Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj 13 Gž R-43/2018-4
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 13 Gž R-43/2018-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Kovačević-Ostoić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. šume d.o.o., OIB: …, Podružnica N., …, N., zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku u O. društvu M. & L. d.o.o. iz Z., protiv tuženika D. F. iz V., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku iz O., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj Pn-189/2015-44 od 1. prosinca 2017., na sjednici vijeća održanoj dana 18. svibnja 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj Pn-189/2015-44 od 1. prosinca 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi iznos od ukupno 5.724.402,13 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako je navedeno u izreci presude po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. utvrđuje na način da se eskontna stopa Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uveća za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate utvrđuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a na iznos zakonske zatezne kamate od 22.681,74 kn tekućom od 28. lipnja 2013. (dan podnošenja tužbe) pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 806.300,00 kn. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u preostalom iznosu iznad dosuđenog, kao neosnovan.
2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 94.453,12 kn.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti da su počinjene one povrede koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi, a ujedno se ističe da presuda ima obrazloženje zašto prvostupanjski sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev uz pozivanje na pravilno primijenjeno materijalno pravo.
5. Isto tako, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.
6. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno;
- da je tuženik kod tužitelja bio u radnom odnosu temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu Voditelja Uprave šuma Podružnica N. od 25. ožujka 2004. te je 09. veljače 2011. premješten s poslova voditelja Uprave šuma Podružnica N. na poslove savjetnika u Uredu voditelja U. N. U. o radu na neodređeno vrijeme zaključenim 28. veljače 2011.;
- da je tuženiku prestao radni odnos kod tužitelja Odlukom o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika od 20. ožujka 2012. Ur.broj: NA-01/DM-12-165/07, jer je počinio niz nepravilnosti dok je obnašao dužnost Voditelja Uprave šuma Podružnice N., budući je dana 04. veljače 2010. u ime U. N., kao prodavateljem, sklopio kupoprodajni ugovor s tvrtkom T. D. d.o.o. Đ., kao kupcem, koji ugovor je protivan odredbi čl. 2. st. 1.2. podstavak 1.2.4. Odluke o uvjetima i načinima prodaje proizvoda i usluga Ur.broj DIR-03-2009-7109/3 od 23.12.2009. godine, budući kupac T. D. d.o.o. nije bio uvršten u Plan prodaje furnirskih i pilanskih trupaca po ugovoru (sastavni dio Odluke o uvjetima i načinima prodaje proizvoda i usluga) pa iz tog razloga se s ovim kupcem nije mogao sklopiti ugovor o kupoprodaji drvnih sortimenata; da je tuženik, kao odgovorna osoba, u ime U. N. s istim kupcem sklopio godišnji Kupoprodajni ugovor pilanskih trupaca ukupne količine 300 m3, od toga hrasta 100 m3, jasena 100 m3 i OTB 100 m3, a prilikom sklapanja ugovora nije zatražio garanciju banke kao sredstvo osiguranja plaćanja, što je protivno čl. 1. st. 5. podstavak 5.2. citirane Odluke o uvjetima i načinima prodaje proizvoda i usluga; da je isporuka drvnih sortimenata hrasta i jasena kupcu T. D. d.o.o. suprotna odredbi čl. 2. st. 1.2. podstavak 1.2.4. citirane Odluke te je, unatoč ugovorenoj količini od 300 m3 pilanskih trupaca, kupcu već od veljače 2010. godine isporučivana količina veća od ugovorene, tako da je u 2010. godini ukupno isporučeno 15645,01 m3 drvnih sortimenata (najvećim dijelom pilanskih trupaca jasena i hrasta, dok su ostale vrste zanemarive) ukupne vrijednosti 11.024.331,57 kn; da je 19. listopada 2010. tuženik u ime U. N. s istim kupcem T. D. d.o.o. sklopio Aneks Ugovora o kupoprodaji trupaca na količinu od 12530 m3, kojim se retroaktivno pokriva dio količine isporučenih trupaca u 2010. godini, dok količina od 3115,01m3 isporučenih drvnih sortimenata u 2010. godini nije uopće pokrivena ni ugovorom niti aneksom ugovora, te da D. F. nije poduzeo radnje radi naplate duga od kupca;
- da je tužitelj 23. prosinca 2009. donio Odluku o uvjetima i načinima prodaje proizvoda i usluga u H. d.o.o. za 2010. godinu Ur.broj: DIR-01-2009-7109/03 od 23. prosinca 2009.g. (list 76-79 spisa), čiji je sastavni dio i Plan prodaje trupaca po kupcima te da T. D. d.o.o. nije bio na popisu kupaca s kojima su se mogli zaključivati kupoprodajni ugovori, a koji je popis bio sastavni dio Odluke o uvjetima i načinima prodaje proizvoda i usluga u H. d.o.o. za 2010. godinu;
- da je tuženik kao voditelj Podružnice N. sklopio sa T. D. d.o.o. dana 4. veljače 2010. Ugovor o kupoprodaji trupaca te je ugovorio godišnju kupoprodaju kupcu T. D. d.o.o. za vlastitu preradu slijedećih drvnih sortimenata – pilanskih trupaca, i to: hrasta 100 m3, jasena 100 m3 i OTB 100 m3, odnosno ukupno 300 m3, a kojim je u čl. 9. izričito navedeno da ukoliko kupac ne plati dospjela dugovanja nakon 30 dana, prodavatelj će raskinuti ugovor o kupoprodaji robe i naplatiti nastala potraživanja;
- da je tuženik kao voditelj Podružnice N. dana 19. listopada 2010. sklopio sa T. D. d.o.o. Aneks ugovora o kupoprodaji trupaca kojim se ugovor mijenja na način da se povećava količina predmeta ugovora dakle uz postojeće drvene asortimane kupac kupuje i dodatne drvne asortimane i to jasen, lužnjak, bukve i sl.;
- da je brat tuženika K. F. bio jedan od suvlasnika T. D. d.o.o. u vrijeme kada je tuženik zaključivao predmetni ugovor o kupoprodaji s tom tvrtkom te tuženik nije pribavio bankarsku garanciju od T. D. d.o.o.;
- da T. D. d.o.o. nije osporavao svoj preostali dug prema tužitelju, već je priznavao dug čak u nešto većem iznosu od utuženog, što proizlazi iz korespondencije T. D. d.o.o. i tužitelja te C. d.o.o. (kojemu je pripojeno T. D. d.o.o. Odlukom o pripajanju od 14.10.2011.na listu 476-478 spisa), budući se na listu 479 spisa u zamolbi od 09. siječnja 2012.g., upućenoj tužitelju od strane C. d.o.o. N. i vlasnika tvrtke T. D. d.o.o., predlaže potpisivanje novog ugovora o reprogramu cjelokupnog dugovanja T. D. d.o.o. prema tužitelju u iznosu od 6.255.634,54 kn.
- da iz iskaza M. R. proizlazi da T. D. d.o.o. nije bio na popisu kupaca s kojima bi se mogli zaključiti kupoprodajni ugovori za drvne sortimente (npr. hrast, jasen) te se radilo o novom kupcu i prilikom provođenja prve revizije na T. D. d.o.o. nisu obratili pažnju, budući tada nije bio značajan u materijalnom pogledu i nije imao dospjelog duga, a robu je plaćao avansno pa tek prilikom obavljanja druge revizije su obratili veću pažnju na kupca T. D. d.o.o., jer je tada već postojao značajniji dospjeli dug prema tužitelju, odnosno nešto manje od 3 milijuna kuna, a kojom prilikom su utvrdili i veća odstupanja u isporuci, radi čega je rađena i dopuna revizijskog nalaza, te je utvrđeno da je isporučeno mimo ugovora oko 3000m3 kurentne robe, odnosno najviše hrasta i jasena;
- da iz iskaza D. M. proizlazi da T. D. d.o.o. nije bio na popisu kupaca s kojima bi se mogao zaključivati kupoprodajni ugovor za furnirske trupce, već je mogao kupovati samo svu pilansku robu, što proizlazi iz Odluke o uvjetima i načinu prodaje za 2010. godinu, te je smatrao da T. D. d.o.o. nema pravo na isporuku te vrste i količine robe koju je tražio, ali je T. D. d.o.o. roba ipak isporučivana po nalogu tuženika i njegovoj usmenoj uputi, jer su iz komercijalne službe upućivali kupce za svaku spornu isporuku voditelju Podružnice, odnosno tuženiku te kada su iz komercijalne službe upozorili tuženika, kao voditelja Podružnice, na problem neplaćanja, odnosno na vrstu i količinu robe koju T. D. d.o.o. naručuje, tuženik je govorio da je on odgovorna osoba ako T. D. ne plati za isporučenu robu, te je robu i dalje isporučivao;
- da iz iskaza svjedoka T. H. proizlazi da je bio jedan od vlasnika „T. D.“ i da je sa tuženikom kontaktirao o prodaji i isporuci robe kada je bilo problema u komercijalnoj službi odnosno kada nisu htjeli isporučiti robu zbog dugovanja, a isti je bio 2010. direktor firme C. d.o.o., koja je poslovala sa H., te je imala isto dugovanja prema Hrvatskim šumama za isporučenu robu 2011.,
- da iz Odluke o uvjetima i načinima prodaje proizvoda i usluga u H. Š. d.o.o. Z. za 2010. u točki 5.2. jasno proizlazi da kupci čija vlastita sredstva nisu bila naplativa, novi kupci i kupci koji nisu redovito plaćali svoje obveze će kao osiguranje plaćanja dostaviti garanciju banke, a isto tako proizlazi da su kupci razvrstani u tri kategorije: A (kupci koji uredno plaćaju dospjele obveze), B (kupci koji imaju dospjela dugovanja do 90 dana iza dospijeća) i C (kupci koji kontinuirano otežano plaćaju, ali su platili 60% ukupnog duga), a koja odluka se ne može primijeniti na T. D. d.o.o., zbog toga što je T. D. d.o.o. bio novi kupac (upisan u sudski registar 23.12.2009. godine s temeljnim kapitalom društva u iznosu od 20..000,00 kn):
- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da visina nepodmirenog dugovanja trgovačkog društva T. D. d.o.o. prema tužitelju za robu isporučenu u razdoblju dok je tuženik bio voditelj U. N., odnosno od 01. siječnja 2010. do zaključno 31. prosinca 2010., na ime glavnice iznosi ukupno 5.701.720,39 kn, a koji se dug odnosi na isporučenu i fakturiranu robu, dok potraživanje tužitelja po osnovi obračunatih, a neplaćenih zakonskih zateznih kamata iznosi za 2010. godinu ukupno 22.681,74 kn. d.o.o. Također, iz nalaza i mišljenja proizlazi da računi izdani u razdoblju od siječnja do prosinca 2010. iznose ukupno 11.024,331,72 kn, a plaćanje je iznosilo 5.322.611,33 kn, kako to proizlazi iz tablice na listu 559 prvostupanjskog spisa.
7. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da, budući da se T. D. d.o.o. pojavilo na tržištu tek u prosincu 2009. odnosno da se radilo o novom kupcu i da je bilo rizično i lakomisleno potpisivati ugovor s takvim kupcem, suprotno citiranoj Odluci tužitelja i popisu kupaca s kojima se moglo zaključivati godišnje ugovore, s time da je brat tuženika bio jedan od suvlasnika T. D. d.o.o., da je tužitelj htio pogodovati svome bratu te da je krajnje nepažljivo postupao, sklapajući predmetni ugovor i Aneks ugovoru suprotno aktima tužitelja i bez pribavljanja bankarske garancije, uslijed čega je tužitelj pretrpio štetu. Naime, kako je u točki 5.2. citirane Odluke navedeno da "kupci čija vlastita sredstva nisu bila naplativa, novi kupci i kupci koji nisu redovito plaćali svoje obveze će kao osiguranje plaćanja dostaviti garanciju banke", to u konkretnom slučaju, T. D. d.o.o. je bio novi kupac, koji nije bio niti na popisu kupaca koji su ostvarili uvjete za potpis ugovora za 2010., pa stoga tuženik nije smio s takvim kupcem zaključivati predmetni ugovor o kupoprodaji od 04. veljače 2010. Slijedom toga, kako je tužitelj tijekom postupka dokazao da tuženik, kao voditelj U. N., u svojem djelovanju i radu nije upotrijebio dužnu pažnju koja se od njega očekivala ni najuobičajeniju brižljivost koja se od njega očekivala i da je svojim lakomislenim postupcima, odnosno grubom nepažnjom pričinio štetu tužitelju, prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.
8. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
9. Naime, prema odredbi čl. 99. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12), radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi.
10. Pri tome, krajnja ili gruba nepažnja (culpa lata) postoji kada se štetnik ponaša krajnje nepažljivo, kao posebno nemaran i lakomislen čovjek koji u svojim postupcima zanemaruje najuobičajeniju brižljivost.
11. Tijekom postupka utvrđeno je da je tuženik kao voditelj U. N., u ime tužitelja zaključio ugovor o kupoprodaji trupaca s T. D. d.o.o. od 04. veljače 2010., a na kojeg kupca se ne mogu primijeniti zaključci i kategorizacija kupaca, jer se T. D. d.o.o. nije mogao podvesti ni pod jednu kategoriju kupaca, budući se radilo o novom kupcu te se na njega primjenjivao rok plaćanja kako je navedeno u samom ugovoru, a pored toga, T. D. d.o.o. uopće nije bio na popisu kupaca s kojim su se mogli zaključiti ugovori o kupoprodaji trupaca za 2010. što je jedan od preduvjeta da bi se ti zaključci mogli primjenjivati, a niti je za istog bila tražena niti priložena niti bankarska garancija. Naime, T. D. d.o.o. upisano je u sudski registar 22.12.2009., žiro račun je otvorilo tek 05.01.2010., a sporni ugovor o kupoprodaji trupaca s T. D. d.o.o. sklopljen 04.02.2010., tako da se suprotno žalbenim navodima tuženika radilo o novom kupcu jer upravo činjenica da je između početka poslovanja T. D. d.o.o. i sklapanja ugovora o kupoprodaji trupaca s T. D. d.o.o. prošlo manje od mjesec dana ukazuje na neosnovane tuženikove tvrdnje da se nije radilo o novom kupcu koji bi morao dostaviti bankarsku garanciju za kupnju robe s počekom plaćanja.
12. Dakle, tuženik je sa tvrtkom T. D. d.o.o. koja se pojavljuje na tržištu tek krajem prosinca 2009. odnosno sa tvrtkom koja je novi kupac i sa kojim je kao takvim rizično potpisivati ugovor, postupio suprotno citiranoj Odluci tužitelja i popisu kupaca s kojima se moglo zaključivati godišnje ugovore, pri čemu je i brat tuženika bio jedan od suvlasnika T. D. d.o.o., slijedom čega prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je tuženik postupao krajnje nepažljivo, sklapajući predmetni ugovor i Aneks ugovoru suprotno aktima tužitelja pogotovo imajući u vidu činjenicu da kada je već T. D. d.o.o. kasnilo u plaćanju, tuženik je sklopio Aneks ugovoru i to bez pribavljanja bankarske garancije kojom bi se osiguralo plaćanje, uslijed čega je tužitelj pretrpio štetu.
13. Naime, odluka o uvjetima i načinima prodaje proizvoda i usluga u H. d.o.o. za 2010. primjenjuje se na isporuku robe tijekom 2010. te se novim kupcima u smislu te Odluke smatraju kupci koji u 2010. prvi puta sklapaju ugovor o isporuci s tužiteljem, a što je T. D. d.o.o. svakako bilo.
14. Krajnje nepažljivo postupanje tuženika ogleda se i u činjenici da iako su komercijalne službe upućivale i upozoravale tuženika kao voditelja Podružnice na problem neplaćanja, odnosno na vrstu i količinu robe koju „T. D.“ d.o.o. naručuje, isti je i dalje odgovarao da je on odgovorna osoba ako „T. D.“ ne plati za isporučenu robu te je robu i dalje isporučivao nadajući se da će ipak platiti robu. Da je tome tako potvrđuje i činjenica da je naloge za otpremu T. D. d.o.o. potpisivao rukovoditelj komercijalnog odjela samo do trenutka kada je vršeno avansno plaćanje. Također, i sam tuženik je u svom iskazu naveo da se kupac T. D. d.o.o. pojavio 2010. kada je kupio manju količinu robe uz avansno plaćanje, a tuženik je pristao zaključiti ugovor s tim kupcem iako nije bio na popisu kupaca koji je donio Nadzorni odbor uprave, a i sam je naveo da je vidio na ekranu da se T. D. d.o.o. isporučuju veće količine robe od ugovorenih i nije na to reagirao, što ukazuje na njegovo krajnje nepažljivo i nesavjesno ponašanje kao voditelja Podružnice.
15. Prema tome, suprotno žalbenim navodima, tuženik je postupao krajnje nepažljivo jer je kao voditelj bio odgovoran organizirati posao kako tužitelj ne bi trpio štetu te odmah obustaviti isporuku robe kupcu T. D. d.o.o. čim je prestao avansno plaćati ili tražiti da isti dostavi bankarsku garanciju kako bi osigurao da banka plati potraživanje, ukoliko to kupac ne učini. Međutim, tuženik je, iako je T. D. d.o.o. kasnio s plaćanjem i imao visok dospjeli dug, zaključio s tim kupcem 19. listopada 2010. Aneks ugovoru o kupoprodaji trupaca od 04. veljače 2010. Dakle, suprotno naprijed citiranoj Odluci o uvjetima i načinima prodaje proizvoda i usluga, tuženik je zaključio ugovor o kupoprodaji trupaca, sa kupcem koji nije bio na popisu kupaca s kojima su se mogli zaključivati takvi ugovori u 2010. godini, ali je ipak zaključio takav ugovor, i to za pilanske trupce hrasta (100 m3), jasena (100 m3), OTB (100 m3), a zatim i Aneks tom ugovoru za znatno veće količine trupaca od 12530 m3. Osim toga, tuženik je već od veljače 2010. isporučivao T. D. d.o.o. pilanske trupce u znatno većoj količini od ugovorenih, i to najvećim dijelom pilanskih trupaca jasena i hrasta, a iako je T. D. d.o.o. već od lipnja 2010. došao u zakašnjenje plaćanja, tuženik nije pribavljao odgovarajuće instrumente osiguranja plaćanja – bankarske garancije, što je bio obvezan, jer se radilo o novom kupcu, a nije ni poduzeo radnje radi naplate duga unatoč tome što je znao da kupac dug ne namiruje, nije spriječio isporuku robe kada je saznao za visoka dugovanja kupca, niti je spriječio isporuku robe kupcu u situaciji kada su u 2010. isporučene količine robe premašile ugovorene količine robe.
16. Slijedom navedenog, vidljivo je da tuženik u svom radu nije upotrijebio ni najuobičajeniju brižljivost koja se od njega očekivala, te je svojim krajnje nepažljivim pa čak i lakomislenim i nemarnim postupcima pričinio štetu tužitelju kako je navedeno, slijedom čega mu je istu dužan i naknaditi nastalu štetu sukladno odredbi čl. 99. st. 1. ZR.
17. U odnosu na žalbene prigovore da bi u ovom predmetu postojala i odgovornost D. M., za odgovoriti je da to ne utječe na odgovornost tuženika za nastalu štetu tužitelju. Naime, tuženik je bio voditelj podružnice Uprave šuma N. i on potpisao Ugovor i Aneks Ugovora s T. D. te bi odobravao isporuku nakon što mu je svjedok M. skretao pažnju da postoji problem s plaćanjem i da ne bi trebali nadalje isporučivati, dakle, tuženik bi mu kao voditelj podružnice naložio da se roba isporuči. Osim toga, iz iskaza svjedokinje R. proizlazi da je D. M. potpisivao isporuke za T. D. samo do trenutka do kad je vršeno avansno plaćanje, a ne i naknadno tako da su žalbeni navodi tuženika neosnovani.
18. Pri tome, valja naglasiti da je i sam tuženik u svom iskazu navodio da T. D. d.o.o. nije bio na popisu kupaca s kojima je mogao zaključivati takve ugovore, a iz podataka spisa i provedenog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je tuženik pogodovao T. D. d.o.o. jer mu je isporučivao veće količine robe nego što je ugovoreno, pa čak i nakon što je T. D. d.o.o. kasnio s plaćanjem te imao višemilijunski dug, unatoč upozorenjima rukovoditelja komercijalne službe D. M.. Stoga, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik imao obavezu, ukoliko mu nešto nije bilo jasno, zatražiti dodatnu provjeru od komercijalne službe, jer je upravo on, kao voditelj U. N., bio ovlašten u ime tužitelja potpisivati kupoprodajne ugovore i odlučivati o isporuci robe, a naročito voditi računa da se poduzme sve što je propisano kada kupac dođe u zakašnjenje s plaćanjem, a što tuženik nije učinio i zbog čega mu je opravdano otkazan ugovor o radu kod tužitelja zbog skrivljenog ponašanja.
19. U odnosu na žalbene navode tuženika da sud nije uvažio prigovor da tužitelj neosnovano potražuje bruto štetu jer je postavio tužbeni zahtjev koji sadrži i iznos PDV i iznos poreza na dobit, valja reći da su ocijenjeni neosnovani. Odredbom čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO) propisano je da se materijalna šteta nadoknađuje u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propusta štetnika. Naime, tužitelj u ovom postupku potražuje štetu koja mu je nastala tuženikovim opisanim radnjama kao rezultat krajnje nepažljivog postupanja tuženika. Tužitelj je sukladno odredbi čl.6.st1. Zakona o Porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ br. 47/95, 106/95, 164/98, 105/99, 54/00, 127/00, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07, 87/09, 94/09), bio dužan i odmah je po ispostavljenom računu i isporučenoj robi uplatio u korist Državnog proračuna iznos PDV (neovisno o činjenici što mu računi od strane T. D. d.o.o. nisu podmireni). Dakle, neosnovano tuženik ističe da tužitelj nema pravo na taj iznos PDV od 1.066.176,18 kn jer da bi on pripao u korist državnog proračuna budući da je tužitelj bio dužan kao isporučitelj robe, iznos PDV uplatiti u korist Državnog proračuna tako da je stvarna šteta koju je tužitelj pretrpio radnjama tuženika obuhvaća i iznos PDV koji je tužitelj uplatio u korist državnog proračuna.
20. Nisu osnovani niti daljnji prigovori tuženika u pogledu poreza na dobit jer se taj iznos plaća na iznos ukupno ostvarene dobiti, a ne na iznos prihoda od prodane robe po računima.
21. U odnosu na žalbene navode da tužitelj kao vjerovnik prema T. drvo nije iscrpio sva pravna sredstva radi naplate svoje tražbine za odgovoriti je da je nad T. D. d.o.o. rješenjem broj 14 St-668/13 -19 od 16. listopada 2013. otvoren i istodobno zaključen skraćeni stečajni postupak na koji vjerovnici nisu ni pozvani, a tužitelj je kako proizlazi iz dokumentacije priležeće spisu sa T. D. d.o.o. nastojao putem pregovora nastojao postići sporazum o naplati dugovanja, pri čemu je tužitelj pozitivno odgovarao na svaku ponudu za podmirenje duga T. D. d.o.o.
22. Također, u odnosu na žalbene navode tuženika da se u postupku raspravljalo samo o karticama tužitelja kao vjerovnika, te da se nije provjerila druga strana tog vjerovničko dužničkog odnosa, valja reći da je tuženik u vrijeme kada je nastao dug TH Drvo d.o.o. prema tužitelju upravo je tuženik bio voditelj U. N. te je bio odgovoran za uredno izdavanje računa za isporučenu robu te uredno vođenje poslovnih knjiga U. N.. Naime, tuženik je svojim potpisom potvrdio točnost podataka iz ispostavljenih računa, jer se na računima priloženim uz tužbu, koji dokazuju visinu nastale štete i na kojima se temelji izračun financijskog vještaka, nalazi potpis upravo tuženika kao voditelja, a tuženik kao voditelj U. N., odlučivao je o svim aspektima navedene poslovne suradnje te je vodio posebnu skrb o kupcu T. D. d.o.o., za kojeg je isporuku robe osobno usmeno nalagao te zasigurno ne bi dopustio da se taj kupac neosnovano tereti za robu koja nije isporučena, poglavito s obzirom da je riječ o trgovačkom društvu koje se u to vrijeme nalazilo u suvlasništvu tuženikovog brata. Nadalje, vezano za prigovor tuženika da računovodstvena dokumentacija tužitelja nije uspoređena s računovodstvenom dokumentacijom T. D. d.o.o., valja reći da iz dopisa društva C. d.o.o. od 09. siječnja 2012., koji dopis je supotpisao tadašnji vlasnik T. D. d.o.o. Z. L., razvidno da se izrijekom potvrđuje postojanje duga društva T. D. d.o.o. prema tužitelju u ukupnom iznosu od 6.255.634,54 kn, te se moli da se dopusti otplata duga prepuštanjem vlasništva nekretnina tužitelju, što ukazuje da se radi još i o većem dugu, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.
23. Pri tome, u odnosu na žalbene navode tuženika valja još reći da je prvostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 8. ZPP utvrdio činjenično stanje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.
24. Slijedom navedenog, kako je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik krajnjom nepažnjom uzrokovao svojim radnjama štetu poslodavcu, a ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, to je pravilno prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kako je navedeno u točki I. izreke pobijane odluke, dok ostali žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.
25. Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna kako u pogledu osnove (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i u pogledu visine (čl. 155. ZPP) troškova koji su odmjereni tužitelju.
26. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkom I. izreke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I.
27. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana te je odlučeno kao pod točkom II. izreke. (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 18. svibnja 2021.
Predsjednica vijeća:
Vesna Kovačević-Ostoić