Pristupanje sadržaju
1 Poslovni broj: Gž-533/2021-2
|
Republika Hrvatska Županijski sud u Bjelovaru Bjelovar, Josipa Jelačića 1 |
Poslovni broj: Gž-533/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Marine Parać Garma kao predsjednice vijeća, te suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. J., odvjetnica u S., protiv 1. tuženika G. S., OIB: ... 2. tuženika M. T. iz S., OIB: …., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u S., i 3. tuženice R. H., koju zastupa O. državno odvjetništvo u S. -G. upravni odjel, radi ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u S…, poslovni broj P-93/2020-10 od 27. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2021.
p r e s u d i o j e
Žalba tužiteljice djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u S…, poslovni broj P-93/2020-10 od 27. studenog 2020.:
-potvrđuje u točki I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženika G. S.,
-preinačuje u točki I. izreke u odnosu na II-tuženika M. T. i III-tuženu R. H., i u točki II. izreke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka, pa se sudi:
I.) Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, sklopljen između G. S. i tuženika M. T. dana 21. siječnja 2000. godine, a ovjeren od strane Državnog pravobraniteljstva u S… dana 31. siječnja 2000. godine pod brojem ovjere I-Mu-4/2000, predmet kojeg ugovora je stan broj 01, koji se vodi pod šifrom:18198001001, površine 72,38 m2, položen na I. katu, smješten u zgradi u S…, sada anagrafske oznake Obrov 2 (ranije Obrov 4) sagrađene na čest.zgr.2433 (ranije čest.zgr.2424 Z.U.9338 i čest.zgr.2433 Z.U.8383 k.o. S…), koji stan se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika.
II.) Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda brisanje prava vlasništva sa imena tuženika M. T. na navedenoj nekretnini, uspostava ranijeg zemljišno knjižnog stanja kako je bilo prije upisa prava vlasništva na ime II-tuženika.
III.) Nalaže se II-tuženiku M. T. iz S., i III-tuženoj R. H. da tužiteljici M. M. iz S., isplate na ime naknade parničnog troška iznos od 7.642,91 kuna, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u S… poslovni broj P-93/2020-10 od 27. studenog 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica M. M. iz S., prema tuženima G. S., S., M. T. iz S., i R. H. kao pravnom slijedniku F. za naknadu oduzete imovine, tražila da se utvrdi da je ništetan Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, sklopljen između tuženika G. S. i tuženika M. T. dana 21. siječnja 2000. godine, a ovjerenog od strane Državnog pravobraniteljstva u S… dana 31. siječnja 2000. godine pod brojem ovjere I-Mu-4/2000, a predmet kojeg ugovora je stan broj 01, koji se vodi pod šifrom:18198001001, površine 72,38 m2, položen na I. katu, smješten u zgradi u S…, danas anagrafske oznake (ranije) sagrađene na čest.zgr.2433 (ranije čest.zgr.2424 Z.U.9338 i čest.zgr.2433 Z.U.8383 k.o. S…) koji stan se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, a odbijen je kao neosnovan i zahtjev tužiteljice da se zemljišnoknjižnom odjelu suda naloži brisanje prava vlasništva sa imena tuženika M. T. na navedenoj nekretnini, odnosno da se naloži usporava ranijeg zemljišno knjižnog stanja kako je bilo prije upisa prava vlasništva navedenog tuženika, i sa zahtjevom da joj tuženi naknade parnični trošak (točka I izreke).
2. O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tužiteljici M. M. iz S., naloženo da isplati tuženiku M. T. iz S., iznos od 21.562,50 kuna (točka II izreke).
3.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11., – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., i 70/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i dosudom tužiteljici parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe.
4.) Odgovor na žalbu nije podnesen.
5.) Žalba je djelomično osnovana.
6.) Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključenog dana 21. siječnja 2000. godine između II-tuženika, kao kupca i nositelja stanarskog prava, i prednika III-tuženika kao prodavatelja stana, te uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedenog ugovora u zemljišnim knjigama. Pri tome nije bilo sporno da stan, koji je bio predmetom prodaje navedenim ugovorom, predstavlja nacionaliziranu nekretninu predniku tužiteljice (otac J. A.), glede koje je tužiteljica podnijela zahtjev za povrat o kojem je pravomoćno odlučeno u upravnom postupku na način da je tužiteljici određena naknada u novčanom iznosu i obveznicama. Navedeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedenog ugovora tužiteljica je temeljila na činjeničnim tvrdnjama: da je navedeni stan sve do 1960. godine, što znači i u vrijeme oduzimanja iz vlasništva njenom predniku (ocu J. A.), predstavljao poslovni prostor slijedom čega nije niti mogao biti predmetom prodaje II-tuženiku, a i na tvrdnjama da II-tuženik navedeni stan nije mogao otkupiti i zbog toga što na istome nije imao stanarsko pravo.
7.) Postavljeni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja ocjenjuje kao neosnovan, i to nakon što je utvrdio:
-da je J. A., predniku (otac) tužiteljice, rješenjem Narodnog odbora Općine S… od 07. travnja 1960. godine utvrđeno da je nacionalizirana i postala društveno vlasništvo stambena zgrada na adresi: S… i da iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da se ista sastoji od prizemlja, u kojem se nalaze poslovne prostorije, i od tri kata i potkrovalja na kojim se nalazi po jedan stan u vlasništvu J. A.;
-da su dva stana (na II. i III. katu) od navedena četiri stana, rješenjem Narodnog odbora Općine S… od 17. listopada 1960. godine, izuzeta od nacionalizacije i ostavljena u vlasništvu J. A.;
-da je stan na I. katu navedene nacionalizirane zgrade, temeljem Ugovora o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zaključenog dana 21. siječnja 2000. godine te ovjerenog od strane Državnog pravobraniteljstva u S…, kupio II-tuženik T. M.;
-da je za navedeni stan, dana 20. studenog 1967. godine, A. T. (majka II-tuženika M. T.) kao nositeljica stanarskog prava, sa P. z. i. S… zaključila ugovor o njegovu korištenju uz plaćanje stanarine u mjesečnom iznosu tadašnjih 99,90 dinara;
-da je rješenjem nadležnom upravnog tijela Općine S… broj 36/UPI-140 od 07. svibnja 1973. godine utvrđeno da je stanarsko pravo sa A. T., nakon njene smrti, prešlo na njenog zakonskog nasljednika i člana zajedničkog domaćinstva M. T. (II-tuženik), i da je temeljem tog rješenja tuženik T. M. dana 10. srpnja 1973. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana na I. katu zgrade u S…;
-da je A. T., majka II-tuženika M. T., imala prijavljeno prebivalište na adresi u S…, u vremenskom razdoblju od 21. lipnja 1947. godine pa do 04. prosinca 1968. godine;
-da je pravomoćno okončan upravni postupak po zahtjevu tužiteljice za povrat nacionalizirane imovine, i to na način da joj je, na ime vrijednosti stana na I. katu zgrade u S… dosuđena naknada u novcu;
-da P. z. – kao obrtnička zanatska radnja nije imala u sudskom registru upisano sjedište ni jedne od svojih radnji na adresi predmetne zgrade u S…, i da tužiteljica nije dokazala da bi predmetne prostorije u vrijeme nacionalizacije predstavljale poslovni prostor i da ih je za svoje potrebe u razdoblju od 1945. godine pa do 1960. godine koristila navedena zadruga.
8.) Polazeći od odredbe čl.103.st.1. i čl.109. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91., 73/91., 3/94, 7/96, 112/99., i 88/01. – dalje: ZOO/91), koji se zakon u ovom predmetu primjenjuje temeljem odredbe čl.1163. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., i 29/18. – dalje: ZOO/05) – a kojim odredbama je propisano da je ugovor ništetan ako je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, i da na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti te da se na nju može pozvati svaka zainteresirana osoba, a imajući pri tome u vidu i sve naprijed navedene u postupku utvrđene činjenice, sud prvog stupnja ocjenjuje da predmetni ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo nije ništetan ugovor. To stoga jer sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza:
-nalazi utvrđenim da sporni prostor na I. katu zgrade predstavlja stan te da je bio stan i u vrijeme nacionalizacije (1960. godine) kao i u vrijeme kada je na istome II-tuženik stekao stanarsko pravo, pri čemu, glede tvrdnji da je isti predstavljao poslovni prostor u vremenskom razdoblju od 1945. pa do 1960. godine, sud ne poklanja vjeru iskazu tužiteljice i pisanim izjavama M. P., S. M. i K. B., jer proturječe u spisu postojećim ispravama, i jer
-nalazi da je II-tuženik M. T., kao nositelj stanarskog prava, imao pravo navedeni stan otkupiti, kako temeljem odredbe čl.4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN broj 43/92., 69/92., 87/92., 25/93., 26/93., 48/93., 2/94., 44/94., 47/94., 58/95., 103/95., 11/96., 79/96., 111/96., 11/97., 103/97., 119/97., 68/98., 163/98., 22/99., 96/99., 120/00, 94/01., i 78/02. – dalje: ZPS), tako i temeljem odredbe čl.24. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., i 81/02. – dalje: Zakon o naknadi) budući da se u konkretnom slučaju radi o nacionaliziranom stanu, što je on i učinio podnošenjem zahtjeva za kupnju te sklapanjem predmetnog ugovora, a nadležno Državno pravobraniteljstvo njegovo sklapanja odobrilo.
9.) U sporenju pravilnosti i zakonitosti navedene odluke tužiteljica u žalbi u bitnome ističe da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer je nerazumljiva, proturječna a ni ne sadrži razloge za sve važne činjenice; da je ona tužbu podnijela protiv Fonda za naknadu oduzete imovine a da je sud pogrešno kao tuženika naveo Republiku Hrvatsku; da sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio odlučnu činjenicu da je predmetna nekretnina u vrijeme nacionalizacije bila poslovni prostor, a to stoga što nije niti uzeo u obzir neke dokaze koje je sudu predočila a neke dokaze nije niti izveo koje je predlagala; da je sud povrijedio načelo ekonomičnosti postupka (odgađajući pripremno ročište bez razloga, odgađajući spajanje spisa radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja te prekidanjem postupka do pravomoćnog okončanja upravnog postupka vođenog radi povrata oduzete imovine) čime je tužiteljicu onemogućio u izvođenju dokaza saslušanjem predloženih svjedokinja jer su iste u međuvremenu preminule a nije prihvatio njihove u spis dostavljene pismene izjave ovjerene po javnom bilježniku; da su predložene svjedokinje u svojim pismenim izjavama kategorički ustvrdile da se predmetne nekretnine nisu koristile za stanovanje već da su korištene kao poslovni prostor od strane P. z. te da je to potvrdila u svojem opširnom iskazu i sama tužiteljica, koji iskaz sud prvog stupnja bez valjanog razloga nije prihvatio; da iz dostavljenih podataka o prebivalištu A.T. (majka II-tuženika) proizlazi kako ona nakon 05. prosinca 1968. više nije živjela na adresi predmetnih nekretnina čime je doveden u pitanje i prijenos stanarskog prava sa nje na II-tuženika; da sud prvog stupnja se nije uopće očitovao na bitnu okolnost kada je II-tuženik podnio zahtjev za kupnju predmetnog stana, a to nije učinio jer navedenu bitnu činjenicu nije ni utvrđivao, a ista je bitna jer je rok propisan odredbom čl.24.st.1. Zakona o naknadi prekluzivan rok, pa kako navedeni zahtjev zasigurno nije podnesen do 01. travnja 1997. godine, sklopljeni ugovor o prodaji protivan je navedenoj zakonskoj odredbi što ga čini ništetnim, a na što sud mora paziti i po službenoj dužnosti.
10.) Neosnovane su žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a. To stoga što je pobijana presuda jasna u svim svojim dijelovima, i u izreci i u obrazloženju, a u njenom obrazloženju su navedeni jasni i međusobno neproturječni razlozi za sve sporne važne činjenice, a ista nema ni nekih drugih nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati.
11.) Tužiteljica u žalbi ukazuje na postupanje suda koje nije bilo poduzeto u skladu sa odredbom čl.10.st.1. ZPP-a, i u tom dijelu tužiteljica je u pravu jer je sud u više navrata bez potrebe odgađao pripremno ročište što je utjecalo na duljinu trajanja postupka, a i nepotrebno je odredio prekid postupka, no sve to, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije bilo od utjecaja na donošenje pravilne odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu, pa stoga navedenim postupanjem suda nije učinjena bitna povreda postupka iz čl.354.st.1. ZPP-a.
12.) Neosnovane su žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja u presudi kao III-tuženika pogrešno naznačio R. H. umjesto F. za naknadu oduzete imovine, protiv kojeg je ona podnijela tužbu u ovom predmetu. Naime, pri iznošenju navedenih tvrdnji tužiteljica ispušta iz vida da je nakon podnošenja tužbe protiv Fonda za naknadu oduzete imovine, Zakonom o prestanku važenja Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine (NN broj 117/17), sa danom 01. siječnja 2018. godine Fond prestao postojati, i da je u smislu odredbi toga zakona njegov sveopći pravni slijednik ex lege Republika Hrvatska za Ministarstvo financija, pa je nakon navedenog datuma parnica i vođena prema njoj kao pravnom slijedniku tuženog Fonda. Konačno, ovaj drugostupanjski sud, ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, nalazi da sud prvog stupnja nije učinio ni neku drugu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.
13.) Međutim, djelomično je u pravu tužiteljica da sud prvog stupnja nije pravilno i potpuno utvrdio sve važne činjenice, što je imalo za posljedicu da i pobijana odluka, još za sada, nije u potpunosti donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Međutim, nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju nije bilo razlog za ukidanje pobijane presude, jer je sve važne činjenice bilo moguće utvrditi u ovom žalbenom postupku temeljem ovlasti koje drugostupanjski sud ima temeljem odredbe čl.373.a st.1.t.2. ZPP-a.
14.1.) Iz već naprijed izloženog proizlazi da je tužiteljica tužbeni zahtjev usmjerila prema troje tuženih – i to prema G. S. kao I-tuženiku, T. kao II-tuženiku te F. za naknadu za oduzetu imovinu kao III-tuženiku čiji je pravni slijednik Republika Hrvatska. U odnosu na I-tuženika G. S. pobijana presuda donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava jer je tužbeni zahtjev prema tom tuženiku valjalo odbiti kao neosnovan i to, prije svega, zbog nedostatka njegove pasivne legitimacije, koji prigovor je navedeni tuženik i istaknuo u postupku pred prvostupanjskim sudom, a temeljio ga je na tvrdnjama da predmetni ugovor o prodaji on nije zaključio kao prodavatelj u svoje ime i u svoju korist, već kao ovlašteni punomoćnik prodavatelja Fonda za naknadu oduzete imovine, i to u skladu sa Odlukom o davanju ovlasti jedinicama lokalne samouprave i G. Z. za sklapanje ugovora o prodaji nacionaliziranih i konfisciranih stanova, i da je stoga u predmetnoj parnici za utvrđenje ništetnosti navedenog ugovora pasivno legitimiran Fond za naknadu oduzete imovine.
14.2.) Utemeljenost navedenog prigovora I-tuženika proizlazi već i iz samog ugovora o prodaji stana od 21. siječnja 2000. godine (list 22-24), tj. iz njegova uvodnog dijela, u kojem je jasno navedeno da ga G. S. (po osobi ovlaštenoj od strane gradonačelnika) u ime prodavatelja potpisuje temeljem Zakona o fondu za naknadu oduzete imovine (NN broj 69/97.), i temeljem Odluke o davanju ovlasti jedinicama lokalne samouprave i Gradu Zagrebu o sklapanju ugovora o prodaji nacionaliziranih i konfisciranih stanova (NN broj 97/98 – dalje: Odluka).
14.3.) U svezi naprijed navedenog treba imati u vidu da, u smislu odredbe čl.24.st.2. Zakona o naknadi, za nacionalizirane stanove ugovor o prodaji sklapaju Fond kao prodavatelj i stanar kao kupac, ali i odredbu čl.14. Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine (NN broj 69/97., 105/99., 64/00., i 141/13 – dalje: Zakon o Fondu), kojim je pak propisano da Fond može ovlastiti drugu pravnu osobu za obavljanje svih poslova u svezi sa sklapanjem ugovora o prodaji stanova sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Dakle, iz sadržaja navedenih odredbi proizlazi da je Fond, kao prodavatelj nacionaliziranih stanova, na temelju odredbe čl. 14. Zakona o Fondu donio odluku kojom je ovlastio jedinice lokalne samouprave i Grad Zagreb za obavljanje poslova u vezi sa sklapanjem ugovora o prodaji stanova koji se prodaju sukladno odredbama Zakona o naknadi. Slijedom toga G. S., koji je u ime prodavatelja potpisao predmetni ugovor, nije stranka navedenog ugovora u svojstvu prodavatelja, pa onda nije niti pasivno legitimiran u parnici u kojoj se traži utvrđenje ništetnosti tog ugovora (tako i Vrhovni sud RH u Revx-916/11 od 16. svibnja 2012. godine i Revx-611/12 od 22. siječnja 2014. godine). Upravo zbog navedenog odluka suda prvog stupnja, kojom je odbijen tužbeni zahtjeva u odnosu na tuženika G. S., je pravilna i zakonita pa joj tužiteljica neutemeljeno prigovara.
15.) Žalba tužiteljice je osnovana u dijelu u kojem se spori pravilnost i zakonitost pobijane presude kojom je odbijen tužbeni zahtjeva prema II-tuženiku T. M., kao kupcu predmetnog stana temeljem ugovora o prodaji čije utvrđenje ništetnosti traži tužiteljica, te prema III-tuženoj R. H. – pravnom slijedniku Fonda za naknadu oduzete imovine koji je prestao postojati, kao prodavatelju predmetnog stana iz navedenog ugovora o prodaji.
16.) Odredbom čl.103. ZOO/91, važećim u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da je ništetan onaj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Nije sporno da stan koji je bio predmetom prodaje predmetnim ugovorom je nacionalizirani stan – tj. stan koji je temeljem odredbi Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ broj 52/58) oduzet iz vlasništva oca (J. A.) tužiteljice te prenesen u društveno vlasništvo, kao što nije sporno niti to da je tužiteljica kao nasljednica prijašnjeg vlasnika podnijela zahtjev za povrat navedenog stana u skladu sa odredbama Zakona o naknadi, i da je o tom njenom zahtjevu u upravnom postupku pravomoćno odlučeno na način da je tužiteljici dosuđena naknada u novcu i obveznicama, i o upravo s obzirom na činjenicu da je navedeni stan prodan trećoj osobi kao bivšem nositelju stanarskog prava.
17.) U ocjeni da li je predmetni ugovor ništetan zbog toga što bi bio protivan prisilnim propisima mjerodavne su, osim odredbi naprijed navedenog ZOO/91, i odredbe specijalnog propisa kojima je regulirana prodaja nacionaliziranih stanova stanarima (nositeljima stanarskog prava), a to su u konkretnom slučaju odredbe već naprijed navedenog Zakona o naknadi. Tako je tim zakonom propisano, i to u njegovoj odredbi čl.22. da se stanovi oduzeti prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona na kojima postoji stanarsko pravo ne vraćaju u vlasništvo, osim stanova oduzetih prijašnjem vlasniku na temelju propisa o konfiskaciji (st.1.); da se iznimno od odredbe st.1. prijašnjem vlasniku daje u vlasništvo i posjed stan na kojem ne postoji stanarski odnos, što rješenjem utvrđuje nadležna služba (st.2.); i da prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu, a stanaru pravo na otkup stana (st.3.). Odredbom čl.24. istog zakona je propisano da Zahtjev za otkup stana stanar podnosi Fondu u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovoga Zakona, o čemu Fond izvješćuje prijašnjeg vlasnika (st.1.); i da Fond kao prodavatelj i stanar kao kupac zaključuju ugovor o prodaji stana pod uvjetima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", br. 43/92. - pročišćeni tekst, 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 44/94. i 58/95.) za prodaju stanova u vlasništvu Republike Hrvatske, u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana. Konačno, odredbama čl.25.st.1. i st.2. navedenog zakona je propisano da Ako Fond odbije sa stanarom sklopiti ugovor o prodaji stana ili ne sklopi ugovor u roku iz članka 24 stavka 2., da stanar ima pravo radi ostvarenja svoga prava na otkup stana podnijeti tužbu nadležnom općinskom sudu, i to u roku od 60 dana od dana kada je Fond dostavio akt kojim je odbio ponudu za sklapanje ugovora o prodaji stana, a odredbom čl.26.st.1. da ako stanar ne podnese zahtjev za sklapanje ugovora o prodaji stana u roku iz čl.24.st.1. ovog Zakona, da se stan protekom roka po sili zakona daje u vlasništvo prijašnjem vlasniku, što rješenjem na zahtjev prijašnjeg vlasnika utvrđuje nadležna služba, a stanar i članovi njegova obiteljskog domaćinstva nastavljaju koristiti stan.
18.1.) I prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda tužiteljica tijekom postupka nije dokazala one činjenice na kojima je temeljila tvrdnje o ništetnosti predmetnog ugovora o prodaji stana – tj. da predmetne prostorije ne predstavljaju stan, odnosno da su iste u razdoblju od 1945. pa do 1960. godine, kada su nacionalizirane, predstavljale poslovni prostor, a nije niti dokazala da II-tuženik nije imao status nositelja stanarskog prava, pa da stoga nije bio ovlašten na kupnju navedenog stana.
18.2.) Da je predmetni stan, koji se nalazi na prvog katu stambene zgrade na adresi u S., (ranije ), predstavljao stan u vrijeme njegova otkupa, ali i u vrijeme stjecanja stanarskog prava te u vrijeme kada je nacionaliziran, tj. oduzet iz vlasništva prijašnjeg vlasnika (oca tužiteljice), proizlazi i iz upravnih akata donesenih u provedbi nacionalizacije – rješenja od 07. travnja 1960. godine te rješenja od 17. listopada 1960. godine. Naime, iz navedenih rješenja jasno proizlazi da su se u navedenoj zgradi poslovni prostori nalazili samo u njenom prizemlju – ne i na prvom katu zgrade, već da su se na prvom, drugom i trećem katu, te u potkrovlju zgrade, nalazila ukupno četiri stana, svi u vlasništvu J. A., s tim da su od navedenih stanova onaj na drugom i trećem katu izuzeti od nacionalizacije, a nacionalizirani su stanovi na prvom katu (predmetni stan) i stan u potkrovlju navedene zgrade. Osim toga, u spisu predmeta nalazi se i uvjerenje (list 92) PU o adresi prebivališta A. T. – majke II-tuženika, iz kojeg izvjesno proizlazi da je A. T. na adresi predmetnog stana u S., imala prijavljeno prebivalište od 21. lipnja 1947. godine pa sve do 04. prosinca 1968. godine. Dakle, sadržaj navedenih isprava isključuje istinitost činjeničnih tvrdnji tužiteljice, koje je ona iznosila tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom a ponavlja ih i sada u žalbi, a prema kojima je prostorije predmetnog stana u razdoblju od 1945. godine pa do 1960. godine koristila kao poslovni prostor P. z.. Pri tome treba reći i to da je tužiteljica u spis predmeta dostavila određenu dokumentaciju kojom je dokazala postojanje navedene zadruge u navedenom vremenskom razdoblju – no ne i to da bi navedena zadruga imala upisano svoje sjedište na adresi () predmetne zgrade, niti da su na toj adresi bile registrirane radionice navedene zadruge te da je na navedenoj adresi stvarno i obavljala svoju djelatnost.
18.3.) Neosnovane su i žalbene tvrdnje da II-tuženik nije bio nositelj stanarskog prava te da ni zbog toga nije bio ovlašten otkupiti predmetni stan. Naime, sud prvog stupnja je u provedenom postupku izvršio uvid u pribavljeni spis državnog odvjetništva (ranije državnog pravobraniteljstva) formiran u svezi otkupa predmetnog stana broj Mu-4/2000, u kojem spisu se nalazi rješenje upravnog tijela – Sekretarijata za upravne poslove Općine S…, Odsjeka za radne odnose, stambene poslove i društvene službe od 07. svibnja 1973. godine, kojim je utvrđeno da je II-tuženik T. M., nakon smrti majke A. T., kao evidentiranog nositelja stanarskog prava, stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na stanu na I. katu stambene zgrade u S., . U navedenom spisu nalazi se i ugovor o korištenju navedenog stana, koji je dana 10. srpnja 1973. godine II-tuženik kao korisnik, zaključio sa P. z. i. S…, kao organizacijom za gospodarenje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, i to upravo temeljem navedenog rješenja upravnog tijela. Dakle, iz navedenih isprava izvjesno proizlazi da je II-tuženik svojstvo nositelja stanarskog prava stekao 1973. godine u skladu sa odredbom čl.2., čl.14. te čl.20. i čl.21. u to vrijeme važećeg Zakona o stambenim odnosima (Službeni list broj 11/1966., i 32/1968.), prema kojima se stanarsko pravo stječe useljenjem u stan na temelju ugovora o korištenju stana. S obzirom da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da bi II-tuženiku navedeno stanarsko pravo bilo otkazano ili da mu je na neki drugi zakonom (Zakon o stambenim odnosima) propisani način prestalo, isto je postojalo i prestalo ex lege tek sa danom (05. studeni 1996. godine) stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (NN broj 91/96. – dalje: ZNS/96), s tim da je sa tim danom, kao nositelj stanarskog prava, stekao svojstvo zaštićenog najmoprimca, pa je II-tuženik zasigurno bio adresat na kojeg se odnose odredbe čl.22.st.1. i čl.24. Zakona o naknadi, kojima je regulirano pravo stanara (nositelja stanarskog prava) na otkup nacionaliziranih stanova.
19.) Međutim da bi bivši stanar (nositelj stanarskog prava), u skladu sa naprijed navedenim odredbama Zakona o naknadi bio ovlašten otkupiti nacionalizirani stan u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova, uvjet je da je postupio u skladu sa odredbom čl.24.st.1. Zakona o naknadi – odnosno da je zahtjev za kupnju stana podnio u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu navedenog zakona, tj. najkasnije do 01. travnja 1997. godine jer je Zakon o naknadi stupio na snagu 01. siječnja 1997. godine. Navedeni rok iz odredbe čl.24.st.1. Zakona o naknadi je prekluzivan rok – što znači da stanar njegovim protekom i ne podnošenjem (bez opravdanih razloga) zahtjeva za kupnju gubi pravo na otkup. Navedeni pravni značaj roka iz navedene odredbe proizlazi i iz odredbe čl.26.st.1. Zakona o naknadi – kojom je propisano da ako stanar ne podnese zahtjev za sklapanje ugovora o prodaji stana u roku iz čl.24.st.1. ovog Zakona, da se stan protekom roka po sili zakona daje u vlasništvo prijašnjem vlasniku, što rješenjem na zahtjev prijašnjeg vlasnika utvrđuje nadležna služba, a stanar i članovi njegova obiteljskog domaćinstva nastavljaju koristiti stan. Takvo tumačenje navedene zakonske odredbe proizlazi i iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-5077/2011 od 28. travnja 2014. godine, a o svemu navedenom u ovoj točki obrazloženja sud prvog stupnja nije vodio računa.
20.) Kada je riječ o razlozima ništetnosti nekog ugovora, u parnici u kojoj je postavljen tužbeni zahtjev na utvrđenje njegove ništetnosti, na njih sud, u skladu sa odredbom čl.327.st.1. ZOO/05, mora paziti i po službenoj dužnosti, odnosno ne može neki od tih razloga zanemariti niti onda kada se na njega izričito ne poziva stranka u postupku, ali njegovo postojanje proizlazi iz dokaza koji postoje u spisu predmeta. Postupajući u skladu sa navedenim, ovaj drugostupanjski sud temeljem odredbe čl.373.a st.1.t.2. ZPP-a utvrđuje da se u predmetnom spisu nalazi i državno odvjetnički spis I-Mu-4/2000, u koji je sud prvog stupnja vršio uvid, a u njemu se nalaze isprave nastale u postupku otkupa predmetnog stana – prije svega zahtjev II-tuženika za kupnju predmetnog stana potpisan po ovom tuženiku, na kojem je naveden datum njegova sastava sa 12. prosinca 1997. godine, i navedeni datum je sadržan i u štambilju o njegovu zaprimanju od strane Grada S… – Upravnog odjela za gospodarenje resursima – Odsjeka za prodaju stanova. Iz navedenog bi proizlazilo da je II-tuženik podnio zahtjev za kupnju predmetnog stana po proteku prekluzivnog roka propisanog odredbom čl.24.st.1. Zakona o naknadi, što znači nakon što je već izgubio pravo na otkup i nakon što je isti ex lege trebao biti vraćen prijašnjem vlasniku, koji je i podnio zahtjev za povrat. S obzirom na to, i s obzirom da iz stanja spisa ne proizlaze činjenice koje bi ukazivale na to da je II-tuženik opravdano bio onemogućen podnije zahtjev o otkupu unutar navedenog roka, ugovor o prodaji koji je zaključio II-tuženik, i temeljem kojeg je otkupio predmetni stan, zaključen je protivno navedenim prisilnim odredbama čl.24.st.1. i čl.26. Zakona o naknadi, što znači da je protivan zakonu a time i ništetan u smislu odredbe čl.322.st.1. ZOO/05.
21.) Budući da ovaj sud drugog stupnja nalazi postojanje razloga ništetnosti predmetnog ugovora o prodaji, a temeljem kojeg ugovora je II-tuženik u zemljišnoj knjizi upisao i svoje pravo vlasništva, to je onda u odnosu na II i III- tužene, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbi čl.322.st.1. i čl.323.st.1. ZOO/05, valjalo prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev, kako za utvrđenje ništetnosti tako i za brisanja prava upisanog u zemljišnoj knjizi temeljem ništetnog ugovora.
22.) Slijedom izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.2. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I izreke u odnosu na I-tuženika Grad S…, a temeljem odredbe čl.373.a st.1.t.2. ZPP-a, djelomično uvažiti žalbu tužiteljice i preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I izreke u odnosu na II-tuženika i III-tuženu, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.
23.1.) Budući da je uslijed djelomičnog uvažavanja žalbe tužiteljice preinačena prvostupanjska presuda valjalo je, temeljem odredbe čl.166.st.2. ZPP-a, odlučiti i o troškovima parničnog postupka.
23.2.) Kako je tužiteljica u odnosu jednog (G. S.) od tri tuženika odbijena sa tužbenim zahtjevom, a uspjela je sa tužbenim zahtjevom prema preostala dva (M. T. i RH) tuženika, to su onda navedena dva tuženika, temeljem odredbe čl.154.st.1. i čl.161.st.1. ZPP-a, dužni na jednake dijelove naknaditi 2/3 cjelokupnog parničnog troška tužiteljice potrebnog za vođenje parnice.
23.3.) Trošak tužiteljice, koji se odnosi na njeno zastupanje po punomoćniku u osobi odvjetnika, odmjeren je u skladu sa odredbom čl.155.st.1. ZPP-a i u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12. i dr. – dalje: Odvjetnička tarifa), i prema vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica, u skladu sa odredbom čl.40.st.2. ZPP-a, naznačila u tužbi sa iznosom od 25.719,40 kuna. Pri tome treba reći da tužiteljica neutemeljeno potražuje navedeni trošak, počevši od 13. veljače 2018. godine, prema vrijednosti predmeta spora koju je naknadno tijekom postupka naznačila iznosom od 201.000,00 kuna. To stoga što vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi, u skladu sa odredbom čl.40.st.3. i st.4. ZPP-a, može izmijeniti rješenjem samo parnični sud, a što u ovom predmetu sud prvog stupnja nije učinio.
23.4.) U skladu sa navedenim te u skladu sa sačinjenim troškovnikom, tužiteljici pripada pravo na trošak koji je nastao u postupku pred prvostupanjskim sudom, u ukupnom iznosu od 10.214,38 kuna, a on se sastoji od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 607,19 kuna te pristojbe na presudu u iznosu od 607,19 kuna, i od troška zastupanja po punomoćniku – i to za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife), za zastupanje na ukupno pet ročišta (13.02.2018., 10.04.2018., 26.09.2018., 14.07.2020. i 15.10.2020.) u iznosu od po 1.000,00 kuna za svako (Tbr.9.t.1. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife), za zastupanje na ukupno četiri ročišta (23.05.2017., 28.11.2017., 24.05.2018., i 19.11.2018.) u iznosu od po 500,00 kuna za svako (Tbr.9.t.2. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife), za zastupanje na ročištu od 14.09.2017. godine u iznosu od 250,00 kuna (Tbr.9.t.5. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife), i za sastav jednog podneska (od 24.08.2017.) iznos od 1.000,00 kuna (Tbr.8.t.1. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife), i za sastav jednog podneska (od 11.06.2019.) iznos od 250,00 kuna (Tbr.8.t.3. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife. Od navedenog ukupno troška u iznosu od 10.214,38 kuna, 2/3 iznose 6.809,58 kuna, i to je iznos troška koji je nastao u postupku pred prvostupanjskim sudom koji su II-tuženik i III-tužena dužni naknaditi tužiteljici.
23.5.) U skladu sa odredbom Tbr.10.t.1. u svezi Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife, trošak žalbenog postupka, koji se sastoji od troška sastava žalbe po punomoćniku u osobi odvjetnika, iznosi ukupno 1.250,00 kuna, a tužiteljici, s obzirom na uspjeh u ovom postupku, pripada pravo na 2/3 tog troška, što iznosi 833,33 kuna, a kada se taj trošak pribroji iznosu troška od 6.809,58 kuna, tada proizlazi da su II-tuženik i III-tužena dužni tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.642,91 kuna.
24.) Slijedom naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, djelomično uvažiti žalbu tužiteljice i preinačiti pobijanu odluku o troškovima postupka.
Bjelovar, 13. svibnja 2021.
Predsjednica vijeća
Marina Parać Garma, v.r.
