-1-             Poslovni broj: 3 UsI-461/2021-7

 

 

Poslovni broj: 3 UsI-461/2021-7

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Marijane Andrijević, u upravnom sporu tužitelja Q. O. iz B., zastupanog po opunomoćeniku I. G., odvjetniku iz O. d. M. d.o.o. u Z., protiv tuženog I. povjerenstva za žalbe, Z., radi odobrenja privremenog boravka, 13. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

1.                 Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženog I. povjerenstva za žalbe, KLASA: UP/II-217-02/18-06/160, URBROJ: 317-18-9 od 20. svibnja 2020., kao i radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj-Rovigno, Broj: 511-08-28/04-UP/I-49/2018. od 3. listopada 2018. te usvajanja zahtjeva tužitelja za odobrenjem privremenog boravka u druge svrhe u Republici Hrvatskoj,

 

              podredno,

 

              odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženog I. povjerenstva za žalbe, KLASA: UP/II-217-02/18-06/160, URBROJ: 317-18-9 od 20. svibnja 2020., kao i radi poništenja prvostupanjskog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj-Rovigno, Broj: 511-08-28/04-UP/I-49/2018. od 3. listopada 2018. i vraćanja predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovan postupak.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1. Osporavanim rješenjem tuženog I. povjerenstva za žalbe, KLASA: UP/II-217-02/18-06/160, URBROJ: 317-18-9 od 20. svibnja 2020. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj-Rovigno, Broj: 511-08-28/04-UP/I-49/2018. od 3. listopada 2018., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja, državljanina B. za odobrenje privremenog boravka u druge svrhe pozivom na odredbu članka 54. stavka 1. točke 6. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/11, 74/13, 69/17 i 46/18, u nastavku teksta Zakon).

 

2. Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženog 20. svibnja 2020., a posljedično tome i prvostupanjskog rješenja od 3. listopada 2018. tužitelj je podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu, kod kojeg je zaprimljena 20. srpnja 2020. pod poslovnim brojem UsI-1951/20-1, nakon čega se iz isti sud rješenjem od 15. travnja 2021. oglasio mjesno nenadležnim te tužbu ustupio ovome Sudu (Upravnom sudu u Rijeci), kao stvarno i mjesno nadležnom sudu na nadležno postupanje na temelju članka 28. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta ZUS) u svezi s člankom 27. i člankom 13. stavkom 2. ZUS-a i kod kojeg je zaprimljena 19. travnja 2021. pod poslovnim brojem 3 UsI-461/2021. Tužitelj je tužbu podnio zbog povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Istaknuo je, kako je osporavano rješenje tuženika doneseno nakon isteka zakonom propisanog roka navedenog u članku 121. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta ZUP), također da je povrijeđena odredba članka 52. ZUP-a, jer tužitelju nije data mogućnost sudjelovanja u postupku, odnosno očitovati se o izvedenim dokazima obzirom da dopis Sigurnosno-obavještajne agencije, Centra Pula od 24. siječnja 2020. na koji se tuženik poziva u osporavanom rješenju nikad nije dostavljen tužitelju, odnosno nisu mu dostavljeni deklasificirani podaci iz mišljenja nadležne Sigurnosno-obavještajne agencije, zbog čega da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo jednakosti oružja. Naveo je, da mu tuženik nije osigurao minimalno pravo obrane koje mu jamči odredba članka 29. stavka 2. alineje 6. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, u nastavku teksta Ustav) te norme međunarodnog prava, prije svega 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 12/09) te članka 6. stavka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10). U svezi s tim istaknuo je, da je tuženik zaključkom zastao s postupkom odlučivanja o žalbi tužitelja i naložio prvostupanjskom tijelu da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka od nadležne Sigurnosno-obavještajne agencije zatraži deklasifikaciju podataka na kojima se temelji prvostupanjsko rješenje, kako bi navedeni podaci mogli biti dostupni i tužitelju, da je tuženik 24. siječnja 2020. zaprimio neklasificirano mišljenje Sigurnosno-obavještajne agencije Centar Pula, ali isto nije dostavio tužitelju niti ga je obavijestio o zaprimanju navedenog mišljenja kako bi tužitelj mogao na vrijeme napraviti uvid u spis. Stoga se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/2086/2016 od 13. ožujka 2018. te je ukazao kako je neprihvatljivo da se u osporavanom rješenju navodi da u tužiteljevom ponašanju postoje određeni deficiti koji upućuju na to da bi kao stranac predstavljao opasnost za javni poredak i nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, a da se pritom ne navodi koji su to deficiti. Naposljetku, tužitelj je istaknuo kako u Republiku Hrvatsku dolazi od 1974., da je upisao diplomski studij u Zagreb 1978., a prvu nekretninu u Republici Hrvatskoj da je kupio 1988. u R. i punih 46 godina redovito dolazi u Republiku Hrvatsku posjećivati vlastitu obitelj te naglašava da je za Republiku Hrvatsku sentimentalno i obiteljski vezan obzirom da mu je malodobni sin star 16 godina i živi s izvanbračnom suprugom u R., dok mu kćerka iz prvog braka živi u P. i vodi poslovanje njihovih obiteljskih trgovačkih društava. Napomenuo je, da je u proteklih par godina osnovao dva trgovačka društva C. d.o.o. i V. d.o.o. sa sjedištem u P. s ciljem značajnih ulaganja i zapošljavanja većeg broja ljudi u Istarskoj županiji i da se radi o jednom uglednom gospodarstveniku značajne međunarodne reputacije od kojeg je Republika Hrvatska mogla imati neizmjernu korist kroz ulaganje u sektor turizma i ugostiteljstva. Naveo je, da je prilikom predavanja zahtjeva za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj tužitelj predao zahtjev i presliku boravišne iskaznice za stalnim boravkom i u Republici Češkoj te da su na strani tužitelja ispunjene sve pretpostavke iz članka 54. Zakona o strancima, da se tužiteljevom zahtjevu udovolji, zbog čega je tužitelj u tužbenom zahtjevu predložio da se poništi osporavano rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje te usvoji zahtjev tužitelja za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj, podredno da se poništi osporavano rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovan postupak, sve uz nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

 

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod Upravnog suda u Zagrebu 10. studenoga 2020. naveo da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja koje je doneseno pozivom na odredbu članka 54. stavka 1. točke 6. Zakona, a na temelju neklasificiranog sažetka Sigurnosno-obavještajne agencije Centra Pula od 24. siječnja 2020. prema kojem tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak i nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske s time da se prema navodima Sigurnosno-obavještajne agencije radi o podacima kod kojih prevladava potreba njihove zaštite pa je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

4. U podnesku zaprimljenim kod Upravnog suda u Zagrebu 24. studenoga 2020. tužitelj je očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva navodeći da tužitelj nije upoznat sa sadržajem nekvalificiranog sažetka Sigurnosno-obavještajne agencije Centra Pula od 24. siječnja 2020., zbog čega je ovaj Sud izvanraspravnim rješenjem od 22. travnja 2021. dostavio opunomoćeniku tužitelja dopis Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj-Rovigno od 8. siječnja 2020. uz mišljenje Sigurnosno-obavještajne agencije od 24. siječnja 2020.

 

5. U ovom upravnom sporu 13. svibnja 2021. održano je ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a odsutnosti uredno pozvane službene osobe tuženika pa je tužitelju u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima bitnim za rješavanje ovog upravnog  spora.  Na  istom  ročištu za raspravu tužitelj je u cijelosti ostao kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.

 

6. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je tužitelj 12. veljače 2018. podnio zahtjev za odobrenje privremenog boravka u drugu svrhu u Republici Hrvatskoj, Policijskoj postaji Rovinj-Rovigno, da je tužitelj 14. svibnja 2018. uputio požurnicu prvostupanjskom tijelu za donošenje rješenja za odobrenje privremenog boravka tužitelju, da je zaključkom od 23. srpnja 2018. tužitelj pozvan u Policijsku postaju Rovinj-Rovigno radi utvrđivanja činjeničnog stanja vezanog za podneseni zahtjev za odobrenje privremenog boravka tužitelju u Republici Hrvatskoj, da su faks podneskom od 3. kolovoza 2018. opunomoćenici tužitelja obavijestili prvostupanjsko tijelo da zbog kratkoće roka isti kao opunomoćenici tužitelja nisu bili u objektivnoj mogućnosti obavijestiti tužitelja i organizirati pristupanje istog u Policijsku postaju Rovinj radi saslušanja, zbog čega je dogovoreno saslušanje tužitelja za dan 7. rujna 2018. Na zapisnik sastavljen 7. rujna 2018. u Policijskoj upravi istarskoj, Policijskoj postaji Rovinj-Rovigno utvrđeno je, da je pristupio tužitelj uz opunomoćenika navodeći da ne postoji niti jedan razlog za odbijanje zahtjeva tužitelja za odobrenje privremenog boravka, jer tužitelj nikada nije kažnjavan niti se protiv istog ikada vodio bilo kakav kazneni postupak, a u Republiku Hrvatsku da dolazi već 40 godina i nikad nije zabilježen niti najmanji incident u kojem bi isti učestvovao niti se radi o konfliktnoj osobi, potencijalno opasnoj za Republiku Hrvatsku. Utvrđeno je, da je tužitelj prilikom saslušanja bio upoznat da je Sigurnosno-obavještajna agencija uskratila suglasnost za odobrenje privremenog boravka tužitelju u Republici Hrvatskoj, zbog čega da niti zahtjev tužitelja neće biti pozitivno riješen, a nakon čega je 3. listopada 2018. prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje kojim se odbija zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka u druge svrhe pozivom na odredbu članka 54. stavka 1. točke 6. Zakona. Utvrđeno je, da je protiv navedenog prvostupanjskog rješenja od 3. listopada 2018. tužitelj izjavio tuženiku žalbu 29. listopada 2018., nakon čega je zaključkom tuženika od 19. studenoga 2019. zastalo se s postupkom povodom odlučivanja o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja od 3. listopada 2018. te je naloženo prvostupanjskom tijelu da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka od nadležne Sigurnosno-obavještajne agencije zatraži deklasifikaciju podatka na kojima se temelji prvostupanjsko rješenje iz točke 1. izreke zaključka i deklasificirano mišljenje u kojem će biti navedeni podaci koji mogu biti dostupni drugoj strani i da iste dostavi tuženiku. Utvrđeno je, da je 21. studenoga 2019. tužitelj podnio tuženiku požurnicu radi donošenja rješenja o žalbu tužitelja izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, da je prvostupanjsko tijelo dostavilo tuženiku dopis uz koji prileži mišljenje Sigurnosno-obavještajne agencije od 24. siječnja 2020. prema kojem isto tijelo raspolaže podacima koji predstavljaju razlog za odbijanje zahtjeva tužitelja za odobrenje privremenog boravka temeljem neispunjavanja uvjeta iz članka 54. stavka 1. točke 6. Zakona, jer predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost i javni poredak budući je pripadnik međunarodnog kriminalnog miljea, a otkrivanje dodatnih podataka kojima Sigurnosno-obavještajna agencija raspolaže bi naštetili interesima nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, zbog čega je i Sigurnosno-obavještajna agencija dala negativno mišljenje u svezi zahtjeva tužitelja za odobrenje privremenog boravka u druge svrhe u Republici Hrvatskoj, nakon čega je 20. svibnja 2020. doneseno osporavano rješenje kojim je odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj od 3. listopada 2018. Utvrđeno je, da je osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika od 20. svibnja 2020. tužitelj pokrenuo upravni spor, koji se pred ovim Sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem

 

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

8. Odredbom članka 47. stavka 1. Zakona propisano je da se privremeni boravak odobravanja državljaninu treće zemlje koji namjerava boraviti ili boravi u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji, srednjoškolskog obrazovanja i studiranja, istraživanja, humanitarnih razloga, životnog partnerstva, rada i rada upućenog radnika.

 

9. Odredbom članka 47. stavka 4. Zakona propisano je da iznimno od stavka 1. ovog članka državljaninu treće zemlje može se odobriti privremeni boravak i u druge svrhe do godine dana. Zahtjev za reguliranje boravka u druge svrhe državljanin treće zemlje može podnijeti nakon isteka roka od šest mjeseci od isteka važenja privremenog boravka koji je bio odobren u druge svrhe.

 

10. Odredbom članka 5. stavak 1. Zakona propisano je da sigurnosnu provjeru za stranca u svrhu utvrđivanja razloga nacionalne sigurnosti provodi Sigurnosno-obavještajna agencija.

 

11. Odredbom članka 5. stavka 2. Zakona propisano je da u odluci kojom se iz razloga nacionalne sigurnosti odbije ili prestaje boravak stranca ili se stranac protjeruje, navest će se zakonska odredba bez obrazlaganja razloga koji su bili odlučujući za donošenje odluke.

 

12. Mjerodavne su i odredbe Zakona o sigurnosnim provjerama („Narodne novine“, broj 85/08 i 86/12), i to:

- članak 3. stavak 2., kojim je propisano da sigurnosne zapreke kod provođenja temeljne sigurnosne provjere jesu činjenice koje upućuju na zlouporabu ili postojanje rizika od zlouporabe radnog mjesta ili dužnosti, odnosno određenih prava ili ovlasti na štetu nacionalne sigurnosti ili interesa Republike Hrvatske;

- članak 13. stavak 1. podstavak 10., prema kojem se temeljna sigurnosna provjera provodi, između ostalih, za strance prilikom odobravanja boravka;

- članak 41., u kojem je normirano da, kad je riječ o sigurnosnim provjerama za strance koji će boraviti ili borave u Republici Hrvatskoj i za osobe koje se primaju u hrvatsko državljanstvo, nadležna sigurnosno-obavještajna agencija dostavlja podnositelju zahtjeva samo mišljenje o postojanju ili nepostojanju sigurnosne zapreke.

 

13. Sukladno navedenom članku Zakona o sigurnosnim provjerama, Sigurnosno-obavještajna agencija ne dostavlja izvješće nadležnom tijelu nego samo mišljenje o postojanju ili nepostojanju sigurnosne zapreke. To mišljenje metodološki nastaje temeljem postupanja po Zakonu o sigurnosnim provjerama i sigurnosno-obavještajnog rada po pravilima sigurnosno-obavještajnog postupanja propisanih Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske.

 

14. Nisu osnovani navodi tužitelja iz tužbe kojima ističe da je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a da je na takvo činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev tužitelja za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u druge svrhe, jer je uvidom u mišljenje Sigurnosno-obavještajne agencije, dopis od 24. siječnja 2020., kao i uvidom u cjelokupni spis Sigurnosno-obavještajne agencije u koji je Sud izvršio uvid dana 30. travnja 2021. utvrđeno da postoje razlozi koji predstavljaju zapreku za davanje pozitivnog mišljenja u svezi podnesenog zahtjeva tužitelja. U svezi s tim ukazuje se tužitelju da Sigurnosno-obavještajna agencija ne smije otkriti izvor podataka te je zaštita tajnosti izvora podataka izrijekom propisana kao obveza sigurnosno-obavještajnih agencija i radi se o postupanju iz specifičnog djelokruga sigurnosno-obavještajnih agencija koji je ujedno i djelokrug isključivo tih agencija, a navedeno postupanje nije upravni postupak i navedeno mišljenje nije upravni akt.

 

15. Na navode tužitelja iz tužbe kojima ističe da mu nije data mogućnost sudjelovanja u postupku, odnosno da je povrijeđena odredba članka 52. ZUP-a, ukazuje se tužitelju da je iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu razvidno da je tužitelj saslušan na zapisnik pred prvostupanjskim tijelom 7. rujna 2018. kada je upoznat sa činjenicom da je od strane Sigurnosno-obavještajne agencije uskraćena mu suglasnost za odobrenje privremenog boravka u druge svrhe, dok je ovaj Sud izvanraspravnim rješenjem od 22. travnja 2021. dostavio tužitelju dopis Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Politike postaje Rovinj-Rovigno uz mišljenje Sigurnosno-obavještajne agencije od 24. siječnja 2020. koje mišljenje je neklasificirano i u kojem je navedeno da je Sigurnosno obavještajna agencija tijekom postupanja u okviru zakonom definiranog djelokruga Sigurnosno-obavještajne agencije, temeljem nadležnosti iz članka 42. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu („Narodne novine“, broj 79/06 i 105/06) i članaka 6. i 41. Zakona o sigurnosnim provjerama („Narodne novine“, broj 85/08 i 86/12) te s tim povezanim s člankom 5. Zakona o strancima utvrdio da tužitelj prema raspoloživim podacima je pripadnik međunarodnog kriminalnog miljea i da Sigurnosno-obavještajna agencija raspolaže dodatnim podacima koji upućuju na prethodno navedeni zaključak, no otkrivanje istih naštetilo bi interesima nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske.

 

16. Naposljetku, ukazuje se tužitelju da iako je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu povrijeđena odredba članka 121. ZUP-a, jer tuženik nije donio osporavano rješenje u zakonom propisanom roku iz članka 121. ZUP-a, ukazuje se tužitelju da isto nije od utjecaja na drukčije rješavanje ovog upravnog spora, jer rok propisan odredbom članka 121. ZUP-a nije prekluzivni rok niti su za tužitelja nastupile ikakve posljedice, jer je po donošenju osporavanog rješenja tuženika omogućeno tužitelju osporavati isto u predmetnom upravnom sporu.

 

17. Slijedom navedenog, na temeljem članka 57. stavka 2. ZUS-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 13. svibnja 2021.

 

                                                                                                         S u t k i n j a

 

                                                                                       Marija Renner Jakovljević, v. r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri (3) primjerka, za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.