1                            Poslovni broj: Gž R-2/2021-2

Poslovni broj: Gž R-2/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli - Pola, po sucu Alenki Paus kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz T., B. i H., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku iz P., protiv tužene Republika Hrvatska, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Pr-185/2020-39 od 3. studenog 2020., 17. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I.               Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: Pr-185/2020-39 od 3. studenog 2020.

 

II.               Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju B. M. isplati iznos od 15.754,50 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 657,40 kuna od 15. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 2.290,11 kuna od 15. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 2.896,75 kuna od 15. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 917,30 kuna od 15. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.073,37 kuna od 15. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.454,38 kuna od 15. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.083,60 kuna od 15. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 317,96 kuna od 15. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.863,70 kuna od 15. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 405,48 kuna od 15. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2.222,51 kuna od 15. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 571,94 kuna od 15. listopada 2009. godine do isplate, sve u roku od 15

dana.

II Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 7.518,75 kuna, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.“

 

2.               Protiv te presude pravodobnu žalbu podnosi tužena zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka. Ukazuje na revizijsku odluku (Rev-1691/14) te da sud ponovno donosi istovjetnu odluku zanemarujući stav revizijskog suda. Ukazuje da je teret dokaza utvrđivanja točnog vremena kada je tužitelj koristio odmor, koliko na tužitelju, a ne tuženiku; da je promašeno pozivanje suda na odluku suda EU u predmetu J. C-151/02 od 9. rujna 2003. jer se u tom slučaju nije radilo o oružanim snagama, da se pravo EU u Republici Hrvatskoj počelo primjenjivati u trenutku kad je ona postala članica EU, odnosno 1. srpnja 2013., da tek tada je nastupila na snagu odredba čl. 145. Ustava RH, a odredbom čl. 152. Ustava propisano je da promjena Ustava stupa na snagu danom proglašenja 16. lipnja 2010., pa stoga u predmetnom razdoblju pravo EU, direktiva i sudska praksa nisu se trebale primjenjivati, a sigurno ni sada retroaktivno. Ukazuje na sudsku praksu. Također ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava; da je prednik tužitelja bio djelatna vojna osoba, da Zakona o službi u oružanim snagama razlikuje vojne osobe i državne službenike i namještenike; da se stoga ne mogu supsidijarno primijeniti u pogledu plaća vojnih osoba propisi o držanim službenicima i namještenicima, već čl. 97. Zakona o službi u oružanim snagama RH; ukazuje na utvrđenja iz zapisnika Komisije za tumačenje kolektivnog ugovora od 30. siječnja 2006. godine; da je prekovremeni rad tužitelja dežurstvo koje je poseban uvjet rada vezan za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća, da stoga tužitelj nema pravo na uvećanu naknadu za te sate; da ne postoji mogućnost 24 satnog rada, da djelatnik na straži i dežurstvu radi osam sati redovno, osam sati je u pripravnosti za rad, a osam sati spava; da ne postoji mogućnost 24 satnog rada, ukazuje na sudsku praksu, odluke Vrhovnog suda Rev 753/09, Županijskog suda u Karlovcu Gž 772/2012 i Gž -978/2012, da u obračun plaće mogu uči samo osam preostalih sati rada po danu; da su stavom suda prvog stupnja u neravnopravni položaj stavljen svi ostali državni službenici koji u okviru svoje službe obavljaju dežurstvo, a kojima se dodatak na rad u dežurstvu razlikuje od naknade za prekovremeni rad; ukazuje na odredbu Zakona o izmjenama i dopunama ZSOR „Narodne novine“ 76/07, čl. 97. st.7. te Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće „Narodne novine“ 118/09, da je izmijenjenim čl. 97. ZOSOS određeno da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom. Predlaže usvojiti žalbu i vratiti predmet na ponovni postupak. Potražuje trošak sa sastav žalbe.

 

3.               Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

             

4.               Žalba nije osnovana.

5.               Postupanjem u okviru odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ispitana je pobijana presuda u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka na koje je dužan sud paziti i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je ocijenjeno da u provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te je pravilno primijenjeno materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno bitno činjenično stanje.

 

6.               Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja kao nasljednika sada pok. tužitelja M. B., djelatne vojne osobe za isplatom naknade plaće prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za razdoblje od listopada 2008. godine do rujna 2009.

 

7.               U ranijem postupku presudom ovoga suda  posl. br. Gž-1415/14-2 od 30. lipnja 2014. potvrđena je presuda suda prvog stupnja posl. br. P-222/2013-17 od 17. veljače 2014. (osim dijelom u odluci o troškovima postupka), a nastavno je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revr-1691/2014-2 od 15. studenog 2016. prihvaćena revizija tuženice, ukinute su odluke suda prvog i drugog stupnja te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

7.1.               Tom odlukom revizijski sud je zaključio da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelju pripada pravo da mu se kao prekovremeni rad prizna i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata (za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva) pogrešno pravo stajalište obzirom da u situaciji višednevnog obavljanja poslova dežurstva ili straže djelatna vojna osoba ne može napustiti mjesto rada, ali ima slobodno vrijeme u kojem se, iako ne u svom domu, odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, neovisno o tome traje li odmor osam sati neprekidno ili je zbog specifičnosti službe organiziran na drugačiji način, pa se ni prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju dvadeset četiri sata (Revr-753/09).

 

8.               Stoga je u ponovnom postupku valjalo, cijeneći danu uputu, utvrditi stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje.

 

9.               Prvostupanjski sud je u ponovnom postupku, postupanjem po odluci revizijskog suda izvršio uvid u dodatnu sudsku praksu (tužitelj je u tijeku postupka preminuo te je postupak preuzeo njegov nasljednik) te je, cijeneći i uputu u činjenično i pravno identičnom predmetu revizijskog suda poslovni broj Revr-1313/2014 od 8. studenog 2016. da u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza; iz provedenih dokaza utvrdio da je prednik tužitelja obavljao dežurstva u postrojbi koja su trajala 24 sata, nakon čega je koristio jedan slobodan dan; da je bio zapovjednik desetine, da je u tih 24sata barem 12 sati morao raditi kao radarski operativac što je podrazumijevalo osiguranje objekta, brigu o zaštiti od požara, praćenje situacije na kopnu i moru; da je imao jednog pomoćnika vojnika, da je pripremao prijavke, da se uz takav tempo nije moglo spavati, da ako bi i to učinio bilo je to sat-dva na vlastitu odgovornost, da su znali dobiti slobodne dane, ali nikad nije bio u mogućnosti kompenzirati sve što je odradio.

9.1.               Dakle, sud prvog stupnja zaključuje, da tužitelj nije uspio anulirati korištenjem slobodnih dana sve odrađene prekovremene sate u dežurstvu; da se nije radilo o preraspodjeli radnog vremena iz čl. 47. Zakona o radu jer procedura koju propisuje taj članak nije ostvarena, da je tužitelj obavljao službu dežurstva u trajanju dvadeset četiri sata; da za odrađeni prekovremeni rad tužitelj ima pravo na naknadu sve prema odredbama čl. 97. i 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“ br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04,76/07), čl. 7. Zakona o radu i čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ 92/04, 141/04, 150/04, 93/08).

 

10.               Takav zaključak prvostupanjskog suda je pravilan.

 

11.               Naime, odredba čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 – ZSOSRH) propisuje da se o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju toga Zakona primjenjuju propisi o Državnim službenicima i namještenicima, Opći propisi o radu, odnosno Kolektivni ugovor sklopljen u skladu sa njima; dakle propisana je supsidijarna primjena i time je izjednačen status djelatnih vojnih osoba pripadnika oružanih snaga sa statusom državnih službenika i namještenika i to u pogledu svih pitanja koja nije uredio ZSOSRH.

 

11.1               Odredba čl. 97. ZSOSRH (do izmjene 2007. godine) propisuje da rad dulji od punog radnog vremena, odnosno prekovremeni rad, djelatne vojne osobe, službenik i namještenik obvezan je obavljati kada su zapovjeđene mjere pripravnosti, u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi, tijekom vojne vježbe, tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti, tijekom dežurstva ili slične dužnosti u zapovjedništvu, postrojbi ili ustanovi (st. 1.), na taj rad ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana Općim propisima (st. 2.), prekovremeni rad djelatna vojna osoba, službenik ili namještenik obvezni su obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica (st. 3.), taj rad može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine (st. 4.), djelatnoj vojnoj osobi, službeniku ili namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni Općim propisima (st. 5.), pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezan za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća (st. 6.).

 

11.2.               Zakonom o izmjenama i dopunama ZSOSRH ("Narodne novine" broj: 76/07 – na snazi od 31. srpnja 2007.) izmijenjen je čl. 97. tako da je u st. 1. brisan podstavak 5., brisan je dio st. 6. koji je predviđao da se ne ostvaruje pravo na povećanu plaću ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezan za kontinuirano bavljenje poslova i zadaća, a dodan je st. 7., prema kojem će se dežurstvo rad dulji od punog radnog vremena, koji se ne smatra prekovremenim radom, urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo posebnim propisima kojim se uređuju dodaci na plaću. Taj posebni propis donesen je tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće „Narodne novine“ 118/09, koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. godine, a provedbeni propis ne može se retroaktivno primijeniti.

 

11.3.               Prema odredbi čl. 39. Kolektivnog ugovora (odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora/08) prekovremenim radom kada je rad službenika i namještenika organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, smatra se svaki sat rada duži od 8 sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom ili nedjeljom.

 

11.4.               Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja kojim su ukinute obje presude donesene u ovoj pravnoj stvari izraženo je i u drugim odlukama, ali dopunjeno nastavno u odnosu na dežurstvo djelatne vojne osobe koje traje 24 sata, a ne duže, u smislu kako to i ukazuje sud prvog stupnja tako da je jedinstveno stajalište u situaciji višednevnog obavljanja poslova straže ili dežurstva da djelatna vojna osoba, koja zbog specifičnosti takve službe ne može napustiti mjesto rada, ima slobodno vrijeme u kojem se odmara, a da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može smatrati prekovremenim radom te se prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata, ali i da, nadalje, u slučaju dežurstva iz čl. 128. Službovnika oružanih snaga koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu; a što je konkretni slučaj. Zato, nije prihvatljivo pozivanje tužene na stavove iz odluka Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž- 772/12 i Gž-978/12, cijeneći okolnost da se u ovoj pravnoj stvari radi o jednodnevnom dežurstvu o kojima je shvaćanja iznio Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-1313/14 od 8. studenog 2016. (ali i drugim istovjetnim odlukama Revr-752/13 od 29. studenog 2016., Revr-923/14 od 29. studenog 2016., Revr-1032/13 od 29. studenog 2016 i Revr-1712/14 od 29. studenog 2016.).

 

11.5.               Također, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i kako u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 44. toč. 4. Kolektivnog ugovora glede pasivnog dežurstva jer se ne radi o situaciji da je tužitelju (predniku) bilo određeno pasivno dežurstvo, budući da nema ni spora kako je tužitelj (prednik) cijelo vrijeme bio na svom radnom mjestu, sukladno evidenciji.

 

12.               U žalbi tužena niti ne spori, a to slijedi i iz njezinih dostavljenih službenih evidencija, da tužitelj nije obavljao stražarsku službu već službu dežurstva koja nije nikada trajala duže od dvadeset četiri sata (jednodnevno, odnosno jednokratno dežurstvo). Zato prema konačno izraženom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužitelj ima pravo da mu se svih dvadeset četiri sata prizna kao vrijeme provedeno na radu. Visina zahtjeva utemeljena je na izračunu tužene i kao takva nije sporna. Glede činjenice da je tužitelju isplata već izvršena (s obzirom na ranije postojeću pravomoćnu odluku koja je u revizijskom postupku ukinuta), valja ukazati na stav izražen u odluci VSRH Rev-109/2019-2 od 23. siječnja 2019.

 

13.               Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje na temelju izvedenih dokaza, pravilno dijelom o spornim činjenicama odlučio i sukladno odredbi čl. 221a. ZPP po pravilu o teretu dokazivanja. Na tako utvrđeno odlučno činjenično stanje pravilno je, protivno žalbi tužene, primijenio materijalno pravo, prihvativši tužbeni zahtjev tužitelja. Zato je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

 

14.               U odluci o trošku je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, ali je ovakva odluka povoljnija za tuženu koja je jedina podnijela žalbu.

 

15.               Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

 

 

U Puli – Pola 17. svibnja 2021.

 

 

                                                                                                                                                  Sudac

 

Alenka Paus, v.r.