Broj: Rev 53/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz P., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u P., protiv tuženika A. Z. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, poslovni broj Gž-205/11-3 od 5. rujna 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-583/09-13 od 22. listopada 2009., u sjednici vijeća održanoj 3. svibnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, poslovni broj Gž-205/11-3 od 5. rujna 2012. i presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-583/09-13 od 22. listopada 2009. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Požegi presudom poslovni broj P-583/09-13 od 22. listopada 2009. odbio je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se tuženiku naloži isplatiti mu 25.333,12 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom na račun zajedničkog odvjetničkog ureda D. R. i M. B. (točka I izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 1.555,00 kuna (točka II izreke).  

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi je presudom poslovni broj Gž-205/11-3 od 5. rujna 2012. odbio kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrdio presudu Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-583/09-13 od 22. listopada 2009. 

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju,  ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje,  podredno da preinači drugostupanjsku presudu te naloži tuženiku naknaditi mu trošak sastava revizije u iznosu 1.875,00 kuna i trošak sudske pristojbe. 

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) u slučajevima u kojima ne mogu reviziju podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor, s obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude koji ne prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 25.333,12 kuna) te s obzirom na to da se ne radi o presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i toč. 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 25.333,12 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, a sve na temelju ugovora o kasko osiguranju njegova vozila oštećenog u prometnoj nezgodi.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj 16. srpnja 2008. zaključio s tuženikom Ugovor o osiguranju automobilskog kaska za vozilo V. G.,

 

- da je u prometnoj nezgodi od 29. studenog 2008., za trajanja ugovorenog osiguranja, na vozilu tužitelja nastala materijalna šteta koju je tužitelj sanirao, plativši za popravak vozila 38.226,41 kn,

 

- da vozač vozila tužitelja na mjesto prometne nezgode nije pozvao djelatnike prometne policije, nego da je pozvao vučnu službu i napustio mjesto nezgode,

 

- da je odredbom čl. 22. st. 1. toč. 3. tuženikovih Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila (dalje: Uvjeti), a koji su Uvjeti bili sastavni dio ugovora kojeg je tužitelj zaključio s tuženikom, bilo propisano da je osiguranik dužan događaj prijaviti mjerodavnoj policijskoj upravi kada to nalažu propisi, a posebno kada šteta nastane zbog požara, eksplozije, krađe, provalne krađe, protupravnog oduzimanja, razbojstva i prometne nezgode,

 

-da je odredbom čl. 7. st. 1. toč. 2)a Uvjeta bilo propisano da osiguranik gubi prava iz osiguranja ako je vozač osiguranog vozila bio pod utjecajem alkohola, time da se smatra da je vozač pod utjecajem alkohola ako se nakon prometne nezgode odbije podvrgnuti ispitivanju svoje alkoholiziranosti ili takvo ispitivanje izbjegne.

 

Na temelju takvih utvrđenja drugostupanjski sud je (potvrđivanjem prvostupanjske presude) tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim pritom zaključivši da se ne radi o ništetnim odredbama Uvjeta tuženika u smislu čl. 942. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08) i da tužitelju slijedom toga ne pripada pravo iz zaključenog ugovora o osiguranju.

 

Iz podnesene revizije za zaključiti je da je revident u reviziji postavio materijalnopravno pitanje u svezi pravilne primjene odredbe čl. 7. st. 1. toč. 2.a Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila: je li ta odredba ništetna u smislu odredbe čl. 942. ZOO kojom je propisano: „Ništetne su odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na osigurninu, ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne ispuni neku od propisanih ili ugovorenih obveza“.

 

Tužitelj je istakao da je o tome pitanju drugostupanjski sud zauzeo shvaćanje koje nije podudarno shvaćanju revizijskog suda zauzetom u presudi posl. broj Rev 1067/04-2 od 16. studenog 2005. u kojoj je navedeno: „…Donoseći odluku o glavnici nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, jer se dogodio osigurani slučaj te je tuženik dužan tužitelju temeljem odredbe čl. 919. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) isplatiti svotu određenu ugovorom. Također su s pravom, a pozivom na odredbu čl. 918. ZOO otklonili primijeniti odredbu čl. 21. st. 1. toč. 2.a. tuženikovih Pravila o kasko osiguranju. Odredbom čl. 918. ZOO propisano je da su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ukoliko osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obveza. U konkretnom slučaju ništava je upravo spomenuta odredba čl. 21. st. 1. toč. 2.a. tuženikovih Pravila o kasko osiguranju koja propisuje obvezu osiguranika da nakon prometne nezgode sam osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti ili u protivnom gubi prava iz osiguranja…“

 

Pritom valja imati na umu da je navedena odredba čl. 918. ZOO identična odredbi čl. 942. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO/05).

 

Slijedom izloženog proizlazi da je shvaćanje drugostupanjskog suda iz osporene presude o postavljenom materijalnopravnom pitanju nepodudarno sa već izraženim shvaćanjem ovog suda.

 

Naime, u skladu s odredbom čl. 942. ZOO/05 pravovaljan gubitak prava iz osiguranja može se pojaviti kao sankcija zbog povrede propisanih ili ugovorenih obveza do koje je došlo prije nastupa osiguranog slučaja. Ako je osiguranik te obveze povrijedio nakon nastupa osiguranog slučaja ne može biti sankcioniran time da zbog takvog ponašanja izgubi pravo na osigurninu. Kada pojedine odredbe ugovora o osiguranju, odnosno uvjeta osiguranja, predviđaju takvu mogućnost, one se shodno navedenoj odredbi smatraju ništetnima.

 

U tom smislu se niti okolnost da je vozač u konkretnom slučaju nakon prometne nezgode pozvao vučnu službu i napustio mjesto nezgode, ne može smatrati odbijanjem podvrgavanja ispitivanju alkoholiziranosti tj. ne može se smatrati da je vozač bio pod utjecajem alkohola, odnosno da je po ovoj osnovi došlo do gubitka prava iz osiguranja.

 

Slijedom navedenog, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova pogrešno je primijenjeno materijalno pravo tako da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, jer nisu raspravljene sve odlučne okolnosti za rješavanje predmetnog spora.

 

Prema navedenom ne postoje uvjeti za preinačenje nižestupanjskih presuda, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U nastavljenom postupku prvostupanjski sud će shodno ostalim istaknutim prigovorima osiguratelja raspraviti sporna pitanja po zahtjevu tužitelja na isplatu osigurnine, a zatim će donijeti novu presudu.

 

S obzirom da je ovaj sud ukinuo nižestupanjske presude, o troškovima revizijskog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 3. svibnja 2017.