1                  Poslovni broj: 2 UsI-147/2021-9

 

              

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5                                                  Poslovni broj: 2 UsI-147/2021-9

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice V. V. iz K., koju zastupa opunomoćenik Z. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., kojeg zastupaju službene osobe J. F. V. i A. G., radi određivanja mirovine, 13. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/20-01/03024571301, URBROJ: 341-99-05/3-20-6255 od 5. siječnja 2021., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu, KLASA: UP/I-140-02/18-01/03024571301, URBROJ: 341-07-05/3-18-7705 od 21. kolovoza 2020., radi nalaganja tuženiku da donese novo rješenje kojim će biti utvrđena svota tužiteljičine mirovine, te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu, KLASA: UP/I-140-02/18-01/03024571301, URBROJ: 341-07-05/3-18-7705 od 21. kolovoza 2020.  odbijen je zahtjev tužiteljice, podnesen 11. lipnja 2018., za ponovno određivanje visine mirovine, slijedom rente isplaćene od strane prijašnjeg poslodavca, u skladu s pravomoćnom presudom Općinskoga radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 9-Pr-9353/14-25 od 30. listopada 2015. godine.
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-02/20-01/03024571301, URBROJ: 341-99-05/3-20-6255 od 5. siječnja 2021, odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Tuženik obrazlaže, u bitnome, da je presudom donesenom u parničnom postupku naloženo prijašnjem poslodavcu tužiteljice da, na ime mjesečne rente, tužiteljici isplati određeni novčani iznos za zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. studenog 2011. nadalje, da tom presudom tužiteljici nisu naknadno priznata prava iz radnog odnosa, niti su joj isplaćene razlike plaća koje bi joj pripadale za vrijeme dok je bila u radnom odnosu, pa nije primjenjiva odredba članka 82. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15,120/16 i 18/18, u nastavku teksta: ZOMO). Potonja odredba odnosi se na pravo na plaću, a ne na pravo na rentu po prestanku radnog odnosa, pri čemu i porezni propisi razlikuju dohodak ostvaren od plaće i rentu (koja se smatra drugim dohotkom). Da bi, u takvoj situaciji, tužiteljici mogla biti utvrđena nova svota mirovine, potrebno je da je nakon ostvarenja prava na mirovinu ostvarila najmanje jednu godinu staža osiguranja (čl. 100. st. 1. ZOMO-a), što tužiteljica (s osam mjeseci i 22 dana dodatnog staža osiguranja) nije ostvarila.
3. Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da ovdje renta predstavlja razliku plaće između izmakle plaće i prijevremene starosne mirovine, da je renta isplaćena u bruto iznosu (uz obračun i uplatu doprinosa za mirovinsko osiguranje), te da je u tom smislu tužiteljica ostvarila dohodak kao da je radila, pa su ispunjene pretpostavke za primjenu članka 82. stavka 1. i 2. ZOMO-a. Upire i na ovosudnu presudu donesenu u predmetu poslovnog broja 2 UsI-1743/2019. Tužiteljica predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te da sam riješi stvar nalaganjem tuženiku da donese novo rješenje uvažavajući naknadno utvrđene činjenice što utječu na prava osiguranika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 6.250,00 kuna (PDV uključen), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu ovog spora.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 12. svibnja 2021., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Osiguraniku, odnosno korisniku mirovine koji je pravomoćnom sudskom presudom, sudskom nagodbom ili izvansudskom nagodbom potvrđenom kod javnog bilježnika ostvario pravo na plaću, vrijednosni bodovi utvrđuju se na temelju plaća koje bi pripadale na osnovi zakona, ugovora o radu, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu u odgovarajućem razdoblju, bez kamata po toj osnovi (čl. 82. st. 1. ZOMO-a). Prema stavku 2. navedenoga članka, odredba stavka 1. toga članka primjenjuje se za razdoblje na koje se odnosi pravomoćna sudska presuda, odnosno sudska ili izvansudska nagodba.
8. Odredbom članka 100. stavka 1. ZOMO-a propisano je, između ostalog, da korisnik prijevremene starosne mirovine koji je nakon stjecanja prava na mirovinu navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja može nakon prestanka zaposlenja, odnosno obavljanja djelatnosti po osnovi koje je obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje ostvariti pravo na novu starosnu mirovinu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu, ako su ispunjeni uvjeti godina života i mirovinskog staža iz članaka 33., 34., 35., 180. i 182. toga Zakona. 
9. U obrazloženjima osporavanih rješenja citirane su i ostale mjerodavne pravne norme, koje su, stoga, tužiteljici poznate.
10. Tužiteljici je, rješenjem prvostupanjskog tijela od 29. lipnja 2010., počevši od 1. svibnja 2010. priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, na temelju mirovinskog staža od ukupno 33 godine. Spomenutom presudom Općinskoga radnog suda u Zagrebu prijašnjem tužiteljičinom poslodavcu naloženo je da, na ime dospjele mjesečne rente, ovdje tužiteljici isplati iznos od 55.703,33 kuna neto (uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu), plaćanjem mjesečne rente u iznosu od 1.201,97 kuna neto počevši od 1. listopada 2015. pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Iznosi uračunati u presudu odnose se na razdoblje koje započinje 15. studenog 2011. (tj. na period nakon priznavanja prava na prijevremenu starosnu mirovinu). Dosuđeni iznos odnosi se na naknadu štete za izgubljenu zaradu – razliku između plaće koju bi primala da radi i mirovine.
11. S obzirom na priznavanje tužiteljici prava na starosnu mirovinu, u dotičnom slučaju nije riječ o situaciji u kojoj se može smatrati da radni odnos nije ni prestao, niti se može zaključiti da je presudom od 30. listopada 2015. tužiteljica ostvarila pravo na plaću, niti se može smatrati da u odnosu na korisnika mirovine u razdoblju nakon priznavanja prava na mirovinu, u svjetlu propisa o mirovinskom osiguranju, postoji izmakla plaća. Stoga ovdje ne postoje pretpostavke za primjenu odredbe članka 80. stavka 1. ZOMO-a, niti smisao i svrha ove norme obuhvaća rečeni oblik naknade štete. Povezano s time, tuženik ujedno osnovano ukazuje na razliku između poreznog tretmana dohotka ostvarenog od (naknade) plaće i dohotka ostvarenog od odštetne rente, te na neispunjavanje pretpostavke iz članka 100. stavka 1. ZOMO-a.
12. Zbog netom iznesenog, nema uporišta ni tužiteljičino pozivanje na ovosudnu presudu, poslovni broj: 2 UsI-1743/2019-8 od 30. lipnja 2020. godine. U tom je predmetu, naime, presudom donesenom u radnom sporu ranijem poslodavcu tužitelja bila naložena isplata iznosa razlike između primanja koja bi mu bila isplaćivana u odnosnom razdoblju i plaće koja je tužitelju u tom periodu isplaćena od kod drugih poslodavaca. Stoga nije riječ u usporedivim slučajevima.
13. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Podredno, da je tužbeni zahtjev usvojen, zakonske zatezne kamate vezane uz naknadu troškova spora tužiteljici ne bi pripadale od dana donošenja prvostupanjske presude, već od dana izvršnosti pravomoćne odluke o troškovima spora (čl. 80. st. 1. ZUS-a).
14. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

U Rijeci 13. svibnja 2021.

 

S u d a c

 

              dr. sc. Alen Rajko, v.r.   

             

 

 

              Uputa o pravnom lijeku:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.