Broj: Revr 768/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. L. iz Nj., T., zastupanog po punomoćnicama M. G. B. i M. M., odvjetnicama u Z., protiv tuženika H. B. S., Z., zastupanog po punomoćnicima P. Ž. i N. Š., odvjetnicima u S. T., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1492/14-2 od 4. studenog 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1117/12-11 od 18. lipnja 2014., u sjednici održanoj 3. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 31.200,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci pod točkom I/. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja na utvrđenje da odluka o prestanku važenja ugovora o radu od 15. veljače 2008. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao s danom 1. svibnja 2008. (točka II/ izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 16.532,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III/ izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I/ i III/ izreke (točka I. izreke). Zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe je odbijen (točka II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tuženik na temelju odredbe članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade troškova postupka ili ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje budući sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a nema ni proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da odluka o prestanku važenja ugovora o radu od 15. veljače 2008. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao s danom 1. svibnja 2008. te zahtjev za isplatu naknade izgubljene plaće u iznosu od 1.300,00 EUR mjesečno za razdoblje od svibnja 2008. do svibnja 2010.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je između stranaka sklopljen ugovor o djelu 5. lipnja 2007., o pružanju trenerskih usluga i stručnih konzultacija,

 

- da se tužitelj ugovorom obvezao, kao pružatelj usluga za tuženika, obavljati određene usluge utvrđene u članku 4. ugovora a tuženik mu za to isplatiti financijsku naknadu od 1.300,00 EUR mjesečno,

 

- da su stranke odredbom članka 24. stavak 1. ugovora ugovorile da ugovor vrijedi do 1. svibnja 2010. te da se automatski produžuje po isteku prve godine, dok je stavkom 2. istog članka ugovoreno da mogu odustati od ugovora,

 

- da prema ugovoru radno vrijeme nije određeno, da je tužitelj posao uglavnom obavljao u inozemstvu,

 

- da je tužitelju, koji je stranac bez radne dozvole u Republici Hrvatskoj, naknada isplaćivana na ruke, da je tužitelj stranac,

 

- da je ugovor raskinut voljom naručitelja, budući je tuženik 16. veljače 2008. donio odluku o prestanku važenja ugovora,

 

- da su se ugovoreni poslovi trebali obavljati do roka do kojeg je ugovor sklopljen pa da je ugovor raskinut prije nego što je djelo dovršeno.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da se osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na odredbi članka 619. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojem tužitelju pripada pravo na isplatu naknade za razdoblje od 1. svibnja 2008., od kada je ugovor raskinut, do 1. svibnja 2010., do kada je bio sklopljen ugovor o djelu jer je sve do 1. svibnja 2010. tužitelj trebao za tuženika obavljati poslove koje se obvezao obavljati na temelju ugovora o djelu. Sud je odbio zahtjev tužitelja na utvrđenje jer se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o radu.

 

Prvostupanjski sud je ocijenio da tuženik nije dokazao da je predmetni ugovor raskinut zbog neispunjenja obveza od strane tužitelja niti je dokazao da bi od naknade valjalo umanjiti iznose troškova koje tužitelj nije imao, a koje bi imao da ugovor nije raskinut ili da je ostvario zaradu na drugoj strani, odnosno da je namjerno propustio ostvariti zaradu.

 

Odbijajući žalbu tuženika kao neosnovanu sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje i ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je pravilno utvrđeno činjenično stanje podveo pod sadržaj odredbe članka 619. ZOO-a, pri čemu tuženik nije dokazao da se, u smislu članka 598. ZOO-a, tužitelj nije držao uvjeta ugovora i uopće da nije radio kako je trebalo te da nije postupio po zahtjevu tuženika.

 

Revident u dijelu revizijskog sadržaja ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje (navodi da izvođač nije izvršio djelo kako je to ugovoreno i po pravilima posla pa nema pravo zahtijevati naknadu pa ni za djelomično obavljanje posla), međutim te razloge ovaj sud nije uzeo u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog zbog kojega se revizija može podnijeti (članak 385. ZPP-a).

 

Osim toga, revident navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, ali ne navodeći određeno koje su to odredbe materijalnog prava pogrešno primijenjene.

 

Odredbom članka 619. ZOO-a, na temelju koje su nižestupanjski sudovi donijeli odluku, propisano je da sve dok naručeno djelo nije dovršeno naručitelj može raskinuti ugovor kad god hoće, ali je u tom slučaju dužan isplatiti izvođaču ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije imao, a koje bi inače imao da ugovor nije raskinut, a i za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili što ju je namjerno propustio ostvariti.

 

Prema tome, citirana odredba daje posebnu ovlast naručitelju koji sve dok naručeno djelo nije dovršeno može raskinuti ugovor kad god hoće, a bez obveze obrazlaganja svog postupka, ali u tom slučaju je dužan isplatiti izvođaču ugovorenu naknadu.

 

Kako su sudovi ocijenili da tuženik nije dokazao da bi od naknade valjalo umanjiti iznose troškova koje tužitelj nije imao, a koje bi imao da ugovor nije raskinut ili da je ostvario zaradu na drugoj strani, odnosno da je namjerno propustio ostvariti zaradu, to je prema ocjeni ovog revizijskog suda tužitelju pravilno dosuđena naknada prema zaključenom ugovoru, na temelju članka 619. ZOO-a.

 

              Naime, prema ocjeni ovog revizijskog suda, u konkretnom slučaju tužitelj ne smije trpjeti štetu zbog tuženikovog jednostranog raskida ugovora. Prema odredbi članka 619. ZOO-a, izvođač, odnosno (ovdje) tužitelj raskidom ugovora ne dolazi niti u nepovoljniji niti u povoljniji položaj jer ga je naručitelj dužan dovesti u materijalni položaj kao da je ugovor do kraja izvršen.

 

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Zbog izloženog, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a, o reviziji tuženika odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 3. svibnja 2017.