Pristupanje sadržaju
- 1 - Revt 219/2017-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o., Z., kojeg zastupaju punomoćnici S. M. i J. R., odvjetnici u Z., protiv tuženika G. D., D., kojeg zastupa punomoćnik D. O., zaposlenik tužitelja, radi utvrđivanja ugovora ništetnim, podredno raskida ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1550/2014-3 od 28. prosinca 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-1070/12 od 27. prosinca 2013., u sjednici održanoj 18. svibnja 2021.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja, odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1.1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je ugovor o kupoprodaji od 22. prosinca 2005. koji je sklopljen između M. d.o.o. sa sjedištem u Z., ... i G. D., D., ..., ništav.
2. Tužitelj je dužan predati u posjed nekretninu kat.čest. ... (koja odgovara staroj izmjeri čest.zgr. ... i čest.zem. ...) k.o. D. upisanu u zk.ul. ... u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku, u naravi: ruševina i prolaz, tuženiku, a tuženik je dužan vratiti iznos od 4.560.104,47 kuna i to iznos od 900.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. prosinca 2005. pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena te iznos od 3.660.104,47 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 25. prosinca 2005. pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a sve u roku od 15 dana računajući od dana pravomoćnosti presude.
3. Ovlašćuje se tuženik da zahtijeva i provede temeljem ove presude uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na kat.čest. ..., k.o. D. upisanoj u zk.ul. ... u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku, a tužitelj da trpi upis prava vlasništva u korist tuženika uz istodobno brisanje tog prava sa svog imena.“
2. U točki II. izreke odbijen je podredni tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Raskida se ugovor o kupoprodaji kojeg su M. d.o.o. sa sjedištem u Z., ... i G. D., D., ... sklopili 22. prosinca 2005.
2. Tužitelj je dužan predati u posjed nekretninu kat.čest. ... (koja odgovara staroj izmjeri čest.zgr. ... i čest.zem. ...) k.o. D. upisanu u zk.ul. ... u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku, u naravi: ruševina i prolaz, tuženiku, a tuženik je dužan vratiti iznos od 4.560.104,47 kuna i to iznos od 900.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. prosinca 2005. pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena te iznos od 3.660.104,47 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 25. prosinca 2005. pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a sve u roku od 15 dana računajući od dana pravomoćnosti presude.
3. Ovlašćuje se tuženik da zahtijeva i provede temeljem ove presude uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na kat.čest. ..., k.o. D. upisanoj u zk.ul. ... u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku, a tužitelj da trpi upis prava vlasništva u korist tuženika uz istodobno brisanje tog prava sa svog imena.“
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-1070/12-13 od 27. prosinca 2013.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP). Predlaže preinačenje pobijanih presuda i prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja uz obvezivanje tuženika da mu nadoknadi sve troškove postupka, uključujući i trošak revizije, a podredno predlaže ukidanje pobijanih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Neosnovano tužitelj navodi da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer se pobijane presude u svemu mogu ispitati budući da sadrže jasne i neproturječne razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor.
8. Tužitelj u reviziji kroz razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11., te kroz bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8., čl. 220. i čl. 250. ZPP-a, navodeći da u postupku javnog natječaja nije utvrđivana tržišna cijena već da su nižestupanjski sudovi arbitrarno utvrdili početnu cijenu, odnosno da je utvrđena tržišna cijena nekretnine formirana ponudom tužitelja zbog čega je zaključak sudova o tržišnoj vrijednosti predmetne nekretnine pogrešan, a za koji zaključak da nema podloge u provedenim dokazima, te da je u tom pravcu sud trebao provesti predloženi dokaz građevinskim vještačenjem, a da to nije učinio, zapravo ističe prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a, u reviziji nije dopušteno.
9. Uz to, drugostupanjski sud je, suprotno navodima revizije, odgovorio na odlučne žalbene navode, vezano uz neprovođenje navedenog dokaza vještačenjem, kao i dokaza saslušanjem određenih svjedoka, obrazlažući svoju odluku pravno uvjerljivim razlozima, koje u cijelosti prihvaća i revizijski sud, dakle, ocijenio je sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP-a.
10.1. Ocjenu provedenih dokaza, prema navodima revizije, nižestupanjski sudovi su pogrešno ocijenili jer su zanemarili sadržaj uvjerenja Upravnog odjela za zaštitu okoliša i prostornog uređenja grada D. od 22. prosinca 2005., kao i obavijest Ministarstva, Konzervatorskog odjela u D. od 22. srpnja 2008., te tvrdi da iz navedenih dokaza proizlazi da se tuženik čitavo vrijeme „poigravao“ s tužiteljem, da je iz tih dokaza vidljivo da je tuženik postupao s očitom prijevarnom namjerom budući je znao da je zemljišnoknjižno stanje različito od stvarnog stanja, jer je predmet ugovora o kupoprodaji i u zemljišnim knjigama i u ugovoru o kupoprodaji naznačen kao čestica zgrade koja ne postoji, a objekt prava vlasništva ne može biti ruševina, te da u tom pravcu sudovi nisu dali valjane razloge zašto nisu primijenili odredbu čl. 459. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da je predmet kupoprodajnog ugovora u trenutku sklapanja istog očito bio propao, odnosno da se sudovi pri tumačenju predmetnog ugovora nisu trebali držati doslovnog značenja pojedinih izraza već da su trebali istraživati zajedničku namjeru strana, što nisu, jer nisu uzeli u obzir namjeru ugovaratelja (rekonstrukcija postojeće građevine), niti su uzeli u obzir načelo savjesnosti i poštenja (tuženik je znao koja je namjera tužitelja).
10.2. Navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku određenu (konkretnu) odredbu toga Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Dakle, ta bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji samo ukoliko bi bila povrijeđena neka konkretna odredbu ZPP-a, i ukoliko je to bilo, ili je moglo biti, od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Tužitelj navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka veže za pogrešnu primjenu odredbe čl. 8., čl. 220. st. 2. i čl. 250. ZPP. Stoga je pobijana drugostupanjska presuda ispitana u granicama razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s citiranim odredbama ZPP-a.
10.3. U odnosu na iznesene navode tužitelja ističe se da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za sud (čl. 8. ZPP), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), a sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (čl. 250. ZPP-a). Stoga postupanjem nižestupanjskih sudova prema navedenim ovlastima i time što činjenice nisu ocijenjene sukladno tvrdnjama revidenta, nije ostvarena niti bitna povreda na koju se ukazuje revizijom tužitelja.
10.4. Nadalje, suprotno revizijskim navodima tužitelja, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s citiranim odredbama ZPP-a jer iz obrazloženja pobijanih nižestupanjskih presuda proizlazi da su ti sudovi na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka temeljili svoje uvjerenje o postojanju pravno odlučnih činjenica. Pri tome su stečeno uvjerenje opravdali uvjerljivim i logičkim razlozima tako da je moguće provjeriti ima li stečeno uvjerenje nižestupanjskih sudova pravnu i činjeničnu osnovu.
10.5. Kako tužitelj kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda (pa i prvostupanjskog suda) o postojanju činjenica odlučnih za ishod spornog odnosa među strankama (u čemu se revizija znatnim djelom sadržaja iscrpljuje), prema ocjeni ovoga suda riječ je nedvojbeno o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude i iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tuženika nisu uzeti u razmatranje.
11. Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji od 22. prosinca 2005., koji je sklopljen između stranaka ništav, pa da je tužitelj dužan tužitelju predati u tuženiku u posjed nekretninu koja je predmet navedenog ugovora, a tuženik njemu vratiti iznos od 4.560.104,47 kuna, te da se tuženik ovlasti temeljem donesene presude na uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, kao i podredni zahtjev za raskid navedenog ugovora o kupoprodaji, uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i vraćanje plaćene kupoprodajne cijene.
12. U revizijskoj fazi postupka među strankama je ostalo sporno je li navedeni ugovor ništav, odnosno je li raskinut.
13. U odnosu na navedena prijeporna pravna pitanja u postupku koji je prethodio reviziji sudovi su utvrdili:
- da je sukladno odredbi čl. 35. st. 2. i čl. 391. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00 i 114/01 - dalje: ZVDSP) po tuženiku objavljen natječaj za prodaju, između ostaloga, i sporne nekretnine čest. zgr. ... i čest. zem. ..., k.o. D. u naravi omirina i prilaz, površine 254 m2 po početnoj cijeni 4.500.000,00 kn,
- da se na natječaj javio tužitelj i ponudio iznos od 4.560.104,47 kn,
- da je na temelju zaključka Gradskog poglavarstva grada D. od 22. prosinca 2005., kao najpovoljnija prihvaćena ponuda tužitelja, temeljem kojeg je između stranaka zaključen predmetni kupoprodajni ugovor,
- da je tim ugovorom tužitelj kupio od tuženika nekretninu koja je bila predmet javnog natječaja,
- da se u očitovanju Upravnog odjela za zaštitu okoliša i prostorno uređenje G. D. od 22. prosinca 2005., općenito navodi gdje je u prostorno-planskoj zoni smještena predmetna nekretnina i što se u pojedinim zonama može graditi, te da ono ne predstavlja jamstvo tuženika da će na temelju istoga moći ostvariti svrhu predmetnog ugovora, odnosno da su obje ugovorne strane smatrale da se predmet kupoprodaje može privesti namjeni koja uključuje i stanovanje,
- da takvo jamstvo ne proizlazi ni iz zaključenog kupoprodajnog ugovora,
- da je prema članku 4. Ugovora kupac (tužitelj) kupio predmetne nekretnine u stanju u kojem se one nalaze te se odrekao svih naknadnih prigovora,
- da je tužitelj u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu 30. studenoga 2005. u iznosu od 900.000,00 kn na ime jamčevine i u iznosu od 3.660.104,47 kn nakon sklapanja ugovora (23. prosinca 2005.),
- da zahtjev na utvrđivanje ništavosti i raskid navedenog ugovora zbog promijenjenih okolnosti tužitelj temelji na činjenici da je donošenjem nepravomoćnog rješenja Ministarstva od 8. lipnja 2011. saznao da se ne može izdati traženo rješenje o uvjetima građenja na nekretnini koja je bila predmet ugovora o kupoprodaji, jer nije ostvarena pretpostavka (postojeća građevina) iz odredbe čl. 2. st. 1. toč. 35.1. Zakona o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“ broj 90/11 – dalje: ZPUR) za koju je dopuštena rekonstrukcija građevine, a kako se radi o ruševini smatra da navedeno predstavlja promijenjenu okolnost koja onemogućava ostvarenje uvjeta i svrhe za koju je voljom stranaka predmetni ugovor sklopljen (privođenje namjeni - rekonstrukcija u stambeni objekt).
14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su, imajući u vidu sve navedeno i odredbu čl. 391. ZVDSP-a, u ocijenili da je tužitelj u zakonito provedenom postupku po ponuđenoj (tržišnoj) cijeni stekao predmetnu nekretninu, upisavši se u zemljišne knjige kao vlasnik, slijedom čega pravni posao zaključen sukladno navedenoj zakonskoj odredbi ne trpi od razloga ništavosti na koje se tužitelj poziva pa nema ni pretpostavki za njegovu ništavost sukladno čl. 391. st. 2. ZVDSP-a i čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).
15. U odnosu na tvrdnje tužitelja da ugovor nema pravni učinak s obzirom na nepodobnost za promet predmeta prodaje (čl. 459. ZOO-a, da je prestao postojati prije sklapanja ugovora) i dovođenje istoga u zabludu o predmetu prodaje, nižestupanjski sudovi, cijeneći činjenicu da tijekom postupka javnog natječaja ni iz ugovora o kupoprodaji ne proizlazi spornim da je predmet kupoprodaje zgrada koja predstavlja omirinu (ruševinu) i prilaz ukupne površine 254 m2, te da je kao takva postojala u trenutku sklapanja predmetnog ugovora kako u odnosu na zemljišno-knjižno stanje tako i u odnosu na izvanknjižno stvarno stanje, što je tužitelju bilo poznato, odnosno da mu to nije moglo biti nepoznato, zaključili su da se nije radilo o postojećoj građevini (zgradi) u smislu odredbe čl. 2.b toč. 41. ZPUR-i, te da je tužitelj predmetnim kupoprodajnim ugovorom kupio ono što je ponuđeno pozivom za javno nadmetanje, odnosno da nije bilo zablude glede predmeta prodaje, a stranke valjanost predmetnog ugovora odnosno mogućnost raskida nisu uvjetovale mogućnošću da se nekretnina koja je predmet ugovora rekonstruira u stambeni objekt, niti je tuženik kao prodavatelj navedenim ugovorom preuzeo rizik slučaja nemogućnosti rekonstrukcije ili gradnje na predmetnoj nekretnini.
16. Vezano za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti nižestupanjski sudovi zahtjev tužitelja u tom pravcu ocjenjuju neosnovanim, uz navedeno i iz razloga što su stranke ispunile sve preuzete obveze po kupoprodajnom ugovoru, pa se tužitelj ne može pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka za ispunjenje njegove obveze, sukladno čl. 133. st. 1. ZOO-a.
17. S obzirom da tužitelj revizijskim navodima, kako je već navedeno, u bitnome osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje i ocjenu provedenih dokaza, iznoseći svoje viđenje činjenične situacije, dakle, ističe činjenične prigovore zbog kojih se revizija ne može podnijeti, to takvim navodima tužitelj niti ne može uspješno osporiti materijalnopravnu pravilnost pobijane presude (članak 385. ZPP), a istovremeno nije iznio revizijske razloge materijalnopravne naravi.
18. Revizijski sud u cijelosti prihvaća razloge koje je u obrazloženju pobijane odluke istaknuo drugostupanjski sud jer je pravilno ispitao i razmotrio, te odgovorio na sva bitna činjenična i pravna pitanja ovog spora, a koja se podnesenom revizijom osporavaju.
19. Glede primjene materijalnog prava u sadržaju obrazloženja drugostupanjske presude izneseni su iscrpni i jasni razlozi koje ovaj sud u cijelosti prihvaća pa se umjesto posebnog obrazloženja u kojem bi te razloge trebalo samo ponoviti, revizijski sud poziva na odnosne razloge na temelju čl. 396.a st. 1. ZPP-a, kojim je određeno da u slučaju kada odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud se može umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća.
20. Sukladno odredbi čl. 396.a st. 2. ZPP-a na internetskim stranicama objavit će se drugostupanjska odluka na koju se poziva ovaj sud.
21. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
Viktorija Lovrić, v.r.