1              Poslovni broj: 22 Gž-386/2021-4

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-386/2021-4

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Arijane Bolanča, kao predsjednice vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Nediljke Radić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M., iz V., OIB: ..., zastupanog po M. K., odvjetniku u T., protiv tuženika: 1. Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, 2. K. A. ž. M. pok. A. iz V., OIB: ..., 3. I. A. pok. S., iz V., OIB: ... i 4. M. V., iz B., Republika Srbija, OIB: ..., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o žalbi tuženice pod 1. protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj 54 P-1414/2020 od 29. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice pod 1. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj 54 P-1414/2020 od 29. siječnja 2021.

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik na fizički i geometrijski točno određenom realnom dijelu nekretnine, zemljišnoknjižno označene kao čest. zem. 8275/2, upisane u Z.U. 2951, K.O. V. i to baš onom dijelu koji je u vještvu vještaka Ž. Š. u predmetu Općinskog suda u Trogiru broj P-400/12 (P-6360/15) od 7. svibnja 2014., te očitovanju i dopuni vještva u predmetu Općinskog suda u Trogiru broj P-400/12 (P-6360/15) od 12. travnja 2017.označen brojevima 1 do 70 do broja 1 i šrafirana crvenom bojom u površini od 5.926 m2, a koje vještvo, te očitovanje i dopuna vještva se smatra sastavnim dijelom ove presude (točka I. izreke). Ovlašćuje se tužitelj da temeljem ove presude provede parcelaciju na način kao pod točkom I. izreke te provedbu parcelacije u zemljišnoj knjizi (točka II. izreke), kao i uknjižbu prava vlasništva na tako novoformiranoj čestici zemljišta (točka III.).

 

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tuženica pod 1. pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode u cijelosti i predlaže istu odbiti. Žalba je neosnovana.

 

3. Predmet je spora zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na fizički i geometrijski točno određenom realnom dijelu nekretnine, zemljišnoknjižno označene kao čest. zem. 8275/2, upisane u Z.U. 2951, K.O. V., koju da je isti stekao od svojih roditelja darovanjem, a njegovi roditelji ugovorom o doživotnom uzdržavanja od djeda a djed dosjelošću.

 

4. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP). Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

5. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je djed tužitelja pok. P. M. bio upisan kao posjednik u P.L.126 od osnutka Katastra 1953. godine, a potom otac tužitelja S. M.;

 

- da su P. M. i njegova supruga S. M. predmetnu nekretninu čest. zem. 8275/2 prenijeli svom sinu S. M. na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. listopada 1972.;

 

- da su, među ostalim, nekretninu opisanu kao „čest. zem. 8275/1, P. b., Gaj, pašnjak (graniči sa P. M. 8275/104) površine 146087, posjedovni list 3363“, ugovorom o darovanju od 2. srpnja 2010. S. M. i njegova supruga J. M., darovali svome sinu - tužitelju;

 

- da je čest. zem. 8275/1 upisana u Z.U. 1426 K.O. V., kao pašnjak, površine 752736 m2;

 

- da je čest. zem. 8275/2 upisana u Z.U. 2951, kao pašnjak u površini od 754481 m2 i pomoćna zgrada u površini 19 m2, kao vlasništvo tuženice pod 1. za 875/760604 + 449/760604 + 6526530147131/6659165543100 dijela, tuženice pod 2. za 87/6034 dijela, tuženika pod 3. za 132/760604 dijela i tuženice pod 4. za 2705/754500 dijela;

 

- da iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi neometan posjed tužitelja i njegovih prednika koji su vršili na način da su se tu nekada nalazili vinograd i masline a poslije da su brali taklje, vršili ispašu ovaca te je tu bio i tor;

 

- da je prilikom očevida utvrđeno da se radi o dijelu nekretnine koji je u cijelosti ograđen suhozidom te da je obrasla makijom i travom.

 

6. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj dokazao valjani pravni slijed stjecanja prava vlasništva u odnosu na dio čest. zem. 8275/2 K.O. V., pa je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

7. Glede pravnog osnova stjecanja vlasništva - djed dosjelošću, njegov otac i tužitelj i pravnim poslovima, a imajući u vidu vremensko razdoblje u kojemu se sve događalo, potrebno je imati u vidu odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91), kao i Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) čija su se pravna pravila primjenjivala temeljem odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ“, broj 86/46), pa tako da bi se dosjelošću steklo vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari, da takav posjed treba imati zakonom određenu kakvoću i neprekidno trajanje kroz zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari.

 

7.1. Kvalificiran je onaj posjed koji je zakonit, pošten (savjestan) i istinit; zakonit je onaj posjed koji se zasniva na valjanoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva, a savjestan (pošten) posjed postoji kada posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova dakle, kada posjednik opravdano vjeruje da je stvar pribavio od vlasnika, za razliku od zakonitosti i istinitosti posjeda kao objektivnih činjenica, ne/savjesnost su subjektivne okolnosti koje se odnose na određenog posjednika i njegovu svijest o stvari odnosno znanje o stjecanju vlasništva (znao ili morao znati).

 

7.2. Neosnovano žaliteljica upire da se na nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske nije moglo stjecati vlasništvo dosjelošću. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 328. OGZ vrijedila je predmnjeva o poštenju posjeda jednako kao i predmnjeva o zakonitosti posjeda, što proizlazi iz pravnog pravila paragrafa 323. OGZ a onaj tko tvrdi suprotno dužan je to i dokazati. Osim toga, prema pravnom stavu sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. srpnja l980., neće se smatrati uzurpiranim zemljište u pogledu kojega su do 6. travnja l941. ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predviđene pravnim pravilima imovinskog prava koja pravila su kao propis bila na snazi do tog dana pa se na taj način stečeno pravo vlasništva može utvrđivati u parničnom postupku.

 

8. Nadalje, prema odredbi članka 159. stavak 4. ZV, samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. (ako je posjed zakonit, istinit i pošten 10 godina a ako je barem pošten 20 godina).

 

8.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 291/14 od 17. travnja 2018. iznio pravno shvaćanje: “Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

8.2. U presudi Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 35298/04) izraženo je shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine. Presudama Radomilja i drugi protiv Hrvatske (Zahtjevi br. 37685/10 i 22768/12) te Jakeljić protiv Hrvatske (Zahtjev br. 22768/12) izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe članka 388. stavak 4. ZV nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999. kao dana donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom je odredba čl. 388. st. 4. ZV ukinuta.

 

9. U situaciji kada je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. kolovoza 2012., a kraj ocjene i ovog suda da je tužiteljev posjed zakonit, istinit i pošten pri čemu se poštenje i zakonitost predmnjeva a istinitost proizlazi iz rezultata dokaznog postupka jer posjed nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja, to je od 8. listopada 1991. do 1. kolovoza 2012. proteklo 20 godina pa je tužitelj stekao vlasništvo dosjelošću i na temelju odredbe članka 159. stavak 4. ZV što čak i sama žaliteljica navodi. S druge strane, otac tužitelja je u posjedu od 1972. godine pa je do 2012. godine proteklo 40 godina neometanog posjeda slijedom čega proizlazi da je, a imajući u vidu stajališta ESLJP iz gore citiranih odluka, te imajući u vidu odredbu članka 160. stavak 2. ZV prema kojoj se računa i posjed prednika, i u navedenim okolnostima tužitelj stekao vlasništvo dosjelošću.

 

9.1. Glede žalbenih navoda o stanju nekretnine u trenutku očevida, za navesti je da iz iskaza svjedoka proizlazi način vršenja posjedovnih čini u relevantnom razdoblju. U odnosu na žalbene navode da nije utvrđena granica pomorskog dobra, za odgovoriti je da je na tuženici pod 1. bio teret dokaza da se radi o pomorskom dobru dok iz rezultata dokaznog postupka takvo što ne proizlazi.

 

9.2. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te je njegova odluka argumentirana i zasnovana na zakonu. U odnosu na ostale žalbene navode, samo je za navesti da je prvostupanjski sud odgovorio na sve pravno relevantne navode stranaka pa se u cijelosti, dodatno prednjem, a radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na razloge pobijane odluke.

 

10. Slijedom naprijed iznijetog, valjalo je žalbu tuženice pod 1. odbiti i potvrditi presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Split, 13. svibnja 2020.