- 1 -              Rev 709/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 709/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica Lj. J. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku u Z., M. V. iz Z., OIB: ..., i A. K. iz Z., OIB: ..., a drugo i trećetužiteljice zastupane po punomoćnici V. S., odvjetnici u Z., protiv tuženika J. o. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G. & P. u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika M. M. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici M. G., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7410/15-6 od 28. studenoga 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj  Pn-4181/10-48 od 2. srpnja 2015., u sjednici održanoj 18. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se revizija tuženika u odnosu na tužiteljicu Lj. J. iz Z. kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I. Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na tužiteljice M. V. i A. K. iz Z. kao nedopuštena.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljica za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. do III. izreke naloženo je tuženiku da prvo do trećetužiteljicama svakoj isplati iznos od 225.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. lipnja 2010. pa do isplate po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena. U toč. IV. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da prvotužiteljici isplati iznos od 9.511,44 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. travnja 2010. pa do isplate po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u toč. V. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužiteljicama isplati iznos od 10.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 2. srpnja 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena. U toč. VI. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da drugotužiteljici M. J. isplati iznos od 8.520,00 kn sa zateznom kamatom prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koja kamata teče na pojedinačne iznose i od dospijeća pa do isplate kako je to pobliže navedeno pod toč. VI. izreke prvostupanjske presude. U toč. VII. izreke prvostupanjske presude odbijena je prvotužiteljica sa dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 3.200,84 kn s pripadajućim kamatama, a prvo do trećetužiteljice su odbijene sa zahtjevom da im se solidarno isplati iznos od 2.000,00 kn kao i sa zahtjevom da im se na dosuđeni iznos od 10.000,00 kn isplate zatezne kamate tekuće od 9. srpnja 2010. pa do 1. srpnja 2015., a u toč. VII. izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev drugotužiteljice za isplatu iznosa od 1.600,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama te zahtjev svih tužiteljica za isplatu iznosa 12.457,44 kn na ime troška zastupanja u mirnom postupku. U toč. VIII. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužiteljicama naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 118.875,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 2. srpnja 2015. pa do isplate.

 

2. Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke djelomično je uvažena žalba tuženika kao osnovana te je preinačena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke u dijelu u kojem je zahtjev prvotužiteljice za isplatom zakonskih zateznih kamata prihvaćen za razdoblje od 5. lipnja pa do 28. srpnja 2010., u toč. II. i III. izreke u dijelu u kojem je zahtjev drugo i trećetužiteljice za naknadu štete prihvaćen preko iznosa od 170.000,00 kn pa do iznosa od 225.000,00 kn (za iznos od 55.000,00 kn za svaku tužiteljicu), te prihvaćen zahtjev drugo i trećetužiteljice za isplatom zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 5. lipnja pa do 28. srpnja 2010., zatim u toč. IV. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev prvotužiteljice za isplatom zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 22. travnja pa do 4. lipnja 2010., zatim u toč. VI. izreke za iznos od 3.054,00 kn, u toč. VIII. izreke u dijelu u kojem je zahtjev prvo do trećetužiteljica za naknadu parničnog troška prihvaćen preko iznosa od 31.286,25 kn pa do iznosa od 118.875,00 kn (za iznos od 87.588,75 kn) te u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.156,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 2. srpnja 2015. pa do isplate.

 

2.1. Slijedom toga drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je dio zahtjeva prvotužiteljice za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos od 225.000,00 kn za razdoblje od 5. lipnja pa do 28. srpnja 2010., odbijen je zahtjev drugo i trećetužiteljice za isplatu svakoj iznosa od 55.000,00 kn, kao i dio zahtjeva da im se na iznos od 170.000,00 kn plati zakonska zatezna kamata za razdoblje od 5. lipnja pa do 28. srpnja 2010., odbijen je zahtjev prvotužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 9.511,44 kn za razdoblje od 22. travnja pa do 4. lipnja 2010., odbijen je zahtjev drugotužiteljice za isplatu naknade štete u iznosu od 3.054,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate i za razdoblje od mjeseca listopada pa do mjeseca prosinca 2010. u mjesečnom iznosu od 1.000,00 kn, te za mjesec travanj 2010. u iznosu od 54,00 kn te su odbijeni daljnji zahtjevi prvo do drugotužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 87.588,75 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Ujedno je naloženo prvo do trećetužiteljicama da tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 4.156,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje od 2. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

2.2. U toč. II. izreke drugostupanjske presude djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je u preostalom dijelu pod toč. I., II., III., IV., V., VI. i VIII. izreke te u dijelu u kojem nije u cijelosti prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška prvostupanjska presuda potvrđena. Također je u toč. II. izreke drugostupanjske presude naloženo prvo do trećetužiteljici da tuženiku naknade trošak parničnog postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 664,06 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. studenoga 2017. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

3. Protiv drugostupanjske presude u odnosu na prvotužiteljicu Lj. J. reviziju je izjavio tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a u odnosu na drugo i trećetužiteljicu M. V. i A. K. tuženik je izjavio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, predlažući da ovaj sud ukupno usvoji reviziju tuženika i preinači nižestupanjske presude kako to predlaže tuženik u reviziji ili podredno da ukine nižestupanjske presude u pobijanom dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljica i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

4. Prvo do trećetužiteljica su dostavile odgovor na reviziju u kojem predlažu da se revizija tuženika odbaci kao nedopuštena, a podredno da se odbije kao neosnovana.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana u odnosu na prvotužiteljicu Lj. J., a revizija tuženika je nedopuštena u odnosu na drugo i trećetužiteljice M. V. i A. K.

 

6. Sukladno odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

7. U podnesenoj reviziji u odnosu na drugo i trećetužiteljicu tuženik je naveo slijedeća pravna pitanja:

 

1. Je li u parničnom postupku koji se vodi radi naknade štete, parnični sud u smislu odredbe čl. 12. st. 3. ZPP, vezan osuđujućom kaznenom presudom samo glede činjenica koje se odnose na postojanje kaznenog djela, odnosno onih koje se odnose na bitna obilježja počinjenja kaznenog djela ili i onima koje se odnose na postupanje oštećenika?

 

2. Je li okrivljeniku (u konkretnom slučaju osiguratelju okrivljenika) iz kaznenog postupka u parničnom postupku, kada se nalazi u svojstvu tuženika, dopušteno dokazivati postojanje činjenica koje nisu utvrđene u kaznenom postupku, a koje se odnose na postupanje oštećenika koje može predstavljati doprinos oštećenika nastanku štetnog događaja, a sve u svjetlu primjene odredbi čl. 12. ZPP i čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO)?

 

3. Je li obilježje kaznenog djela opisano činjenicama koje definiraju postupanje okrivljenika ili se i postupanje oštećenika koje u građansko-pravnom smislu predstavlja doprinos nastanku štetnog događaja smatra obilježjem kaznenog djela počinitelja (okrivljenika)?

 

4. Je li sud kod odmjeravanja pravične novčane naknade neimovinske štete iz čl. 1101. ZOO dužan voditi računa o iznosima naknade koji se u sličnim situacijama dosuđuju u sudskoj praksi i je li u slučaju da svojom odlukom odstupa od iste, u najmanju ruku dužan dati valjane razloge za takvo postupanje, odnosno za takvu odluku?

 

5. Obzirom da se u sudskoj praksi gotovo beziznimno za duševnu bol zbog smrti roditelja djetetu koje nije bilo na odgoju i skrbi tog roditelja u vrijeme štetnog događaja dosuđuje naknada u iznosu od 150.000,00 kn, je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1101. ZOO dosudivši drugo i trećetužiteljici naknadu s ovog osnova u iznosu od 170.000,00 kn bez obrazloženja zbog čega njima pripada veća naknada nego ostalim građanima?

 

6. Je li drugostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu utvrdivši da tužiteljicama pripada pravo na zakonske zatezne kamate na naknadu neimovinske štete od dana postavljanja odštetnog zahtjeva iako je nesporno da u to vrijeme, pa sve do 28. svibnja 2014. tuženiku nije bila dostupna niti najosnovnija dokumentacija na temelju koje bi mogao objektivno utvrditi opseg i uopće postojanje svoje obveze?

 

8. Prvo do trećepostavljeno pravno pitanje u suštini se odnosi na pitanje da li je parnični sud vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, a u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja. Naime, nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari u odnosu na nastanak štetnog događaja i činjenicu na kojoj prometnoj traci ceste je došlo do štetnog događaja su primjenom odredbe čl. 12. st. 3. ZPP izrazili pravno shvaćanje da su vezani za obilježje kaznenog djela u odnosu na koje je umješač u ovom postupku pravomoćno proglašen krivim, odnosno kazneno odgovornim. Na taj način nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari ni u kojem smislu nisu izrazili pravno shvaćanje da se u parničnom postupku ne bi moglo dokazivati postojanje podijeljene odgovornosti ili doprinosa samog oštećenika nastanku štetnog događaja ili šteti. Međutim, tuženik i umješač na strani tuženika tijekom ovog parničnog postupka tvrdili su i predlagali dokaze na okolnost da se cijeli štetni događaj dogodio na lijevoj prometnoj traci u pravcu kretanja vozila oštećenika i štetnika, a što je suprotno obilježju kaznenog djela zbog čega je proglašen krivim umješač. Stoga prvo do treće pravno pitanje nisu važni za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer tuženik kod postavljanja prva tri pravna pitanja polazi od drugačijih utvrđenja nego što su utvrđenja u postupku.

 

9. U odnosu na četvrto i peto postavljeno pravno pitanje tuženik u suštini problematizira da li su nižestupanjski sudovi pravilno odmjerili visinu naknade neimovinske štete tužiteljicama, odnosno da li su pravilno primijenili odredbu čl. 1101. ZOO. Visina naknada neimovinske štete u smislu čl. 1101. ZOO određuje se obzirom na sve konkretne okolnosti svakog pojedinog slučaja i na temelju utvrđenih činjenica u svakom konkretnom predmetu. Dakle, radi se o činjeničnim pitanjima na koje se ne može dati jednoznačni odgovor, slijedom čega ni ta pitanja nisu važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

10. Zadnje pravno pitanje koje postavlja tuženik u reviziji odnosi se na primjenu čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09 i 75/09 – dalje: ZOOP), i primjenom koje odredbe tužiteljicama u ovom postupku pripada pravo na zakonske zatezne kamate na naknadu imovinske i neimovinske štete. Pitanje koje postavlja tuženik u odnosu na primjenu čl. 12. ZOOP je također činjenične naravi, a tuženik opet polazi od suprotnih utvrđenja od onih u postupku u odnosu na predani zahtjev i sadržaj tog zahtjeva od strane tužiteljica, slijedom čega ni na tako postavljeno pravno pitanje ne može se dati jednoznačan odgovor jer ovisi od svih konkretnih okolnosti svakog slučaja.

 

11. Obzirom na navedeno, valjalo je odbaciti reviziju tuženika u odnosu na drugo i trećetužiteljicu kao nedopuštenu temeljem odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP i riješiti kao u izreci.

 

12. Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u odnosu na prvotužiteljicu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

13. Tuženik u reviziji, između ostalog, ističe i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP te bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8., 12. i 250. ZPP. U bitnom tuženik u reviziji smatra da je prvostupanjski sud navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka počinio iz razloga što je odbio provesti dokaze predložene po tuženiku, odnosno prometno i toksikološko vještačenje i to sve na okolnost podijeljene odgovornosti za nastanak štetnog događaja ili doprinosa oštećenika nastanku štetnom događaju. Pritom tuženik u osnovi smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 12. st. 3. ZPP, a sve to drugostupanjski sud prihvaća i zapravo čini iste bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

14. Nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari prihvatili su činjenični supstrat koji predstavlja obilježje kaznenog djela za koje je pravomoćno osuđen umješač na strani tuženika i gdje je jasno navedeno da je do štetnog događaja, odnosno počinjenja kaznenog djela, došlo na način da je osiguranik tuženika u pijanom stanju pri koncentraciji od najmanje 1,98 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, te time apsolutno nesposoban za sigurno upravljanje motornim vozilom, upravljao desnom prometnom trakom spornog kolnika južnog kolnika autoceste A3 brzinom oko 130 km/h te je u nastavku vožnje na istoj prometnoj traci naletio na vozilo prednika tužiteljica pri čemu je prednik tužiteljica smrtno stradao. Također je prvostupanjski sud na temelju provedenog vještačenja utvrdio da okolnost eventualne nevezanosti sigurnosnim pojasom oštećenika ili eventualno njegova alkoholiziranost obzirom na dinamiku nastanka prometne nezgode ne bi dovela do bilo kakvog doprinosa prednika tužiteljica nastanku štetnog događaja. Na taj način je prvostupanjski sud pravilno odbio daljnje provođenje toksikološkog i prometnog vještačenja i ni na koji način nije došlo do počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje se odnose na pravo stranke na raspravljanje pred sudom ili na pogrešnu primjenu odredbi ZPP u vezi ocjene dokaza i provođenja vještačenja. Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 12. st. 3. ZPP u odnosu na vezanost parničnog suda za odlučne činjenice koje čine obilježje kaznenog djela za koje je štetnik proglašen pravomoćno krivim. Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje u reviziji.

 

15. U postupku je utvrđeno:

 

- da je dana .... 2010. došlo do prometne nezgode u kojoj je smrtno stradao prednik tužitelja i to krivnjom osiguranika tuženika koji je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu oglašen krivim,

 

- da je u pravomoćnoj kaznenoj presudi navedeno da je do prometne nezgode došlo na desnoj voznoj traci u pravcu kretanja oštećenika i štetnika,

 

- da je umješač na strani tuženika kao štetnik i osiguranik tuženika u alkoholiziranom stanju naletio u istoj prometnoj traci na stražnji dio automobila prednika tužitelja uslijed čega je prednik tužitelja zadobio ozljede od kojih je preminuo,

 

- da je prednik tužitelja mogao zadobiti sve utvrđene ozljede bez obzira na to da li je bio vezan sigurnosnim pojasom ili ne i da njegova eventualna alkoholiziranost s obzirom na dinamiku nastanka prometne nezgode ne bi dovela do bilo kakvog njegovog doprinosa nastanku štetnog događaja.

 

16. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi prihvaćaju da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan na ime potraživanja naknade neimovinske štete te zahtjev prvotužiteljice za naknadu imovinske štete na ime troškova grobnog mjesta i pogreba do iznosa od 9.511,44 kn. Drugostupanjski sud djelomično odbija dio zahtjeva tužiteljica na ime zakonske zatezne kamate za razdoblje od 5. lipnja pa do 28. srpnja 2010.

 

17. Tuženik u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u bitnom smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da je tuženik u cijelosti odgovoran za naknadu štete tužiteljicama, odnosno da postoji doprinos prednika tužitelja nastanku štetnog događaja i pričinjenoj šteti, a tuženik poriče i visinu dosuđene naknade neimovinske štete prvotužiteljice. Pored navedenog, tuženik smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 12. ZOOP jer da nižestupanjski sudovi nisu pravilno cijenili da tužiteljica nije dostavila svu potrebnu dokumentaciju uz zahtjev za naknadu štete, slijedom čega tuženik nije mogao niti postupiti sukladno odredbi čl. 12. ZOOP.

 

188. Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

16. Kao što je već navedeno kod obrazloženja nepostojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 12. st. 3. ZPP kada su već na temelju vezanosti za pravomoćnu presudu kaznenog suda u pogledu kaznene odgovornosti i postojanja kaznenog djela zaključili da postoji odgovornost tuženika u cijelosti. Naime, već je navedeno da je kaznenom presudom obilježje kaznenog djela sačinjavala upravo činjenica da se štetni događaj dogodio na desnoj prometnoj traci na način da je osiguranik tuženika vozeći u alkoholiziranom stanju i brzinom od 130 km/h udario u stražnji dio vozila prednika tužitelja. Navedena činjenica je obilježje kaznenog djela i parnični sud ne može više utvrđivati činjenicu da se štetni događaj i kazneno djelo dogodio na način da se štetni događaj dogodio na lijevoj prometnoj traci i to nakon što je prednik tužitelja skrenuo u tu lijevu prometnu traku. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika da je u tom smislu trebalo provesti novo prometno vještačenje jer se prigovor podijeljene odgovornosti i doprinosa oštećenika temeljio upravo na tome da se štetni događaj dogodio u lijevoj prometnoj traci, a što je suprotno činjeničnom opisu i obilježju kaznenog djela iz kaznene presude.

 

17. U odnosu na visinu naknade neimovinske štete temeljem odredbe čl. 1101. ZOO ista je utvrđena u primjerenom iznosu od 225.000,00 kn, a što je prema pravnom shvaćanju ovoga suda u ovom trenutku manje nego što bi u stvari pripadalo prvotužiteljici zbog smrti supruga. Isto tako nije u pravu tuženik kada se poziva na to da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 12. ZOOP. U postupku je utvrđeno da tuženik nije postupio po odredbi čl. 12. st. 3. ZPP da u slučaju nemogućnosti utvrđivanja visine konačnog iznosa štete je dužan oštećenoj osobi isplatiti iznos nespornog iznosa naknade štete kao predujam u roku iz čl. 12. st. 1. ZOOP, a niti je postupio u smislu odredbe čl. 12. st. 1. ZOOP, jer nije dostavio utemeljeni odgovor tužiteljicama ako je smatrao da odgovornost za naknadu štete i visina štete su sporni. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno odredili početak tijeka zateznih kamata sukladno odredbi čl. 12. ZOOP te ukupno nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

18. Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu u odnosu na prvotužiteljicu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 18. svibnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.