naknadu štete u ovom postupku. U odnosu na dosuđenu visinu naknade štete sud je zaključio da je pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke boli i duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti sud prvog stupnja utvrdio u preniskom iznosu. Stoga je polazeći od činjenice da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio u dobi od 37 godina te uzimajući obzir način i duljinu trajanja liječenja, intenzitet i trajanje fizičkih bolova sud drugog stupnja ocijenio da tužitelju s naslova pretrpljenih fizičkih bolova pripada novčana naknada u iznosu od 65.000,00 kuna, dok je u odnosu na zahtjev za naknadom štete s naslova duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti imajući u vidu životnu dob tužitelja, karakter zadobivenih ozljeda, duljinu i trajanja liječenja te intenzitet i trajanje duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti ocijenio da tužitelju pripada naknada u iznosu od 120.000,00 kuna. U odnosu na zahtjev za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos pravične novčane naknade sud drugog stupnja odbio je zahtjev tužitelja za isplatom kamate za razdoblje od podnošenja tužbe do donošenja presude suda prvog stupnja.

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio naknadu štete prema odredbama ZOO/91 već je u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbu čl. 1100. ZOO/05, da nije pravilno utvrdio visinu dosuđene naknade za pojedine vidove štete te da je pogrešno primijenio materijalno pravo koje se odnosi na tijek zatezne kamate na dosuđene iznose pravične novčane naknade.

 

Prije svega valja navesti da je odredbom čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08) propisano da se odredbe tog Zakona neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Zakona. Imajući u vidu da je štetni događaj na temelju kojeg tužitelj u ovom postupku traži naknadu štete nastao u vrijeme važenja ZOO/91, to je u skladu s prijelaznom i završnom odredbom o primjeni odredbi ZOO/05, sud drugog stupnja pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe ZOO/91.

 

Neosnovano tužitelj ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu dosuđene visine naknade štete. Drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je pravičnu novčanu naknadu u odnosu na pretrpljene fizičke bolove utvrdio u iznosu od 65.000,00 kuna, za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 120.000,00 kuna te kada je ocijenio da pravičnu novčanu naknadu za pretrpljeni strah predstavlja upravo iznos od 50.000,00 kuna kojeg je utvrdio prvostupanjski sud. Naime, dosuđeni iznosi pravične novčane naknade u potpunosti su u skladu sa zadobivenim povredama tužitelja u štetnom događaju, kao i sa svim ostalim okolnostima slučaja kao što su dob tužitelja, karakter zadobivenih ozljeda, dužina i trajanje liječenja, a visina novčane satisfakcije je u skladu i s iznosima utvrđenim u Orijentacijskim kriterijima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (zauzete na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002.).

 

Stoga i prema ocjeni ovog suda iznosi koje je utvrdio drugostupanjski sud predstavljaju primjerene iznose pravične novčane naknade utvrđene u skladu s kriterijima i mjerilima propisanim odredbom čl. 200. ZOO-a. Suprotna razlaganja tužitelja koji navedene iznose smatra preniskim nemaju opravdanja i ne mogu se prihvatiti.

 

Nadalje, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate na dosuđene iznose naknade štete za razdoblje od podnošenja tužbe do donošenja presude suda prvog stupnja. Naime, u odnosu na početak tijeka zakonskih zateznih kamata na nematerijalnu štetu treba navesti da opseg naknade nenovčane štete, kao novčana obveza u smislu čl. 394. ZOO-a, može biti poznat tek onda kad je na pravno obvezujući način izražen u novcu, a to nikad ne može biti već prilikom nastanka same štete. Zato zatezne kamate na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete, teku od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naknada određena (tako i ovaj sud u Rev 914/05-2 od 13. listopada 2005. i drugim odlukama). Stoga neosnovano revident smatra da mu zatezne kamate na dosuđenu naknadu nematerijalne štete pripadaju prije donošenja presude suda prvog stupnja.

 

Slijedom navedenog, a obzirom da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja.

 

O reviziji tužene

 

Iako je tuženica u reviziji navela da pobija drugostupanjsku presudu navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, iz čega proizlazi da podnosi reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, imajući u vidu da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude iznosi 235.000,00 kuna, to je ovaj sud reviziju tuženice razmatrao u smislu odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a.

 

Iz sadržaja revizije tužene slijedi da ona ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Nije utemeljen prigovor zastare kojeg i u reviziji ističe tužena.

 

Naime, kako je u toku postupka utvrđeno da šteta kod tužitelja nastala izvršenim kaznenog dijela ratnog zločina, to se glede zastare potraživanja naknade štete ima primijeniti rok iz čl. 377. st. 1. ZOO-a prema kojoj odredbi kada je šteta počinjena kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

 

Kako nije sporno da zastara kaznenog gonjenja glede kaznenog dijela kojeg su počinili štetnici nije zastarjelo, niti je uostalom moglo zastarjeti, jer se radi o šteti prouzročenoj ratnim zločinom gdje zastara kaznenog gonjenja ne može niti nastupiti, to niti zahtjev tužitelja za naknadom štete nije zastario.

 

Nije niti u pravu tužena kada tvrdi da se na nju kao odgovornu osobu primjenjuje opći  rok zastare iz čl. 376. st. 2. ZOO-a u trajanju od 5 godina

 

Upravo suprotno, rok zastare iz čl. 377. st. 1. ZOO-a ne odnosi se samo na štetnika nego i na odgovornu osobu, kada ona odgovara trećima za štetu koju su počinile osobe za koje tužena odgovara kao što je to i u ovoj parnici (tako i ovaj sud u Rev-65/90 od 17. svibnja 1990.).

 

Glede prigovora tužene da ona nije odgovorna za štetu jer se šteta koju tužitelj trpi ima smatrati ratnom štetom niti taj prigovor tužene nije osnovan.

 

Naime, sukladno odredbi čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom domovinskog rata („Narodne novine“, broj 117/03 - dalje: Zakon o odgovornosti RH) tužena odgovara po općim pravilima samo za one štete koje se ne mogu smatrati ratnim štetama.

 

Kako je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelj štetu pretrpio zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina, što proizlazi iz pravomoćne gore citirane presude kaznenog suda, koje kazneno djelo su počinili pripadnici hrvatskih oružanih snaga, to se ne može smatrati da se radi o šteti koja bi se na bilo koji način mogla tumačiti ratnom štetom kako je ona definirana odredbom čl. 3. Zakona o odgovornosti RH.

 

Prema ocjeni ovog suda prigovori tužene glede dosuđene visine naknade štete nisu osnovani. Dosuđeni iznosi pravične novčane naknade tužitelju su u skladu sa svim okolnostima na koje ukazuje odredba čl. 200. ZOO-a glede dosude nematerijalne štete. Obzirom na utvrđene činjenice u postupku, a posebice duljinu i jačinu trajanja fizičkih bolova, jačinu i duljinu trajanja straha, te postotak smanjenja životne aktivnosti, nema opravdanja da bi se tužitelju dosudili niži iznosi naknade štete od onih koji su mu dosuđeni.

 

Zbog svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženice.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a jer troškovi sastava odgovora na reviziju nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka.

 

Zagreb, 3. svibnja 2017.