1

Poslovni broj: UsI-1856/20-7

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Ž. B. iz M., protiv tuženika: Ministarstvo obrane, Glavno tajništvo, Z., , radi poništavanja rješenja, 17. svibnja 2021. godine

 

p r e s u d i o j e

 

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva obrane, Glavnog tajništva, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II-561-01/20-01/161, URBROJ: 512M-0201-20-2 od 27. travnja 2020. godine.

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 27. travnja 2020. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 19. veljače 2020. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za priznanje statusa hrvatskog branitelja, temeljem pripadnosti VP 3039 (Obavještajni centar S.) u razdoblju od 01. rujna 1991. godine do 31. ožujka 1992. godine.

Tužitelj u tužbi navodi da nisu saslušani predloženi svjedoci, da mu nije omogućeno traženje objašnjenja na očitovanje VSOA-e i da nije proveden ispitni postupak.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je 18. prosinca 2018. godine podnio zahtjev za priznanje statusa hrvatskog branitelja, navodeći da je bio suradnik Obavještajnog centra S. (VP 3039) u razdoblju od 01. rujna 1991. godine do 31. ožujka 1992. godine.

U započetom upravnom postupku je pribavljeno očitovanje Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske (GSOS) od 16. rujna 2019. godine, iz kojeg proizlazi da je tužitelj bio kao operativna veza angažiran od strane VP 3039 za pribavljanje obavještajnih podataka. U tom očitovanju GSOS-a je izvršeno i pozivanje na očitovanje VSOA-e od 24. svibnja 2019. godine o tome da nema uvjeta za priznanje statusa hrvatskog branitelja tužitelju (tog očitovanja VSOA-e nema u dostupnoj dokumentaciji).

U spisu upravnog tijela se nalazi i ranije očitovanje GSOS-a od 22. ožujka 1994. godine iz kojeg proizlazi da je tužitelj obavljao zadaće od interesa za Republiku Hrvatsku (RH) i da je to očitovanje izdano za potrebe reguliranja tužiteljevog statusa u Hrvatskom vijeću obrane.

Prvostupanjskim rješenjem od 19. veljače 2020. godine je zahtjev tužitelja odbijen, uz obrazloženje da nije bio pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske, već da je samo bio angažiran od strane VP 3039 za obavljanje pojedinih zadaća.

Tuženik je u osporavanom drugostupanjskom rješenju od 27. travnja 2020. godine odbio žalbu tužitelja, dodajući i to da nije utvrđeno tužiteljevo pružanje oružanog otpora agresoru.

Da bi se tužitelju mogao priznati status hrvatskog branitelja, u konkretnom slučaju trebaju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: tužitelj je morao biti pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (čl. 3. st. 1.a Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji; NN 121/17 - ZHB) te je morao na teritoriju RH pružati oružani otpor agresoru (čl. 3. st. 2. ZHB-a).

Tužitelj je sâm u svom zahtjevu od 18. prosinca 2018. godine naveo da je bio suradnik sastavnice Oružanih snaga Republike Hrvatske, a ne i njezin pripadnik, a to je izričito potvrdio i na raspravnom ročištu 17. svibnja 2021. godine.

Već iz tužiteljeve izričite tvrdnje da je bio suradnik (a ne pripadnik) sastavnice Oružanih snaga Republike Hrvatske u smislu čl. 3. st. 1.a) ZHB-a proizlazi nemogućnost priznanja prava na status hrvatskog branitelja.

Tužitelj je također na raspravnom ročištu potvrdio da nema nikakav pisani dokument o sudjelovanju u borbenim aktivnostima na teritoriju RH. Tužitelj ni inače u upravnom postupku i upravnom sporu uopće nije iznosio nikakve okolnosti i tvrdnje na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je na teritoriju RH sudjelovao u neposrednom pružanju oružanog otpora agresoru.

Zbog toga je na raspravnom ročištu sud odbio tužiteljev dokazni prijedlog za saslušanje trojice svjedoka, ocijenivši da bi provođenje tih saslušanja bilo sasvim nesvrsishodno u situaciji u kojoj ni sâm tužitelj ne navodi i ne opisuje da bi na teritoriju RH pružao oružani otpor agresoru i da bi pritom i formalno bio pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Zbog svega navedenog sud smatra da su upravna tijela u cijelosti pravilno i zakonito postupila odbijajući zahtjev tužitelja pa je tužbeni zahtjev kao neosnovan valjalo odbiti na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima. Pritom spomenuto očitovanje VSOA-e (u sadržaju kako ga navodi GSOS) uopće nije relevantno za rješavanje ove upravne stvari.

Tužitelju valja posebno napomenuti da pozivanje na navodno nepravilno proveden upravni postupak može imati samo relativno bitan značaj, jer sud u upravnom sporu može suditi kao u sporu pune jurisdikcije, samostalno razmatrajući sva bitna činjenična, materijalnopravna i procesnopravna pitanja.

 

 

U Zagrebu, 17. svibnja 2021. godine.

 

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.