Poslovni broj: 81 Pž-556/2020-3 2

1

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-556/2020-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednika vijeća, Lidije Tomljenović, suca izvjestitelja, te Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B., OIB ..., B., kojeg zastupa punomoćnik F. Š., odvjetnik u P., protiv tuženika I. d.o.o. „u stečaju“, OIB ..., P., kao pravnog prednika I. d.d., kojeg zastupa punomoćnik Ž. S. F. i dr. iz Odvjetničkog društva P., S. F., K. P., u R., radi utvrđenja ugovora ništetnim, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-318/15-33 od 27. siječnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2021.

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-318/15-33 od 27. siječnja 2017. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poslovni broj P-318/15-33 od 27. siječnja 2017. utvrđeno je da je raskinut Ugovor o kratkoročnoj pozajmici sa sporazumom o prijenosu vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine sklopljen između tužitelja i prednika tuženika 8. siječnja 1996., solemniziran kod javnog bilježnika u P. D. P. po br. OU-19/97, (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju u roku od 8 dana izda tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama:

- k.č. ..., k.o. G., u cjelini,

- k.č. ..., k.o. G., u 2016/2916 dijela, na ime i u korist tužitelja, jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ta presuda po pravomoćnosti (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju plati troškove postupka u iznosu od 937,50 kn (točka III. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud presudio nakon što je proveo dokazni postupak na temelju odredbe čl. 137. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO) jer je utvrdio da je tužitelj ispunio svoj dio obveze i prenio vlasništvo svoje nekretnine na tuženika, dok tuženik nije uspio ishoditi kredit u korist tužitelja, a promjenom čelne osobe HBOR-a bilo je razvidno da do toga neće ni doći, pa je u konkretnom slučaju ugovor raskinut. Budući da je ugovor raskinut, to je tuženik dužan vratiti ono što je po osnovi tog ugovora primio, a to je vlasništvo nekretnina, na kojima tužitelj sada ima razlučno pravo. Prvostupanjski sud je naveo i da, iako je tužitelj tužbeni zahtjev temeljio na drugačijoj pravnoj osnovi, odnosno zahtijevao je utvrđenje da je sporni ugovor ništetan, ne i da je raskinut, sud nije prekoračio granice tužbenog zahtjeva jer se odluka suda temelji na istoj činjeničnoj osnovi, kojom je sud vezan, dok pravnom osnovom nije vezan. Osim toga, posljedica onoga na što je tužbeni zahtjev bio upravljen i onoga što je sud utvrdio je ista – dužnost tuženika da vrati tužitelju njegovo pravo vlasništva. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

3. Tuženik je protiv te presude podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga. U bitnom je naveo da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a U bitnom je naveo da je izvorno postavljeni tužbeni zahtjev glasio na utvrđenje ništetnim Ugovora o kratkoročnoj pozajmici sa sporazumom o prijenosu vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine sklopljen između tužitelja i prednika tuženika 8. siječnja1996., solemniziran kod Javnog bilježnika u P. D. P. poslovni broj OU-19/97, dok je pobijanom presudom sud utvrdio da je predmetni Ugovor raskinut. Stoga je time prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev na način da je odlučeno nešto drugo u odnosu na ono o čemu je trebalo suditi. Presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer u meritumu nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i proturječni. Tijekom postupka nije proveden ni jedan dokaz iz kojeg bi se mogle utvrditi činjenice o postupku ishodovanja kredita kod HBOR-a, eventualnom odbijanju kreditnog zahtjeva, vremenskom okviru u kojem se taj proces odvijao, postojanju projekta S. B.. Pogrešno je primijenjena odredba čl. 137. ZOO-a jer se ne radi o takvom ugovoru kod kojeg je ispunjenje obveze jedne strane postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana. Predložio je ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je sukladno odredbama iz čl. 365. st. 1. i 2. („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. , 11., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim Ugovora o kratkoročnoj pozajmici sa sporazumom o prijenosu vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 8. siječnja 1996., solemniziran kod Javnog bilježnika u P. D. P. poslovni broj OU-19/97,kao i Zapisnika o posvjedočenju činjenica s potvrdom od 29. listopada 1998. poslovni broj OU-209/98, te nalaganje tuženiku da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama (list 47. spisa).

7. Iz podataka u spisu proizlaze sljedeće činjenice:

- tužitelj i prednik tuženika Istragradnja d.d. sklopili su Ugovor o kratkoročnoj pozajmici sa sporazumom o prijenosu vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine od 8. siječnja 1996. (dalje: Ugovor); (listovi 27.31. spisa)

- člankom 1. Ugovora stranke su ugovorile da I. d.d. odobrava korisnku pozajmice (ovdje tužitelju) kratkoročnu pozajmicu u iznosu od 200.000,00 DEM u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke d.d. na dan stavljanja pozajmice na raspolaganje; čl. 2. Ugovora određeno je da se radi osiguranja tražbine na I. d.d. prenese vlasništvo nekretnina korisnika pozajmice Ž. B. i to kčbr. ..., zk. ul. .... k.o. G. te kč.br. ..., zk. ul. ...., k.o. G.

- 29. listopada 1998. kod javnog bilježnika je sastavljen Zapisnik o posvjedočenju činjenica s potvrdom broj OU-208/98-3 na temelju kojeg je izvršen upis prava vlasništva predmetnih nekretnina na ime tuženika, sve na temelju odredbe čl. 277. st. 5. Ovršnog zakona, odnosno tuženik je postao punopravni vlasnik predmetnih nekretnina.

8. Prvostupanjski sud je proveo opsežni dokazni postupak te utvrdio da je namjera stranaka bila sklapanje ugovora o kreditu/pozajmici temeljem kojeg ugovora je tužitelju trebao biti isplaćen iznos od 200.000,00 DEM pri čemu je tuženik taj iznos trebao isplatiti tužitelju po realizaciji kredita s HBOR-om. Stoga su u tu svrhu stranke sklopile Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 8. siječnja 1996. sa sporazumom o prijenosu vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine, koji je solemniziran 7. veljače 1997., te Zapisnik o posvjedočenju činjenica s potvrdom broj OU-209/98-3 (listovi 36.-40. spisa). Međutim, do realizacije kredita sa HBOR-om nikada nije došlo i radi toga tužitelju nije nikada ni isplaćen iznos od 200.000,00 DEM. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo da raskida ugovora o kratkoročnoj pozajmici, a temeljem kojeg je sa tužitelja na tuženika preneseno pravo vlasništva na k.č. ..., u cjelini, te na k.č. ..., u 2016/2916 dijela, obje k.o. G., pri čemu je tužitelj tuženiku izjavio raskid kada mu se obratio sa zahtjevom da se riješi pitanje nekretnina na kojima je preneseno pravo vlasništva, a pošto je bilo razvidno da do realizacije kredita nikada neće doći. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 137. ZOO-a te zaključio da, kako je tužitelj ispunio svoj dio obveze i prenio vlasništvo svoje nekretnine na tuženika, dok tuženik nije uspio ishodovati kredit u korist tužitelja, a promjenom čelne osobe HBOR-a bilo ja razvidno da to toga neće ni doći, pa je u konkretnom slučaju ugovor raskinut. S obzirom da je ugovor raskinut, to je tuženik dužan vratiti ono što je po osnovi tog ugovora primio – a to je vlasništvo na k.č. ..., u cjelini, te na k.č. ..., u 2016/2916 dijela, obje k.o. G., na kojima tužitelj sada ima izlučno pravo.

9. U pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti Ugovora i Zapisnika, kao i u pogledu utvrđenja da je Ugovor raskinut, prvostupanjski sud smatra da nije presudio izvan granica tužbenog zahtjeva, jer posljedica onoga na što je tužbeni zahtjev bio upravljen i onoga što je sud utvrdio je ista – dužnost tuženika da vrati tužitelju njegovo pravo vlasništva.

10. Prije svega, potrebno je navesti da su utvrđenja prvostupanjskog suda pravilna u dijelu da predmetni Ugovor nikada nije realiziran budući da tužitelj nikada    nije primio ugovoreni iznos od 200.000,00 DEM, kao i da je došlo do nemogućnosti ispunjenja obveze tuženika iz Ugovora sukladno odredbi čl. 137. ZOO-a.

11. Prema odredbi čl. 137. st. 1. ZOO-a kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.

12. U konkretnom slučaju nesporno je došlo do nemogućnosti ispunjenja obveze tuženika iz Ugovora i to iz razloga što tuženik nikada nije realizirao kredit kod HABOR-a, a iz kojeg kredita je dio sredstava (iznos od 200.000,00 DEM) je trebao doznačiti tužitelju prema čl. 1. Ugovora kako to proizlazi iz svih izvedenih dokaza u spisu.

13. Kad zbog objektivnog događaja ispunjenje obveze jednoj strani postane potpuno nemoguće, nastupa temeljna posljedica koja se sastoji u gašenju obveze druge strane, a to znači da druga strana postaje oslobođena dužnosti ispunjenja jer obveza koju bi bila dužna ispuniti više ne postoji nego je ugašena. Zbog toga, prestao je i sam obveznopravni odnos, odnosno, u smislu odredbe čl. 137. st. 1. ZOO-a ugovor prestaje postojati po sili zakona. Često, kao što je i to u ovome parničnom predmetu, suugovaretelj strane kojoj je ispunjenje obveze postalo nemoguće, prije nastupa te nemogućnosti svoju obvezu djelomice ili u cijelosti ispuni. Kad postoji ta okolnost, nastupit će i druga posljedica nastupjele nemogućnosti ispunjenja, a to je nastanak obveze ugovorne strane čije je ispunjenje postalo potpuno nemoguće, da suugovaratelju vrati ono što je od njega primio. Vraćanje ispunjenog, suugovaratelj može zahtijevati prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove, a ne prema pravilima o posljedicama raskida ugovora zbog neispunjenja. To znači da će ovaj suugovaratelj moći zahtijevati i plodove i zatezne kamate, „i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“, što bi se moglo protumačiti tako da obveza vraćanja plodova i zateznih kamata nastaje u trenutku kad ugovorna strana sazna da joj je ispunjenje postalo nemoguće.

14. Uzevši u obzir pravilna činjenična utvrđenja u ovome parničnom postupku, odnosno da tuženik nije ispunio ugovornu obvezu budući da nije uspio realizirati kredit od HABOR-a, a što je bio preduvjet da bi uopće mogao tužitelju isplatiti ugovorenih 200.000,00 DEM, te da je ispunjenje te obveze uslijed takvih okolnosti postalo nemoguće, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kratkoročnoj pozajmici sa sporazumom o prijenosu vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine od 8. siječnja 1996. raskinut i to po sili zakona.

15. Uslijed takvog raskida, tuženik je dužan vratiti „ono što je primio od tužitelja“, odnosno omogućiti mu uspostavljenje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja izdavanjem tabularne isprave.

16. Međutim, iako su prethodna utvrđenja prvostupanjskog suda pravilna, potrebno je reći da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke počinio    bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a, a na koju povredu tuženik pravilno upire u žalbi.

17. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zahtijevao da se utvrdi da je Ugovor ništetan, te su njegove tvrdnje istaknute u tužbi i tijekom postupka upravljene na utvrđenje ništetnosti. Stoga, prvostupanjski sud nije mogao odlučiti o raskidu Ugovora (do kojeg zaključka je došao na temelju izvedenih dokaza), jer tužitelj nije zahtijevao pružanje pravne zaštite takvog sadržaja. Na to bi prvostupanjski sud bio ovlašten samo u slučaju da je tužitelj preinačio tužbu i zahtijevao utvrđenje raskida Ugovora, što nesumnjivo nije slučaj u ovome predmetu.

18. Sud je vezan činjeničnom osnovom na koju se poziva tužitelj i prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Stoga kada je tužitelj tijekom trajanja ovog postupka ustrajao u zahtjevu za utvrđenje ništetnosti, sud nije bio ovlašten upuštati se u ocjenjivanje da li bi u kontekstu tog činjeničnog supstrata bio osnovan drugi zahtjev (tako zahtjev da je Ugovor raskinut), jer se u takvom slučaju radi o prekoračenju zahtjeva, za što sud nije ovlašten. Drugim riječima, u ovome parničnom postupku prvostupanjski sud je odlučio o nečem drugom, a ne o onome što je tužitelj tražio, uslijed čega ni pobijana odluka nije pravilna ni osnovana na zakonu.

19. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 369. st. 4. ZPP-a tuženikova žalba prihvaćena i pobijana odluka ukinuta.

20. U nastavku postupka prvostupanjski sud će ukloniti povrede postupka na koje mu je ukazao ovaj sud, te će potom ovisno o postavljenom tužbenom zahtjevu, donijeti novu odluku koju će valjano obrazložiti.

Zagreb, 13. svibnja 2021.

Predsjednik vijeća

Marina Veljak