- 1 -              Rev 1041/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1041/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja T. P. iz A., OIB: ... i II-tužiteljice A. P., Nj., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik T. L., odvjetniku u S., protiv tužene H. G. iz S., OIB:..., koju zastupa punomoćnica I. J., odvjetnica u S., radi iseljenja, odlučujući o reviziji I i II-tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1005/16 od 19. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-991/13 od 30. prosinca 2015., u sjednici održanoj 18. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija I i II-tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1005/16 od 19. siječnja 2017. u dijelu u kojem su potvrđene točka I. i III. izreke presude Općinskog suda u Splitu broj Pst-991/13 od 30. prosinca 2015.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija I i II-tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1005/16 od 19. siječnja 2017. u dijelu u kojem je potvrđena točka II. izreke presude Općinskog suda u Splitu broj Pst-991/13 od 30. prosinca 2015.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži da se naloži tuženoj da iseli iz dvosobnog stana u S., koji se nalazi na polukatu, na zapadnom dijelu zgrade označene kao čest.zgr. 3902/1, ZU 7890, Poduložak 2, K.O. S., te isti slobodan od osoba i stvari preda tužitelju (toč.I.). Isto tako odbijen je i podredno postavljeni tužbeni zahtjev kojim se traži da se naloži tuženoj isplatiti tužiteljima najamninu u mjesečnom iznosu od po 2.500,00 kuna za stan u S., koji se nalazi na polukatu, na zapadnom dijelu zgrade označene kao čest.zgr. 3902/1, ZU 7890, Poduložak 2, K.O. S., za razdoblje od 1. kolovoza 2012. pa unaprijed, s pripadajućom zateznom kamatom, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka (toč. II.). Ujedno je naloženo tužiteljima naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna (toč. III.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja I i II-tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu reviziju prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženica predlaže reviziju I i II-tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu.

 

5. Revizija I i II-tužitelja je djelomično neosnovana, a dijelom nedopuštena.

 

6.1. Odredbom čl. 382. st. 1. toč.1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

6.2. Nadalje, odredbom čl. 382. st.1. točka 2. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, dok je odredbom čl. 382. st. 1. točka 3. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

 

7. Predmet spora je zahtjev I i II-tužitelja kao vlasnika dvosobnog stana u S., na polukatu, na zapadnom dijelu zgrade označene kao čest.zgr. 3902/1, Z.U. 7890, poduložak 2, K.O. S., prema tuženici, kao osobi koja može zajedno sa zaštićenim najmoprimcem koristiti stan, za iseljenje iz predmetnog stana, te eventualno kumulirani zahtjev za isplatu tržišne najamnine u mjesečnom iznosu od po 2.500,00 kuna od 1. kolovoza 2012. pa ubuduće.

 

8. Pri eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtijeva, u slučaju kakav je ovaj (čl. 188. st. 2. ZPP), za dopuštenost revizije prema vrijednosnom kriteriju mjerodavna je vrijednost svakog pojedinog zahtjeva i oni se međusobno ne zbrajaju, jer tužitelji tako postavljenim zahtjevom ne traže da se prihvate oba postavljena zahtjeva.

 

9. U odnosu zahtjev na činidbu I i II-tužitelji su označili vrijednost predmeta spora u tužbi na 201.000,00 kuna, dok je za eventualno kumulirani temeljem čl. 40. st. 2 ZPP mjerodavna visina te novčane svote.

 

10. Sukladno odredbi čl. 36. ZPP ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovu zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina.

 

Obzirom da I i II-tužitelji u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev potražuju isplatu ubuduće dospijevajućih iznosa najamnine u iznosu od 2.500,00 kuna mjesečno, primjenom navedene odredbe čl. 36. ZPP vrijednost predmeta spora u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev iznosi 150.000,00 kuna.

 

Budući da vrijednost revizijom pobijanog dijela presude u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev u ovom postupku ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna, ne radi se o radnom sporu u kojem bi se pobijala odluka o otkazu ugovora o radu, odnosno tražilo utvrđenje postojanja radnog odnosa, a niti je sud drugoga stupnja drugostupanjsku odluku donio na temelju odredbe čl. 373.a i čl. 373.b ZPP, to revizija I i II-tužitelja u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev nije dopuštena u smislu citiranih odredbi čl. 382. st. 1. točka 1., 2. i 3. ZPP.

 

11. Predmetna revizija I i II-tužitelja nije razmatrana kao izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da I i II-tužitelj u reviziji nisu određeno naznačili materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

12. Slijedom navedenog valjalo je podnesenu reviziju u odnosu na pobijani eventualno kumulirani zahtjev odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

13. U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

14. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je između prednice tužitelja, sada pok. F. P. i majke tuženice sada pok. O. G. zaključen ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom, u kojem ugovoru je tužena navedena kao osoba koja može zajedno s najmoprimcem koristiti stan,

 

- da je tuženica u predmetnom stanu od svog rođenja 1958.,

 

- da je nasljednicom iza pok. O. G. proglašena tuženica za cijelo na temelju rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika N. K. iz S. O.2371/12 od 19. rujna 2012.

 

- da tuženica koristi stan tužitelja bez zaključenog ugovora o najmu,

 

- da su tužitelji otkazali tuženici daljnje korištenje predmetnog stana te nisu htjeli s tuženicom sklopiti ugovor o najmu stana niti su htjeli primati do tada utvrđen iznos zaštićene najamnine,

 

- da je tuženica vlasnica 1/3 stana u S.

 

15. Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev zaključivši da namjera I-tužitelja da se useli u predmetni stan ili da ga koristi za svoje potrebe nije dovoljna da se prihvati tužbeni zahtjev, kao što niti suvlasništvo tuženice dijela stana na području izvan mjesta u kojem se nalazi stan na kojem ima pravo zaštićenog najmoprimca nije razlog za iseljenje.

 

Sukladno odredbi čl. 40. st. 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 - dalje: ZNS) zaštićenom najmoprimcu najmodavac može dati otkaz ugovora o najmu stana i pored razloga iz čl. 19. tog Zakona, iz razloga propisanog u čl. 21. st. 1. tog Zakona tj. ako namjerava useliti u stan ili namjerava useliti svoje potomke, roditelje ili osobe koje je prema posebnim propisima dužan uzdržavati (čl. 21. st. 1. ZNS) te ako nema riješeno stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj, a temeljem posebnog propisa ima pravo na stalnu socijalnu pomoć ili ima više od 60 godina.

 

Odredbom čl. 40. st. 2. ZNS, koja je ukinuta Odlukom Ustavnog suda RH od 31. ožujka 1998. ("Narodne novine", broj 48/98.), bilo je propisano da u slučaju iz st. 1. podst. 1. tog članka najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana sklopljen na neodređeno vrijeme samo u slučaju ako je najmoprimcu osigurao drugi useljiv stana pod uvjetima za stanovanje koji nisu nepovoljniji za najmoprimca.

 

Spomenutom Odlukom Ustavnog suda učinak njezinog ukidanja odgođen je na rok od šest mjeseci od dana objave odluke u "Narodnim novinama", te se njome navodi da je učinak ukidanja te odredbe trebalo odgoditi kako bi zakonodavac mogao na odgovarajući način odrediti pretpostavke za otkaz u smislu odredbe čl. 40. st. 1. podst. 1. ZNS.

 

16. Prema stajalištu revizijskog suda, nepotpuna odredba čl. 40. st. 1. ZNS nakon prestanka važenja odredbe čl. 40. st. 2. istog Zakona, ne daje osnova za njenu samostalnu primjenu glede otkaza ugovora o najmu ako najmodavac namjerava sam useliti u taj stan ili namjerava useliti svoje potomke ili osobe koje je prema posebnim propisima dužan uzdržavati.

 

Ako bi se prihvatilo shvaćanje na koje revidenti sadržajno ukazuju, da nakon prestanka važenja odredbe čl. 40. st. 2. ZNS ne postoji ograničenje najmodavca za useljenje u stan kojeg koristi zaštićeni najmoprimac, to bi značilo da je za ostvarenje prava najmodavca na useljenje u stan na temelju odredbe čl. 40. st. 1. podst. 1. ZNS dovoljna samo njegova namjera useljenja, pa budući da ta namjera postoji i kod najmodavca koji može otkazati ugovor o najmu zaštićenom najmoprimcu na temelju odredbe čl. 40. st. 1. podst. 2. ZNS, do primjene potonje odredbe ne bi niti dolazilo, jer bi pravo na useljenje najmodavac mogao ostvariti prije i lakše na temelju odredbe st. 1. podst.1. istog članka.

 

17. S obzirom na necjelovitost odredbe čl. 40. st. 1. podst. 1. ZNS, nastale prestankom važenja odredbe st. 2. istog članaka, na takvoj odredbi ne može se temeljiti konkretni tužbeni zahtjev.

 

Do primjene te odredbe može doći samo u slučaju ako najmoprimac ima u vlasništvu useljiv odgovarajući stan na području općine ili grada gdje se nalazi stan u kojem stanuje, jer u tom slučaju nije postojala obveza osiguravanja drugog useljivog stana najmoprimcu od strane najmodavaca niti prije prestanaka važenja ukinutih odredaba ZNS.

 

18. Revidenti se nadalje pozivaju na predmet Europskog suda za ljudska prava Statileo protiv Hrvatske. U navedenoj odluci izraženo je shvaćanje da je u primjeni odredbi ZNS vezano na prava zaštićenog najmoprimca potrebno primijeniti test razmjernosti te ocijeniti je li narušena (ostvaruje li se) stjecanjem statusa zaštićenog najmoprimca pravedna ravnoteža između općeg interesa osiguranja stanovanja najmoprimca i njegove obitelji i prava vlasništva najmodavca.

 

Upravo stoga, moraju se uzeti u obzir sveukupne okolnosti svakog pojedinog slučaja te cijeniti i položaj vlasnika i položaj najmoprimca, pa kada imovinske prilike najmoprimca i veličina njegovog suvlasničkog dijela na useljivoj kući ili stanu, ali i vlasništvo na drugoj imovini daju objektivnu mogućnost najmoprimcu ostvariti vlasništvo na useljivoj kući ili stanu tada se najmoprimcu ne bi moglo priznati pravo na zaštićenu najamninu jer bi se na taj način nepotrebno pogodovalo najmoprimce u odnosu na vlasnika stana ili kuće, a s druge strane vlasniku stana ili kuće nametnuo bi se nerazmjeran teret ograničenja uživanja njegova prava vlasništva.

 

19. Prema ocjeni ovog suda činjenica da je tuženica suvlasnica 1/3 stana u S. površine od cca 69 m2 jasno upućuje da tuženica iz vrijednosti svog idealnog dijela ne može ostvariti imovinsku korist koja bi bila ekvivalent vrijednosti useljive kuće ili stana.

 

S druge strane, tužitelji nisu dokazao da tuženica ima drugu imovinu ili da iz vrijednosti svog suvlasničkog udjela može steći useljiv stan ili kuću.

 

20. Polazeći od svojevrsnog testa razmjernosti, u kojem na jednoj strani I-tužitelj kao najmodavac, koji se namjerava useliti u stan, već ima zadovoljene stambene potrebe te ne postoji neodgodiva potreba za iseljenjem tuženice, dok suvlasništvo tuženice na stanu istoj ne daje mogućnost useliti ili steći stan, po ocjeni revizijskog suda ukazuje na zaključak da bi iseljenje tuženice iz predmetnog stana bio prekomjerni teret za tuženicu.

 

21. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju I i II-tužitelja u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu za iseljenje tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu, na temelju čl. 393. ZPP.

 

 

Zagreb, 18. svibnja 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.