- 1 -              Rev 2705/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2705/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o., O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. F., odvjetnik u O., protiv tuženika G. O., OIB: …, radi raskida kupoprodajnog ugovora, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1639/2016-2 od 3. kolovoza 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2076/2015-10 od 16. lipnja 2016., u sjednici održanoj 18. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1639/2016-2 od 3. kolovoza 2017. odbija se kao neosnovana.

 

II. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj P-2076/2015-10 od 16. lipnja 2016. pod točkom I. izreke raskinuo je kupoprodajni ugovor zaključen između tužitelja R. d.o.o. iz O., kao kupca i tuženika G. O. kao prodavatelja koji je zaključen 5. rujna 2007. ovjeren po javnom bilježniku D. D. u O. 10. rujna 2007. te je naložio tuženiku kao prodavatelju vratiti primljenu kupovninu tužitelju u iznosu od 400.002,00 kuna sa zateznim kamatama na iznos od 26.289,80 kuna na ime jamčevine tekuće od 16. srpnja 2007. do isplate po stopi kako je to pobliže opisano u točki I. izreke prvostupanjske presude te na preostali iznos kupovnine od 373.712,20 kuna tekuće od 6. rujna 2007. do isplate po stopi kako je to pobliže opisano u točki I. izreke prvostupanjske presude uz istovremenu obvezu tužitelja da izvrši prijenos prava vlasništva kupljene nekretnine sa svog imena i vlasništva koja nekretnina je upisana u k.č.br. 9803/3 k.o. O., oranica s 1990 m2 natrag u vlasništvo tuženika G. O. bez posebnog pitanja ili privoljenja tužitelja jer će u protivnom takvu izjavu tužitelja zamijeniti ova presuda u roku od 15 dana.

 

Pod točkom II. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 73.375,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 16. lipnja 2016. do isplate u roku od 15 dana, dok je pod točkom III. izreke odbio preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

 

2. Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj Gž-1639/2016-2 od 3. kolovoza 2017. žalbu tuženika djelomično je prihvatio kao osnovanu, a djelomično odbio kao neosnovanu te je prvostupanjsku presudu pod točkom a) preinačio u dijelu u kojem se raskida kupoprodajni ugovor zaključen između tužitelja R. d.o.o. iz O., kao kupca i tuženika G. O. kao prodavatelja koji je zaključen 5. rujna 2007. ovjeren po javnom bilježniku D. D. u O. 10. rujna 2007. te je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan (dio točke I. izreke), dok je pod točkom b) potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem se nalaže tuženiku isplatiti primljenu kupovninu u iznosu od 400.002,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 26.289,80 kuna od 16. srpnja 2007. do isplate te na iznos od 373.712,20 kuna tekuće od 6. rujna 2007. do isplate uz istovremenu obvezu tužitelja da izvrši prijenos prava vlasništva kupljene nekretnine sa svog imena i vlasništva koja nekretnina je upisana u k.č.br. 9803/3 k.o. O., oranica s 1990 m2 natrag u vlasništvo tuženika Grada Osijeka kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak (dio točke I. i točka II. izreke).

 

3. Protiv dijela drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u prihvaćajućem dijelu, tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382. i čl. 385. Zakona o parničnom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno raspravljanje odnosno preinačiti drugostupanjsku presudu tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode iz revizije pri čemu je zatražio naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za raskid kupoprodajnog ugovora zemljišta koje je kupio od tuženika kao prodavatelja, povrat isplaćene kupoprodajne cijene i upis prava vlasništva na zemljištu natrag na tuženika.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je 23. lipnja 2007. objavljen natječaj u G. S. kojim tuženik nudi na prodaju neizgrađeno građevinsko zemljište,

 

- da su 5. rujna 2007. tužitelj kao kupac i tuženik kao prodavatelj sklopili ugovor o kupoprodaji zemljišta upisanog u zk.ul. 18230, k.o. O., u naravi oranica, kč. br. 9803/3, površine 1990 m2 za iznos od 400.002,00 kuna te da je tužitelj u cijelosti platio kupoprodajnu cijenu i uknjižio se u zemljišnim knjigama kao vlasnik uz upis nazadkupnje u korist G. O. u roku od 3 godine,

 

- da je čl. 12. natječaja koji je tuženik objavio u G. S. jednako kao i čl. 3. kupoprodajnog ugovora propisano da je najpovoljniji ponuditelj odnosno kupac dužan na zemljištu koje je predmet kupoprodaje započeti s izvođenjem radova na izgradnji objekta u roku od 1 godine od dana pravomoćnosti građevinske dozvole, a najkasnije u roku od 3 godine od zaključenja kupoprodajnog ugovora, da se pod pojmom „započeti radovi“ podrazumijeva izvođenje grubih građevinskih radova (priprema gradilišta i izgradnja temelja) na izgradnji objekta, te da će se kao osiguranje da će kupac postupiti na način iz st. 1 ovog članka, ugovoriti nazadkupnja kao teret na predmetnoj nekretnini,

 

- da iz članka 12. natječaja proizlazi da za lokaciju na kojoj se nekretnine nalaze nisu doneseni odgovarajući planovi (urbanistički i detaljni plan uređenja) pa se pravo nazad kupnje ugovara i za onaj dio zemljišta koji će prema prostorno-planskoj dokumentaciji koja će se donijeti predstavljati površine infrastrukturnog sustava i javne zaštitne zelene površine,

 

- da tuženik kao prodavatelj nije u smislu čl. 3. ugovora izgradio infrastrukturu i osigurao tuženiku uvjete za ishođenje građevinske dozvole kako bi tužitelju omogućio građenje na što se tuženik obvezao,

 

- da je odluka o donošenju Detaljnog plana uređenja donesena 21. studenog 2011., ali niti nakon toga nije provedena urbana komasacija niti je izgrađena infrastruktura čime nisu ispunjeni uvjeti za ishođenje dokumentacije za građenje,

 

- da rok za ispunjenje tuženikove obveze nije bitan sastojak ugovora, ali da s obzirom na ponašanje tuženika nije za očekivati da će ispuniti svoju obvezu,

 

- da je 18. rujna 2013. tužitelj dopisom obavijestio tuženika da raskida ugovor zbog nemogućnosti ispunjenja ugovornih odredbi odnosno ostvarenja ugovorenog prava građenja koje je bilo utvrđeno kao obveza od strane samog tuženika.

 

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbi čl. 357., čl. 358., čl. 360., čl. 361. i čl. 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11, - dalje: ZOO) jer tuženik nije ispunio svoju obvezu osiguranja uvjeta za dobivanje građevinske dozvole tužitelju radi započinjanja građevinskih radova za izgradnju planiranih objekata.

 

10. Drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženika djelomično preinačio prvostupanjsku presudu tako da je odbio zahtjev za raskid ugovora s obzirom da je ugovor već raskinut izjavom tužitelja, dok je u preostalom dijelu potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

11. Revident osporava pobijanu odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući da je kupoprodajni ugovor izvršen u cijelosti zbog čega nije moguće raskinuti ugovor koji je već ispunjen. Nadalje, smatra da tužitelj nije mogao raskinuti ugovor jednostranom izjavom jer u ovom slučaju stranke nisu ugovorile takvu mogućnost. Također navodi da su rokovi za početak radova ugovoreni samo kao osiguranje prodavatelja koji ima pravo povrata zemljišta ako kupac ne započne s radovima, a ne kao uvjet za raskid ugovora ako se ti radovi u tom roku ne izvrše. Osim toga, revident navodi i da on kao prodavatelj ne odgovara za nedostatke koji se pokažu nakon proteka 2 godine od predaje stvari, jer je taj rok prekluzivan, dok je zemljište kupljeno po sistemu viđeno-kupljeno.

 

12. Predmetni ugovor je dvostrano obvezni ugovor s uzajamnim obvezama. Tako s jedne strane postoji obveza tužitelja koju je ugovorom (ali već i samim natječajnim uvjetima) nametnuo tuženik tužitelju koja se sastoji u dužnosti tužitelja da započne s radovima u ugovorenim rokovima. No da bi tužitelj započeo s tim radovima, nužno je da tuženik u istim tim rokovima ispuni svoju obvezu koja se sastoji u omogućavanju gradnje tužitelja i osiguravanjem uvjeta za dobivanje građevinske dozvole.

 

13. Suprotno shvaćanju revidenta, tuženik G. O. nije izvršio svoju obvezu u cijelosti, a to je omogućiti tužitelju građenje na kupljenom građevinskom zemljištu tako da osigura tužitelju uvjete za gradnju donošenjem odgovarajućih planova uređenja i stvaranjem uvjeta da tužitelj može ishoditi građevinsku dozvolu.

 

14. Ne stoji niti revizijski navod da su rokovi za početak radova ugovoreni samo kao osiguranje prodavatelja kako bi po njihovom proteku mogao tražiti povrat nekretnine već su tim rokovima utvrđene kako obveza tužitelja da započne s radovima tako i obveza tuženika da mu u tim rokovima omogući gradnju kako bi tužitelj mogao ispoštovati svoj dio ugovora i započeti s radovima. S obzirom da je riječ upravo o neizgrađenom građevinskom zemljištu, svrha ugovora je gradnja građevina na tom zemljištu.

 

15. Odredbom čl. 362. st. 1. ZOO-a propisano je da kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje.

 

16. Međutim, odredbom čl. 363. ZOO-a propisano je da vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.

 

17. S obzirom da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je iz ponašanja tuženika očito da tuženik neće svoju obvezu (da stvori uvjete potrebne za dobivanje građevinske dozvole) ispuniti niti u naknadnom roku za ispunjenje, to su sudovi pravilno zaključili da je tužitelj kao vjerovnik ovlašten raskinuti ugovor bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje u skladu s odredbom čl. 363. ZOO-a. Pri tome nije odlučno što stranke nisu ugovorile takvu mogućnost jer to pravo vjerovnika proizlazi iz citirane odredbe čl. 363. ZOO-a.

 

18. S obzirom da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje ukazuje revident kada navodi da nije dao garanciju niti se obvezao da će u roku od 3 godine donijeti prostorne planove te da rokovi nisu ugovoreni kao uvjet za raskid ugovora, ovaj sud ovakve revizijske navode revidenta nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

19. Suprotno revizijskim navodima tuženika, ovdje nije riječ o materijalnim ili pravnim nedostacima na stvari iz čl. 400. i 430. ZOO-a već o ugovornoj obvezi koju tuženik nije ispunio pa revizijski navodi o nedostacima stvari nisu odlučni za rješenje ovog spora.

 

20. Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 336. st. 1. ZOO-a, čl. 360. ZOO-a, čl. 363. ZOO-a i čl. 368. ZOO-a kada su zaključili da je ugovor raskinut izjavom tužitelja tuženiku te su obvezali tuženika vratiti tužitelju plaćenu kupoprodajnu cijenu.

 

21. Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revident ukazuje u reviziji.

 

22. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

23. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 18. svibnja 2021.