Broj: Revt 233/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. m. W. t. t. w. L. d.o.o. u stečaju iz K., kojeg zastupa punomoćnik Z. I., odvjetnik iz S., protiv tuženika T. c. d.o.o. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik B. L., odvjetnik iz Z., radi povrata stečenog bez osnove, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6570/15-7 od 8. prosinca 2015. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku posl. br. P-184/11 od 18. lipnja 2015., u sjednici održanoj 9. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni zahtjevi tužitelja:

 

- na obvezivanje tuženika isplatiti mu 7.620.477,15 kn s zakonskim zateznim kamatama računatim od 1. ožujka 2003. do isplate,

 

- na obvezivanje tuženika vratiti mu "pokretnine navedene u Zapisniku o popisu inventara broj: … od 09.08.2003.g., kojeg je sačinio P. R., Javni bilježnik u I., i to: 43 francuska kreveta, 224 stolnih i zidnih lampi, 80 sobnih stolića, ormarića, ormara ispod ogledala, 68 ručno rađenih ormara za umivaonik, 8 garderobnih ormara, 113 sobnih stolica, 37 sobnih ogledala sa okvirima, 24 okvira za ogledala, 105 sobnih sefova, 125 sobnih telefonskih uređaja, 1 telefonsku centralu, 1 telefaks uređaj, 1 računalni ekran (monitor), 1 CD-uređaj CDP X E370 te 189 restoranskih stolica ili mu isplatiti iznos od = 1.000.000,00 kuna skupa sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10.08.2003.g. do dana isplate",

 

- na obvezivanje tuženika naknaditi mu "parnični trošak, skupa sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate“.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (iz odredaba čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

Navodi revidenta:

 

- da je „manjkava, kontradiktorna i nelogična ocjena svjedočkih iskaza o relevantnim okolnostima - tumačenju sadržaja ugovorne odredbe“, odnosno da je sud trebao prihvatiti da je dokazao svoje tvrdnje - pa i o pravoj volji stranaka Ugovora, „to pogotovo stoga što tuženikovo tumačenje dovodi do apsurdne i nemoguće situacije“,

 

- da je tako trebalo istinitim („u korist istine i logike stvari“ u tumačenju Ugovora i njegove odredbe čl. 10.1.) prihvatiti i ono što je svjedok I. G. izjavio neposredno nakon sklapanja Ugovora - a ne pokloniti vjeru njegovom „novom svjedočkome iskazu...u kojemu je bio snažno milijunski motiviran“,

 

- da je „apsurdan zaključak o tuženikovom pravu na zadržavanje pokretnina - u vrijednosti 1.000.000,00 kn“,

 

- da se osporenom presudom pogrešno interpretira i rok iz Ugovora za isplatu kupoprodajne cijene i naknadni, produženi mu rok - jer niti jedan nije imao značaj roka kao bitnog sastojka Ugovora („fiksnog roka“),

 

u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u odnosu na sadržaj odnosa s tuženikom i stvarni sadržaj Ugovora i volju stranaka kod njegova sklapanja), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o prijepornim pitanjima - jer u postupku u kojemu je to mogao nije predložio dovoljno uvjerljive i "snažne" dokaze za to shvaćanje, odnosno na svojoj pasivnosti u predlaganju (takvih) dokaza kojima bi opravdao (dokazao) ono što tvrdi i obrazlaže nastavno i u reviziji - a što bi bilo različito od onog što nižestupanjski sudovi nalaze utvrđenim, nije mogao i ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju i uvjetovati donošenje odluke koju i pored te pasivnosti sugerira prihvatiti: o povredi počinjenoj po sudu i prihvaćanju tužbenog zahtjeva.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 7.620.477,15 kn s zakonskim zateznim kamatama računatim od 1. ožujka 2003. do isplate, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti mu pokretnine naznačene u zahtjevu - ili isplatiti mu vrijednost tih pokretnina. Tužitelj drži da je tuženik dužan isplatiti mu 7.620.477,15 kn s zateznim kamatama na ime vrijednosti ulaganja koja je izvršio u renoviranje i obnovu hotela tuženika - a da osnovu zahtjevu glede pokretnina daje činjenica što je u hotel tuženika unio svoje pokretnine, na zadržavanje kojih tuženik nema pravo.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da su 28. prosinca 2002. tuženik kao prodavatelj i pravni prednik tužitelja (dalje: tužitelj) kao kupac sklopili Ugovor o prodaji nekretnine, a predmetom kojeg je prodaja tužitelju nekretnine iz zk.ul.br. 1968 k.o. L.: čest.zgr. 1176/1 - zgrade, hotela s kuhinjom i gospodarskom zgradom, površine 3443 m2, čest.zem. 13063/173 - neplodno, M. L., površine 3923 m2, čest.zgr. 1176/4 - zgrade za centralno grijanje s rezervoarom, površine 40 m2, čest.zgr. 1176/3 - zgrade, starog dijela hotela, površine 166 m2, te čest.zem. 13063/176, neplodno, M. L., površine 175 m2, s uređajima, instalacijama i opremom koja se nalazi u nekretninama ("poput posuđa, pribora, servisa, namještaja, posteljina, kućanskih aparata i dr., opreme za pružanje hotelskih usluga, te opremom diskoteke, kuglane, praonice, kotlovnice i sl."), sve za cijenu od 2.582.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja,

 

- da se tužitelj (kupac) Ugovorom obvezao isplatiti: 5% kapare najkasnije do 15. siječnja 2003., a preostali iznos kupovnine od 2.452.900,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja - "u roku od 90 dana od dana sklapanja ugovora, a najviše 105 dana od potpisa ugovora" (dakle: najkasnije do 7. travnja 2003.),

 

- da se istim Ugovorom tuženik (prodavatelj) obvezao izdati tužitelju (kupcu) posebnu tabularnu ispravu podobnu za upis kupljenih nekretnina u zemljišnim knjigama,

 

- da je odredbom čl. 10.1 predmetnog Ugovora ugovoreno da prodavatelj (tuženik) dozvoljava kupcu (tužitelju) da od trenutka uplate kapare (od 15. siječnja 2003.) započne s rekonstrukcijom i preuređenjem dijela kupljenog hotela, ali s time "da ukoliko kupac ne isplati kupovninu u roku od 90 dana, a najviše 105 dana, prema odredbi članka 4.1., nema prava potraživati bilo kakvu naknadu za uložena sredstva i troškove",

 

- da je i "unošenje inventara" (ovdje prijepornih pokretnina) u prostor hotela tuženika izvršeno u svrhu rekonstrukcije hotela predviđene člankom 10.1 Ugovora,

 

- da se ista odredba članka 10.1 predmetnog Ugovora odnosi na preuređenje dijela hotela ("na sredstva za renoviranje cjelokupnog hotela"), a ne kako to tužitelj tvrdi - na rekonstrukciju samo tri sobe hotela (kao "relativno malu investiciju"),

 

- da je volja stranaka Ugovora izražena u navedenoj odredbi članka 10.1 Ugovora i valja je prihvatiti u onome sadržaju kako ta odredba i glasi: tužitelj nije dokazao da je prava volja stranaka prilikom sklapanja Ugovora bila da u slučaju raskida ugovora neće imati pravo na povrat sredstava - samo onih koja je uložio u tri sobe hotela, a da zadržava pravo tražiti natrag od tuženika ostala sredstva koja uloži u adaptaciju ostatka hotela,

 

- da tužitelj (iako je "ispunio svoju ugovornu obvezu na plaćanje kapare do ugovorenog roka") nije isplatio Ugovorom ugovorenu kupoprodajnu cijenu u roku iz Ugovora - kao "fiksnom roku koji je sukladno navedenom istekao 7. travnja 2003.", ali ni u naknadno danom mu dodatnom "sasvim razumnom roku za ispunjenje predmetne ugovorne obveze" - do 31. svibnja 2003. i potom još i do srpnja 2003. (sve obzirom da je tuženik i nakon proteka roka iz Ugovora održao Ugovor na snazi: tužitelju je produžavao taj rok "najprije aneksom Ugovora za dva mjeseca, a nakon toga još za mjesec dana", i to sve do srpnja 2003., kada ga je "konačno raskinuo jednostranom izjavom radi neispunjenja od strane tužitelja"),

 

- da je predmetni Ugovor raskinut, i to zbog neispunjenja tužiteljeve obveze na isplatu kupoprodajne cijene.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz (suštinski) osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je predmetni Ugovor raskinut, i to jer tužitelj nije ispunio obvezu isplate kupoprodajne cijene (obzirom da je u Ugovoru određen fiksni rok za isplatu te cijene, rok koji je istekao 7. travnja 2003., ali je tuženik Ugovor održao na snazi - i dao tužitelju „sasvim razuman rok za ispunjenje predmetne ugovorne obveze“, sve do srpnja 2003., kada je Ugovor „konačno raskinuo jednostranom izjavom radi neispunjenja ugovorne obveze od strane tužitelja“), te predmetni hotel nikada nije prešao u vlasništvo tužitelja,

 

              - da „uložena sredstva u hotel tuženik nije stekao bez osnove budući da je osnova njegova stjecanja upravo odredba čl. 10.1. Ugovora“ (u kojoj su stranke suglasno ugovorile da u slučaju neisplate kupoprodajne cijene, a što za posljedicu ima raskid Ugovora, tužitelj neće moći tražiti „bilo kakvu naknadu za uložena sredstva i troškove“),

 

- da „navedena odredba čl. 10.1. Ugovora upravo je predvidjela što će se dogoditi sa sredstvima koja je uložio tužitelj u slučaju neplaćanja kupoprodajne cijene, a što za posljedicu ima raskid ugovora, pa je tuženik na temelju te odredbe osnovano zadržao korist od tih uloženih sredstava u hotel“ (sve obzirom da je „zadržavanje koristi za izvršene radnje tužitelja na imovini tuženika u slučaju raskida regulirano pravnim poslom pa se stoga nikako ne može zaključiti da bi u konkretnom slučaju nastupilo stjecanje bez osnove na strani tuženika“),

 

- da se u konkretnom slučaju ne radi niti „o situaciji koju predviđa čl. 132. ZOO-a, pa stoga niti nije bilo potrebno dovoditi u vezu odredbu čl. 10.1. Ugovora s tom odredbom“: imajući na umu da se odredbama čl. 132. ZOO-a propisuje pravo ugovornih strana da nakon raskida ugovora zahtijevaju vraćanje onoga što su na temelju toga ugovora jedna drugoj dale - o čemu ovdje nije riječ, a sve budući da „tužitelj ulaganjem utuženog iznosa u predmetni hotel nije ispunjavao svoju ugovornu obvezu jer takvo ulaganje nije niti bila njegova obveza po ugovoru“ (njegova ugovorna obveza bila je isplatiti kupoprodajnu cijenu do ugovorenog roka, a koju ugovornu obvezu on nesporno nije ispunio, pa niti djelomično),

 

              - da navedena odredba čl. 10.1. Ugovora nije niti ništava ili protivna moralu društva,

 

- da se ovdje ne radi niti o poslovodstvu bez naloga iz odredbe čl. 220. ZOO-a, na koji institut se također poziva tužitelj u svojoj tužbi: ovdje se „s obzirom na odredbe Ugovora ne može smatrati da se radilo o radovima koje je tužitelj nepozvan obavljao za tuženika, a niti su ti radovi bili nužni ili korisni“ (predmetne radove tužitelj je naručio od svojih izvršitelja radova u svoje ime i za svoj račun, i to kako bi hotel što prije uredio, jer ga je planirao kupiti i što prije početi s njegovim iznajmljivanjem - tako da se „ne radi o tuđem poslu, već upravo o poslu tužitelja kojeg je on naručio u svoje ime i za svoj račun“),

 

- da je i unošenje pokretnina od strane tužitelja u hotel izvršeno u svrhu rekonstrukcije hotela, pa tužitelj u smislu iste ugovorne odredbe (čl. 10.1. Ugovora) nema pravo na povrat navedenih pokretnina, a samim time nije osnovan niti tužiteljev alternativni zahtjev na isplatu 1.000.000,00 kn, iznosa - koji prema tužitelju predstavlja novčanu protuvrijednost navedenih pokretnina,

 

- da se navedena odredba čl. 10.1. Ugovora „nije odnosila na ulaganje, odnosno uređenje samo tri sobe hotela" kako to neosnovano tvrdi tužitelj: takve tužiteljeve tvrdnje ne proizlaze iz sadržaja same odredbe čl. 10.1. Ugovora budući da se u istoj ne spominju samo tri sobe, već jedan cijeli dio hotela koji se nalazi na čest. zgr. 1176/1, te je izrijekom dogovoreno da „ukoliko tužitelj ne uplati kupovinu u roku predviđenom Ugovorom nema pravo potraživati bilo kakvu naknadu za uložena sredstva i troškove“.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda, u tome smislu izraženo, pravilno je.

 

Drugostupanjski sud je kod donošenja osporene presude pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - ovdje: ZOO-a), koje se u ovom slučaju primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), i to:

- odredbu čl. 99. st. 1., prema kojoj se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase,

- odredbu čl. 148. st. 1., kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze,

- odredbe čl. 17., a kojima je propisano: (u stavku I.) „sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje“, (u stavku II.) „obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona“,

- odredbe čl. 71., prema kojima: (stavak I.) „Ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona bilo voljom stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo.“, (stavak II.) „Ipak, bit će pravovaljane istovremene usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojega je forma propisana.“.

 

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na osporenu presudu te (time) odluku o ovdje prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6570/15-7 od 8. prosinca 2015.

 

Revizijski sud u odnosu na revizijske razloge tek ukazuje:

 

- da stranke ugovora mogu (što je u konkretnom slučaju i učinjeno odredbom čl. 10.1. Ugovora) ugovoriti drukčije učinke raskida ugovora od onih predviđenih zakonom (u smislu shvaćanja kojeg je ovaj sud već izrazio: primjerice u odluci posl. br. Rev 266/07-2 od 5. prosinca 2007.),

 

- da se revident, kao ugovorna stranka - koja je vlastitom voljom (dakle: jer je upravo to htjela) pristala na sadržaj odredbe čl. 10.1. Ugovora i na posljedice te odredbe, slobodno raspolažući svojim ovlastima - u području ugovornog prava (u kojemu može disponirati svojom imovinom), vodeći se svojim interesima za upravo takvu odredbu - neovisno o visini ulaganja, ne može u tim okolnostima s uspjehom pozivati na ništavost prijeporne ugovorne odredbe i na njezinu nemoralnost - pogotovo kao osoba koja je u ugovorenim uvjetima (znajući za doseg odredbe čl. 10.1.) sama (dobrovoljno i ničim izazvana nekim postupkom tuženika) prihvatila rizik svojih ulaganja u odabranoj visini, odnosno kao osoba koja je u konačnom i uzrokovala prestanak Ugovora - neispunjenjem njime preuzete obveze,

 

- da je obzirom na pisani Ugovor - s navedenim njegovim sadržajem, a kojim tuženik dokazuje istinitost svojih navoda o pravu zadržati ono što je tužitelj uložio u njegov hotel, tužitelj, da bi uspio u sporu, prema pravilu o teretu dokazivanja trebao dokazati postojanje činjenica na koje se i u reviziji poziva: da prijeporna odredba čl. 10.1. Ugovora sačinjena u pisanom obliku (koju ne treba još i tumačiti: obzirom da je jasna) ne odgovara onome što je stvarno ugovoreno, odnosno da u tome pisanom (i nedvosmislenom) sadržaju nije odgovarala njegovoj stvarnoj volji - i ne daje osnovu zahtjevu tuženika,

 

- da je to trebao dokazati na jedini moguć (pravno relevantan) način: pred prvostupanjskim sudom - i u uvjetima kada je samo po sebi nelogičnim i nerazumnim prihvatiti da bi pristao na jasnu pisanu odredbu čl. 10.1. Ugovora i započeo s zahvatima na hotelu u obimu kojeg on spominje, a sve da je istinito samo ono na čemu ustraje - da se pritom "mislilo samo na tri sobe",

 

- da, a budući da su nižestupanjski sudovi ocjenom predloženih i provedenih dokaza - jedinih dostupnih, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da tužitelj nije dokazao istaknutu činjenicu (konkretno: da Ugovor ne odgovara njegovoj volji kod njegovog sklapanja), drugostupanjski sud nije imao osnove zahtjev tužitelja ocijeniti osnovanim.

 

Zagreb, 9. svibnja 2017.