1

Poslovni broj: 12 Gž-465/2021-5

Poslovni broj: 12 Gž-465/2021-5

 

 

U   I M E  R E P U B LI K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca Tanje Novak Premec kao predsjednice vijeća te Dubravke Bosilj kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Nade Krnjak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. F. iz Z., D. OIB:... zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku iz J., protiv tuženika T. o. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku H. L. i ostalim odvjetnicima iz O. društva M. & L. d.o.o., radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 65 P-1099/2020-14 od 25. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 12. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o j e

 

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 65 P-1099/2020-14 od 25. veljače 2021. u toč. I. i III izreke.

 

II. Nepobijana toč. II. izreke ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke proglašena je nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava zaplijenjenih u postupku izravne naplate koji se provodi na prijedlog tuženika kao pravnog slijednika iza S. o. na novčanim sredstvima tužitelja a ovo temeljem ovršne isprave – presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7143/97 od 9. rujna 1998. koja je postala ovršna 12. travnja 2000. Toč. II. izreke odbijen je dio zahtjeva tužitelja za ukidanje svih provedenih ovršnih radnji, dok je toč. III. izreke tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove postupka u visini od 5.580,00 kn.

 

2. Navedenu presudu pravovremeno podnijetom žalbom, pobija tuženik u toč. I. i toč. III. izreke zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr.57/11, 148/11 –  pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH, 70/19 -  dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba usvoji, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da se tužbeni zahtjev odbaci i naloži tužitelju platiti troškove parničnog i žalbenog postupka.

 

3.Tužitelj je odgovorio na žalbu kojom u cijelosti istu osporava pozivajući se na relevantnu sudsku praksu i to odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-584/95 od 5. ožujka 1998., Revr-728/15 od 22. ožujka 2016., Rev-2186/18 od 16. srpnja 2019., odluke Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7022/14, Pž-1143/15 te odluku Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1477/19 od 12. rujna 2019., uz prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana, potvrdi prvostupanjska presuda te tuženiku dosudi sastav odgovora na žalbu.

 

4. Žalba tuženika  nije osnovana.

 

5. Predmet ovog spora jeste zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava koja se provodi po prijedlogu ovdje tuženika temeljem podnijetog zahtjeva za izravnu naplatu, a sve na osnovu pravomoćne i ovršne sudske presude zbog izostanka broj:LIV-P-7143/97 Općinskog suda u Zagrebu od 9. rujna 1998. koja je postala pravomoćna i ovršna 12. travnja 2000. Tužitelj je na pokretanje ove parnice upućen zaključkom prvostupanjskog suda broj:Ovr-192/20-4 od 5. veljače 2020. i to iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakon (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 Odluka Ustavnog suda, 73/17 - dalje: OZ) nakon što je podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. 

 

6. Obrazlažući pobijanu presudu sud kao nesporno utvrđuje da je:

-presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-7143/97 od 9. rujna 1998. ovdje tužitelj obvezan pravnom predniku tuženika S. o. d.d. platiti iznos od 23.590,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 3.312,90 kn, time da je ista presuda postala pravomoćna i ovršna sa danom 12. travnja 2000.,

-da je tuženik kao ovrhovoditelj 16. prosinca 2019. Financijskoj agenciji (dalje:FINA) u Zagrebu podnio zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine temeljem presude P-7143/97,

-da je 20. siječnja 2020. u postupku broj Ovr-192/20 tužitelj podnio prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim kao i prijedlog radi odgode prijenosa novčanih sredstava te je u istom postupku odbijen njegov prijedlog za odgodu, a zaključkom od 5. veljače 2020. upućen je u roku od 15 dana pokrenuti ovu parnicu iz razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. OZ-a,

-da prije podnošenja zahtjeva ovdje tuženika za izravnu naplatu FINI 20. prosinca 2019. tuženik nije poduzeo niti jednu radnju radi ostvarenja i namirenja tražbine po presudi istog prvostupanjskog suda broj P-7143/97 od 9. rujna 1998.,

-da je FINA temeljem presude broj P-7143/97 od 9. rujna 1998. i zahtjeva za izravnu naplatu naplatila ukupno na ime glavnog duga 4.312,90 kn, na ime kamata 62.224,94 kn, te da je prestala postupati po zahtjevu temeljem zahtjeva za opoziv podnesenom od strane ovrhovoditelja (u ovom postupku tuženika) 4. svibnja 2020.,

te temeljem ovih nespornih utvrđenja primjenom odredbe čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) kojom je propisano da tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina, a s obzirom da tuženik u razdoblju pravomoćnosti i ovršnosti predmetne presude od 12. travnja 2000. pa sve do podnošenja  zahtjeva za izravnu naplatu 16. prosinca 2019. što je razdoblje duže od 18,5 godina, nije poduzeo niti jednu radnju radi ostvarenja svoje tražbine to je do trenutka podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu protekao zakonom propisani rok od 10 godina, zbog čega sud i utvrđuje osnovanim prigovor zastare tužitelja i usvaja njegov tužbeni zahtjev. Sud odbija prigovor tuženika da ovršna isprava nije podobna za provedbu izravne naplate iz razloga što u trenutku podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu prema važećem Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18, 2/20, 47/20, 46/10 i 83/20) odredbe tog Zakona primjenjuju se na sve ovršne odluke bez obzira na datum kad su postale ovršne. Kao neosnovan ocjenjuje i prigovor tuženika da je provedbom ovrhe prestao pravni interes tužitelja za vođenje ove parnice iz razloga što je st. 2. i st. 4. čl. 210. OZ-a propisano da ukoliko prijenos sredstava s računa ovršenika bude obavljen prije nego što sud dostavi rješenje kojem prihvaća prijedlog kojim se proglašava pljenidba i prijenos nedopuštenim ovršenik može u posebnoj parnici ostvarivati svoje pravo na povrat tih sredstava kao i pravo na naknadu štete, zbog čega i  smatra da u ovoj parnici tužitelj nije mogao preinačiti tužbu u smislu odredbe čl. 56. st. 1. OZ-a, jer da se ta odredba ne primjenjuje na postupke izravne naplate tražbine.

 

7. Osporavajući prvostupanjsku presudu tuženik navodi da je u tijeku prvostupanjskog postupka isticao, a što ponavlja i žalbom kako tužitelj nema pravnog interesa tražiti utvrđenje ovrhe nedopuštenom nakon 27. travnja 2020. jer je ista provedena prije zaključenja glavne rasprave pa više ne egzistira ovršni postupak koji bi se mogao utvrditi nedopuštenim, zbog čega i nema mjesta u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom primijeniti odredbe čl. 201. st. 4. OZ-a (vjerojatno misleći na odredbu čl. 210. st. 4. OZ-a) jer da ta odredba uređuje situaciju u kojima ne egzistira parnični postupak, ista se odnosi jedino na situaciju kad prijenos s računa ovršenika bude obavljen prije nego što sud dostavi rješenje kojim proglašava pljenidbu i prijenos nedopuštenim, pa obzirom da sud u ovom postupku nije odlučivao rješenjem nego presudom prvostupanjski sud je trebao primijeniti odredbu čl. 56. st. 1. OZ-a.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na istaknute žalbene razloge ovaj sud utvrđuje da sud prvog stupnja nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a koji žalbeni razlog tuženik ističe u svojoj žalbi, doduše ne konkretizirajući o kojoj se  to bitnoj povredi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a radi, a isto tako je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

 

9. Pogrešno tuženik smatra da se u konkretnom slučaju kada je ovdje tužitelj kao ovršenik u postupku izravne naplate upućen na parnicu, odnosno kada nije sukladno svojem prijedlogu kojim traži donošenje rješenja o proglašenju nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava donijeto rješenje već je temeljem takvog prijedloga upućen na parnicu u kojoj je i donijeta presuda i proglašena nedopuštenom pljenidba i prijenos  novčanih sredstava, treba primijeniti odredba čl. 56. st. 1. OZ-a kojom je tužitelju dana mogućnost bez obzira na deklaratornu tužbu da i bez pristanka ovrhovoditelja ovdje tuženika preinači tužbu i zatraži da mu ovrhovoditelj vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom. Naime odredba čl. 210. st. 2. OZ-a upućuje jedino na primjenu na odgovarajući način kod podnošenje prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim odredbe čl.  50. i 53. OZ- a, ali ne i odredbe čl. 56. OZ-a.

9.1. U ovom konkretnom slučaju provodila se izravna naplata temeljem po ovdje tuženiku Agenciji dostavljene ovršne odluke suda, pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Zagrebu P-7143/97 od 9. rujna 1998., koja tražbina tuženika, što nije ni sporno u trenutku podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu je zastarjela. Sud u ovom postupku niti je donio rješenje o ovrsi, a niti je temeljem po tuženiku Agenciji dostavljenog Zahtjeva za opoziv zahtjeva za izravnu naplatu donio bilo kakvo rješenje o obustavi ili dovršetku ovrhe u smislu čl. 73. OZ-a, zbog čega kako sud prvog stupnja osnovano zaključuje, tužitelj ima osnova tražiti da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava zaplijenjenih u postupku izravne naplate, jer navedeno tužitelju daje osnov da sukladno čl. 210 st. 4. OZ-a u posebnoj parnici ostvaruje svoje pravo na povrat zaplijenjenih i prenesenih sredstava tuženiku i naknadu štete. Valja pri tome ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 21. studenog 2018. na kojem je zauzet stav  da je sud ovlašten temeljem čl. 52. st. 3. OZ-a uputiti ovršenika u parnicu i kada je on podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa  nedopuštenim iz čl. 210. OZ-a.

 

9.2. Pravilan je zbog prethodno navedenog pravni stav prvostupanjskog suda u kojem on navodi da tužitelj nije izgubio pravni interes za isticanjem deklaratornog zahtjeva jer da u ovoj konkretnoj parnici on nije mogao preinačiti tužbu u smislu čl. 56. st. 1. OZ-a jer se ova odredba ne primjenjuje u postupcima izravne naplate tražbine. Kod toga valja reći da pozivanje tuženika na odluke ovog Županijskog suda (Gž-57/2019, Gž-234/2017, Gž-192/2019, Gž-553/2019, Gž-1685/2017, Gž-806/2019) u potvrdu stava da je tužbu tužitelja valjalo odbiti, nije osnovano  jer je u svim navedenim postupcima ovršni postupak sudskom odlukom pravomoćno je obustavljen ili je sud utvrdio dovršetak ovrhe, što u  ovom postupku nije učinjeno.

 

9.3.Osim toga iz zahtjeva za opoziv za izravnu naplatu ovdje tuženika upućenog FINI, kao i iz njezinog dopisa prvostupanjskom sudu proizlazi da je po dostavljenoj osnovi za plaćanje ista naplaćena djelomično i da je Fina prestala postupati po zahtjevu za opoziv, no nije razvidno iz zahtjeva za opoziv a niti iz dopisa FINE da li se radi o opozivu i zahtjevu za vraćanje osnove za plaćanje, o opozivu bez vraćanja osnove ili djelomičnom opozivu, pa se niti iz tog razloga ne može utvrditi da li je ovrha izravnom naplatom  dovršena i da li je osnova za isplatu izbrisana iz Očevidnika.

 

10. Zbog navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima (toč. I. i III izreke) izreke potvrditi osnovom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

11. Tužitelj se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka - troška sastava odgovora na žalbu, jer navedena radnja pa time ni trošak sastava odgovora na žalbu nije bila potrebna za vođenje ovog žalbenog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Varaždin, 12. svibnja 2021.