- 1 -              III Kr 46/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 46/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. D. L., zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12. i 56/15. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 14. ožujka 2016. broj Kzm-47/2014-103 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 16. srpnja 2019. broj Kžzd-150/2016-20, u sjednici održanoj 13. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o    j e:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. D. L. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 14. ožujka 2016. broj Kzm-47/2014-103 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 16. srpnja 2019. broj Kžzd-150/2016-20 proglašen je krivim os. D. L. zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca. Na temelju čl. 57. st. 1. i 5. i čl. 64. st. 1. KZ/11. osuđeniku je izrečena djelomična uvjetna osuda uz zaštitni nadzor na način da se od kazne zatvora na koju je osuđen izvršava šest mjeseci kazne zatvora a dio kazne zatvora od osam mjeseci neće se izvršiti ako osuđenik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo i u tom se roku podvrgne zaštitnom nadzoru, time da vrijeme provjeravanja u odnosu na uvjetovani dio kazne i zaštitni nadzor počinje teći od pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv te presude osuđenik je putem braniteljice K. A., odvjetnice iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz razloga naznačenih u čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) uz prijedlog da se pobijana (prvostupanjska i drugostupanjska) presuda ukine i predmet vrati na ponovno „odlučivanje prvostupanjskom sudu“.“

 

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP/08.

 

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) nije osnovan.

 

5. Osuđenik prigovara da je osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom,  a da je i drugostupanjski sud u žalbenom postupku povrijedio odredbe žalbenog postupka iz čl. 487. st. 1. ZKP/08. što je od utjecaja na presudu.

 

6. Ponavljanjem gotovo istovjetne argumentacije iznijete u žalbi protiv prvostupanjske presude osuđenik obrazlaže postojanje povrede iz čl. 6. st. 3. b) i c) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – Ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje: Konvencija). Prigovara odbijenom prijedlogu da mu se postavi branitelj na teret proračunskih sredstava zamjerkom da je prvostupanjski sud „pristupio tumačenju odredbe članka 72. Zakona o kaznenom postupku na pretjerano formalistički način, obzirom da nije uzeo u razmatranje sve relevantne okolnosti na strani okrivljenika.“ Posebno se referira na okolnosti pod kojima su održane rasprave 17. veljače 2015., 4. svibnja 2015. i 5. lipnja 2015.

 

6.1. U odnosu na raspravu održanu 17. veljače 2015. navodi da je prigovorio odluci suda o razrješenju postavljenog branitelja, istaknuo da je „bolesna osoba, da je depresivan i malodušan…ima visoki  krvni tlak te da mu lijekovi utječu na rasuđivanje…da se nije sposoban sam braniti…nije znao pravilno formulirati pitanja…ponovio da je bolestan, da mu šumi u ušima…da mu je teško zapamtiti što je čuo tijekom diktata.“ Dodaje kako je svjedokinja I. L. ispitana „u nenazočnosti okrivljenika“ nakon čega je pozvan u sudnicu prije diktata, da se radi o „opsežnom svjedočkom iskazu koji je odjednom pročitan okrivljeniku…koji opetovano ponavlja da ima teškoće s koncentracijom“. Smatra da je u takvoj situaciji sud bio „dužan okrivljeniku omogućiti vrijeme za pripremu pitanja za svjedokinju, odnosno uručiti …pisani iskaz i načiniti prekid rasprave u kraćem trajanju“. Propustom suda da postupi na opisani način „okrivljeniku [je] grubo uskratio pravo na sudjelovanje u postupku i time mu …povrijedio pravo na obranu (povreda 6.3.b) Konvencije).“ Povreda prava obrane te prava na jednakost oružja u postupku po mišljenju osuđenika počinjena je i time  što „sud nije imao zakonske mogućnosti saslušavati svjedokinju I. L. u odsustvu okrivljenika“. Predmetna je rasprava trajala preko četiri sata (od 8,45 sati do 13,00 sati) „bez ijednog prekida“ kada su ispitana četiri svjedoka na čijim iskazima se temelji osuđujuća presuda što za „neukog okrivljenika koji se ima teškoće koncentrirati…predstavlja potpunu nemogućnost praćenja i sudjelovanja u postupku“.

 

6.2. Na raspravi održanoj 4. svibnja 2015. nastavlja „upozoravati prvostupanjski sud kako nije sposoban pratiti postupak…zatražio [je] pojašnjenje zakonskih članaka iz optužnice, da bi nakon pojašnjenja konstatirao da to što mu je pojašnjeno nadilazi njegovo razumijevanje.“ Nastavno u raspravi navodi da nema pitanja za svjedoka „da je on kao prazna ploča“ uz molbu da mu se omogući stavljanje dokaznih prijedloga pisanim putem.

 

6.3. Na raspravi održanoj 5. lipnja 2015., „nakon pregleda VHS snimke ispitivanja maloljetne oštećene okrivljenik je naveo da je zapisao brojne primjedbe na iskaz, no kako ih ne može izreći jer nije zapravo svjestan što je zapisao te je molio sud da shvati kako on uistinu otežano prati sve sudske rasprave te da je u stalnoj obradi kod liječnika.“ Pored toga je u podnesku predanom sudu 5. lipnja 2015. istaknuo da ima problema s psihičkim zdravljem, pati od depresije, poremećaja koncentracije i zaboravljivosti, anksiozan je i ne sabran zbog čega ne može postavljati pitanja svjedocima „niti razumije pola toga što se na sudu govori.“

 

6.4. U odnosu na provedeno psihijatrijsko vještačenje, prema kojem je utvrđeno da je raspravno sposoban, osuđenik posebno ističe dijelove nalaza i mišljenja u kojima se govori o teškoćama s koncentracijom i zadržavanjem pažnje, konzumiranjem antidepresiva i anksiolitika. Upirući na praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), presudu u predmetu Prežec protiv Hrvatske (zahtjev br. 48185/07 od 15. listopada 2009.) smatra kako zaključak vještaka o raspravnoj sposobnosti „ne podrazumijeva da okrivljenik može na adekvatan način braniti svoje interese u kaznenom postupku.“

 

6.5. Što se pak tiče imovinskog stanja, ne spori da je „doista vlasnik ili suvlasnik određenih nekretnina“, ali zamjera da sud nije vodio računa o svim okolnostima, bezuspješnom pokušaju prodaje istih, „pa se strogo formalnom primjenom odredbe članka 72. ZKP-a dolazi do situacije da okrivljenik koji je faktično siromašan, ne ostvaruje pravo na branitelja jer tehnički posjeduje nekakvu imovinu…koja mu nije omogućivala dotok bilo kakvih prihoda.“ Navodi kako je u prilogu žalbe dostavljen dokaz o pokušaju prodaje nekretnine, dok je na sjednici drugostupanjskog vijeća dostavljena medicinska dokumentacija o dijagnosticiranom težak obliku apneje u spavanju uz dnevnu hipersomniju.

 

6.6. Osuđenik zaključuje „da su u okolnostima ovog predmeta interesi pravde nalagali“ da mu se omogući zastupanje pomoću branitelja na teret proračunskih sredstava, time da „zastupanje pomoću branitelja tijekom žalbenog postupka nije zadovoljilo zahtjeve poštenog suđenja, obzirom da žalba nije mogla otkloniti povrede koje su nastale tijekom prvostupanjskog postupka.“

 

7. Prema stanju spisa razvidno je da je osuđenik tijekom prethodnog postupka imao izabranog branitelja po punomoći, odvjetnika M. L. Spomenuti je branitelj podnio odgovor na optužnicu, kao i odvjetnica M. K. uz punomoć za poduzimanje ove radnje (list 111-112 spisa). Nakon potvrđivanja optužnice predsjednik raspravnog vijeća pisanim je putem od osuđenika (dopis primio 5. svibnja 2014.) zatražio da u roku od osam dana dostavi valjanu punomoć ako želi da ga brane spomenuti odvjetnici budući da su punomoći uložene u spis predmeta dane za pojedine, već provedene radnje u postupku (list 117 spisa), čemu nije udovoljeno.

 

7.1. Naprotiv, na zapisniku o raspravi od 2. rujna 2014. osuđenik je zatražio da mu se postavi branitelj na teret proračunskih sredstava navodeći da nema financijsku mogućnost angažirati branitelja priloživši rješenje centra za socijalnu skrb od 12. ožujka 2014. (o priznanju prava na jednokratnu naknadu od 1.000,00 kuna) i potvrde Porezne uprave o imovnom stanju od 2. listopada 2013. i 26. veljače 2014. (list 138-140). Osuđeniku je odvjetnica B. T. postavljena za branitelja po službenoj dužnosti (rješenje predsjednika suda od 14. listopada 2014.) Prva rasprava u predmetu održana je 9. prosinca 2014. u prisutnosti braniteljice, na kojoj je utvrđena istovjetnost osuđenika uzimanjem osobnih podataka u kojima je osuđenik naveo da je nezaposlen, bez mjesečnih primanja, uzdržavan od prijatelja „suvlasnik 1/2 nekretnina k.o. Z. površine oko par tisuća kvadrata poljoprivrednog zemljišta, sve zemljišnoknjižno vlasništvo, vlasnik automobila Audi A4 ...“. Na toj je raspravi naveo da je razumio optužbu, porekao krivnju, pridružio se uvodnom govoru i dokaznim prijedlozima branitelja.

 

7.2. Nakon što su, po traženju prvostupanjskog suda, u spis predmeta dostavljeni izvodi iz zemljišnih knjiga za nekretnine u su/vlasništvu osuđenika (list 188-222 spisa), rješenjem od 16. siječnja 2015., na temelju čl. 73. st. 5. ZKP/08. razriješena je postavljena braniteljica, odvjetnica B. T. U rješenju je navedeno kako iz zemljišnih knjiga  proizlazi da je osuđenik vlasnik ili suvlasnik većeg broja nekretnina, sve u katastarskim općinama Š. i Grad Z. pa „imovinsko stanje…nije takvo da ne može podmiriti troškove obrane bez ugrožavanja vlastitog uzdržavanja i uzdržavanja osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati“. Osuđenik je na slijedećoj raspravi 17. veljače 2015. ponovio zahtjev za branitelja na teret proračunskih sredstava (navodima pod 6.1.) jer da se nije sposoban sam braniti i nema prihoda, a imovina koju ima nije dostatna za uzdržavanje. Zahtjev je odbijen (rješenje list 268-269 spisa) argumentacijom o utvrđenom imovnom stanju osuđenika, dok „okolnosti zdravstvenog stanja …mogu biti uz…provedeno …vještačenje osnova za obranu po službenoj dužnosti“ što je pravilnim i zakonitim ocijenio drugostupanjski sud odbivši osuđenikovu žalbu protiv navedenog rješenja (list 298-299 spisa).

 

7.3. Ovdje odmah valja reći, u odnosu na osuđenikove navode o nesposobnosti da se sam brani,  da su doista na raspravi 17. veljače 2015. ispitana četiri svjedoka. Osuđenik je udaljen iz sudnice za vrijeme ispitivanja svjedokinje I. L. sukladno čl. 438. ZKP/08. i nije sporno da je pozvan u sudnicu prije diktata (str. 3 raspravnog zapisnika), dakle slušao je tijek diktiranja, upoznao se sa iskazom svjedokinje, kojoj je postavio niz pitanja te prigovorio vjerodostojnosti iskaza navodeći da ima dokaze da je svjedokinja zlostavljala vlastito dijete. Uslijedilo je ispitivanje svjedoka H. B., D. L. i J. K. u kojima je optuženik također aktivno sudjelovao postavljajući pitanja i prigovarajući vjerodostojnosti iskaza H. B., a na kraju rasprave predložio nove dokaze, ispitivanje svjedoka i provođenje psihijatrijskog vještačenja njegove raspravne sposobnosti. Na kraju raspravnog zapisnika konstatirano je da je optuženik višekratno napomenuo da je dekoncentriran i teško mu se očitovati o dokaznim prijedlozima pa mu je dodijeljen rok od dvadeset dana zaključno s 12. ožujkom 2015. za dostavu dokaznih prijedloga pisanim putem, što osuđenik nije učinio.

 

7.4. Slijedeća rasprava je počela iznova 4. svibnja 2015., ali je osuđenik izjavio da „nije razumio sve te članke koji se navode u optužnici“ (navodi pod 6.2.) što mu je potanko pojašnjeno po predsjedniku vijeća (str. 3 raspravnog zapisnika). Valja primijetiti da se radi o istoj optužnici koju je razumio i o kojoj se očitovao na raspravi 9. prosinca 2014. Na raspravi je ispitana svjedokinja V. H. (dokazni prijedlog obrane), osuđenik nije imao pitanja te je naveo „kako trenutno ne funkcionira i moli da mu se omogući da pisanim putem stavi daljnje dokaze. Nastavno sud konstatira da „tijekom kontakta s optuženim nije zamijećeno da bi isti otežano funkcionirao, optuženi se interesira o ulozi i pravima svih sudionika u postupku te okolnosno ukazuje na informacije koje je saznao o ulozi i položaju specijalizanta koji je zaprimio oštećenu te u komunikaciji s istim nisu uočena nikakva odstupanja.“ (str. 6 zapisnika). Pored toga je upozoren da do 18. svibnja 2015. može staviti dokazne prijedloge, da će slijedeća rasprava biti održana 5. lipnja 2015. kada će biti reproducirana snimka iskaza oštećenice i da postoji mogućnost da će iznijeti obranu koju može sačiniti u pisanom obliku ako mu je tako jednostavnije zadržati tok misli i smisleno se izražavati.

 

7.5. Na raspravi održanoj 5. lipnja 2015. prvostupanjski sud konstatira da je osuđenik istoga dana, tri minute prije početka rasprave, u 8,27 sati predao u pisarnicu suda podnesak od pet stranica s dokaznim prijedlozima te povijest bolesti za oštećenu. U nastavku rasprave sud je, uz podrobno obrazloženje (sadržano i u razlozima prvostupanjske presude), odbio dokazne prijedloge osuđenika, reproducirana je snimka iskaza oštećenice i pročitan zapisnik o ispitivanju, uz konstataciju suda da je osuđenik tijekom reprodukcije iskaza „bio fokusiran na iskaz, pisao bilješke te nije uočena nemogućnost istog da prati reprodukciju snimke.“ Osuđenik je pak naveo da je „zapisao razne primjedbe no kako ih  zapravo nije svjestan i ne može ih sada izreći i moli sud da shvati da on uistinu otežano prati sve sudske radnje“, te kako „uopće nije shvatio da bi sada trebao iznositi obranu, ponavlja da to uopće nije u stanju i da se nadao da će dobiti branitelja jer sve ovo psihički ne može pratiti.“ Ovdje pak valja reći da se radi o reprodukciji ispitivanja oštećenice na dokaznom ročištu kojem je prisustvovao osuđenik i branitelji (odvjetnice J. T. i M. K. –list 74 spisa). Sud je potom naložio provođenje psihijatrijskog vještačenja na okolnost raspravne sposobnosti i ubrojivosti tempore criminis.

 

7.6. Vještačenje je rezultiralo zaključkom da je osuđenik, unatoč određenih tegoba, raspravno sposoban (sposoban shvatiti svoj položaj pred sudom, ulogu ostalih sudionika, što mu se inkriminira optužbom i sposoban iznijeti svoju obranu). U vještačenju je također navedeno da odbija angažirati odvjetnika jer „nema dovoljno novaca za to“, a koji stav, prema mišljenju vještaka, proistječe iz nalazom opisane distorzije u mišljenju koja je trajna i nepristupačna korekciji.

 

7.7. Nadalje, 2. rujna 2015. osuđenik je potpisao punomoć odvjetnici J. T. za zastupanje u kaznenom postupku „radi odluke o mjeri opreza“ (list 371 spisa), a 25. rujna 2015. zaprimljen je podnesak braniteljice u kojem odgovara na pisani upit suda da  ne predlaže pozivanje vještaka na raspravu i nema primjedbi na vještačenje. Podneskom od 26. listopada 2015. braniteljica predlaže ispitivanje optuženika i oštećenice te njihovo suočenje, dok podneskom od 9. studenog 2015. braniteljica izjavljuje da otkazuje punomoć jer je  osuđenik „pokazao visoki stupanj nezadovoljstva u postupku njegove obrane“ i da otkaz stupa na snagu nakon „rasprave“ 13. studenog 2015. (ustvari ročišta za odlučivanje o mjeri opreza). Braniteljica je ujedno podnijela žalbu protiv rješenja o produljenju mjere opreza, a prvostupanjski sud na raspravi 11. siječnja 2016. konstatira da je braniteljica otkazala punomoć za zastupanje osuđenika te je presuda izrečena na raspravi 9. ožujka 2016.

 

7.8. Nakon što je presuda objavljena 14. ožujka 2016., 29. ožujka 2016. sudu pristupa branitelj B. B. i ulaže punomoć za zastupanje potpisanu po osuđeniku, a žalbu protiv prvostupanjske presude podnose branitelj B. B., osuđenik osobno i novo opunomoćena braniteljica K. A.

 

8. Prema izloženom jasno se može zaključiti da je osuđenik tijekom postupka nastojao ishoditi pravo na branitelja po dvije zakonska osnove, postavljanjem branitelja po službenoj dužnosti uslijed obvezne obrane (nesposobnosti da se sam brani) te po osnovi postavljanja branitelja siromašnom okrivljeniku.

 

8.1. Osim što se sud tijekom rasprava višekratno uvjerio u aktivno i suvislo sudjelovanje osuđenika na raspravi (predlaganje dokaza, ispitivanje svjedoka) provedeno je i psihijatrijsko vještačenje (dokazni prijedlog osuđenika) kojim je utvrđena njegova procesna sposobnost, a time i otklonjena teza o nemogućnosti da se sam brani pa nije bilo uvjeta za obveznu obranu iz čl. 66. ZKP/08.

 

8.2. Što se tiče stjecanja prava siromašnog okrivljenika na besplatnog branitelja za to moraju biti kumulativno ispunjeni ekonomski i pravni uvjet, kako je to predviđeno odredbom čl. 72. ZKP/08., istovjetno i u čl. 6. st. 3. c) Konvencije (ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja i kad to nalažu interesi pravde). Budući da je prvotno istaknut zahtjev osuđenika bio prihvaćen, nema dvojbe da je raspravni sud, prema tada raspoloživim podacima, ocijenio da su ispunjene obje pretpostavke za prihvaćanje zahtjeva. Međutim, nakon što su pribavljeni svi relevantni podaci o imovinskom stanju osuđenika (čl. 72. st. 2. ZKP/08.), sudovi (prvostupanjski i žalbeni sud) su ocijenili da imovinsko stanje osuđenika, vlasništvo nad nekretninama i pokretninama-automobilom, ne daje osnova za imenovanje besplatnog branitelja, o čemu su iznijeti relevantni i razumni razlozi.

 

8.3. Povrh toga, razmatrajući način na koji je postupak vođen u cjelini, a radi ocjene pravičnosti postupka odnosno je li odbijanjem zahtjeva za besplatnog branitelja, a radi se pravu koje nije apsolutno već ovisi o dva preduvjeta, povrijeđeno zajamčeno pravo obrane na stručnu pomoć branitelja, ovaj sud primjećuje da je osuđenik unatoč tvrdnji o nemogućnosti podmirenja troškova obrane u više navrata angažirao branitelje, pa čak i po dvoje u isto vrijeme (faza odgovora na optužnicu, žalbeni postupak) čime je kompromitirana uvjerljivost njegove tvrdnje o nemogućnosti podmirenja troškova obrane.

 

8.4. Prema tome, budući da je teret dokaza u pogledu procjene imovinskih prilika na okrivljeniku, a da su prvotne naznake o nedostatnoj imovini opovrgnute naknadno pribavljenom dokumentacijom, što je podrobno obrazloženo u odlukama o odbijanju zahtjeva za besplatnim braniteljem, pri čemu je osuđenikovo psihičko stanje bilo stabilno (toč.7.6.) nije u pravu osuđenik da je uskratom prava na besplatnog branitelja došlo do povrede prava na obranu i sudjelovanja u postupku  odnosno povrede čl. 6. st. 1. i 3. b) i c) Konvencije kako je istaknuto u zahtjevu.

 

9. U zahtjevu se ističe i povreda čl. 6. st. 1. Konvencije „u vidu povrede prava na pravično suđenje općenito, a posebno u vidu povrede prava na obrazloženu sudsku odluku.“ Prigovara kako se kod ocjene žalbenih navoda o postojanja povrede prava na obranu drugostupanjski sud „osvrće svega s tri rečenice“, bez osvrtanja na medicinsku dokumentaciju predanu na sjednici vijeća. U odnosu na ostale konkretne žalbene razloge kojima se problematizirala vjerodostojnost iskaza maloljetne oštećenice tako što je uz žalbu priložen ispis razgovora oštećenice sa Facebooka te ukazivano na propust suda da naloži psihijatrijsko psihologijsko vještačenje oštećenice i odbijanje prijedloga za ispitivanje svjedoka K. M., „žalbeni sud paušalno konstatira da sadržaj i način iskazivanja oštećene ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda“. Uslijed izostanka odgovora o nepotrebnosti provođenja vještačenja i osvrta na dokaze priložene u žalbi  „okrivljenik stječe jasan dojam da žalbeni sud nije obratio pažnju na sve važne aspekte razmatranog slučaja, odnosno da je arbitrarno zanemario dokaze koje je prezentirao okrivljenik.“ Zaključno tvrdi kako se postupanje drugostupanjskog suda „direktno kosi“ sa stavom ESLJP izraženom u presudi Helle protiv Finske od 19. prosinca 1997.

 

10. Zakonska obveza obrazlaganja odluke drugostupanjskog suda (presude i rješenja), regulirana je u čl. 487. ZKP/08.  Kada drugostupanjski sud izriče presudu, dakle ne ukida pobijanu presudu, shodno čl. 487. st. 1. ZKP/08. treba ocijeniti žalbene razloge i iznijeti povrede zakona koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti što ne znači da je dužan obuhvatiti svaki pojedini navod žalitelja, već one bitne  i važne za odluku.

 

10.1. Prateći koncepciju drugostupanjske presude razvidno je da je žalbeni sud razmatrao i cijenio žalbene razloge slijedeći pojedine žalbene osnove. Najprije je otklonio postojanje teške povrede prava na pravično suđenje iz čl. 462. st. 2. ZKP/08. koja se odnosila na žaliteljev prigovor o odbijenom prijedlogu za besplatnog branitelja. Već je u samom zahtjevu osuđenik sažeto reproducirao argumentaciju drugostupanjskog suda  sadržanu na str. 3, odlomak 5 i 6 presude. Slijedi razmatranje žalbenih navoda s osnova „pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“ iznijetih u žalbama dvoje branitelja i osuđeniku osobno kojima „upiru suglasno da optuženik nije počinio kazneno djelo“ sažimanjem žalbenih zamjerki, da se „u suštini“ prigovara kako „ozljede koje je …zadobila oštećenica nisu posljedica sukoba s ocem…već da je opisane ozljede zadobila od majke s kojom je već ranije bila u fizičkim sukobima te da je  iskaz oštećene iskonstruiran i usmjeren na terećenje optuženika.“ Nastavno je drugostupanjski sud ocijenio pravilnim vrednovanje dokazne građe po sudu prvog stupnja, posebno se osvrnuvši na vjerodostojnost iskazivanja oštećenice budući da tvrdnja o nanošenju ozljeda po osuđeniku ima potporu u činjenici njene hospitalizacije i medicinskoj dokumentaciji, nalazu i mišljenju sudsko medicinskog vještaka te „vještaka psihijatra u odnosu na osobnost optuženika.“ Žalbeni sud osnovanim nalazi otklon osuđenikove obrane i ocjenu o subjektivno obojenim, pristranim iskazima svjedoka D. L., V. H. i J. K., dakle prihvaća logičnim obrazloženje prvostupanjskog suda o vrednovanju dokazne građe, sve uz zaključak da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

10.2. Premda se drugostupanjski sud nije posebno osvrnuo na žalbene navode na koje se upire u zahtjevu (toč. 9.) izričaj o pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, dakle ispravnom vrednovanju dokazne građe što se osporavalo žalbom, ali i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, što implicira ocjenu suda da su tijekom postupka izvedeni svi potrebni dokazi za utvrđenje kaznene odgovornosti osuđenika, upućuje na zaključak da je žalbeni u stvarnosti razmotrio i ocijenio bitne žalbene navode osuđenika, dajući pri tome koncizne, ali dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio argumentaciju iz prvostupanjske presude. Ovo posebice imajući na umu da je obrazloženje prvostupanjskog suda iznimno iscrpno, kako u odnosu na ocjenu provedenih dokaza tako i glede odbijenih dokaznih prijedloga (potonje str. 5 i 6 prvostupanjske presude) pa je sagledavanjem obje presude u cjelini posve jasno na kojim se dokazima temelji osuda o čemu su iznijeti relevantni i razumni razlozi.

 

10.3. Prema izloženom te sagledavajući postupak u cjelini, poglavito sudjelovanje osuđenika u postupku i korištenju procesnih prava te da obrazloženje za osudu nije arbitrarno već se temelji na pažljivoj ocjenu svih dokaza i prijedloga obrane, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti je ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku kako je istaknuto u zahtjevu.

 

11. Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08., trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 13. svibnja 2021.