- 1 -              Rev 1324/2016-2

Broj: Rev 1324/2016-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Centra za rehabilitaciju N. (OIB: ... ) iz K., kojeg zastupaju punomoćnici V. B. i J. B. K., odvjetnici u K. protiv tuženika V. d.o.o. (OIB: ... ) iz K., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-1626/2012-4 od 13. siječnja 2016., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-685/10-6 od 21. studenoga 2011., u sjednici održanoj 12. svibnja 2021.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 54.431,39 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka 1. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 375.518,60 kuna (točka 2. izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

2. Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda glede glavne stvari, dok je preinačena glede odluke o troškovima postupka.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti zahtjev, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Traži naknadu troškova za sastav revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Tužitelj ne navodi u čemu bi se konkretno sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a već uopćeno navodi sadržaj te odredbe. Prema ocjeni ovoga suda pobijana je presuda sasvim jasna, neproturječna i sadrži razloga o svim odlučnim činjenicama. Stoga je paušalan navod tužitelja o tako počinjenoj bitnoj povredi posve neosnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužitelja koji se u naravi svodi na zahtjev po osnovi stjecanja bez osnove. To stoga što da je tuženik tužitelju obračunavao utrošak vode po cjeniku za gospodarstvo, a ne po cjeniku za kućanstvo po kojem bi trebalo obračunavati utrošak vode jer je tužitelj ustanova socijalne skrbi. Stoga tužitelj potražuje iznos koji je više platio zbog takvog načina obračuna.

8.1. U nižestupanjskim postupcima je u bitnome utvrđeno, a što između stranaka nije niti bilo sporno, da je tužitelj započeo s radom 2001. i da mu je tuženik pružao uslugu opskrbe vodom sukladno izjavi koju je potpisala ovlaštena osoba tužitelja. Prema toj se izjavi tužitelj obvezao ažurno podmirivati račune i odmah prijaviti bilo kakovu promjenu. Nije niti sporno da je tužitelj račune uredno podmirivao i da mu je usluga pružana. Nije sporno da je tužitelj o svom statusu socijalne ustanove obavijestio tuženika 28. rujna 2009. Konačno nije niti sporno da je tuženik javno objavio cjenik svojih usluga. Ono što zapravo jest sporno odnosi se na različito poimanje stranaka o tome tko je od njih trebao ukazati i primijetiti da se radi o ustanovi socijalne skrbi i je li na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove.

8.2. U odnosu na sporna pitanja nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da je tužitelj sukladno Pravilniku o obračunu i plaćanju naknade za korištenje vode („Narodne novine“ br. 97/07) mogao podnijeti zahtjev za povrat preplaćenog iznosa što da nije učinio. Nadalje utvrđuju da je tužitelj znao da je ustanova socijalne skrbi i da je glede plaćanja komunalnih usluga izjednačen s kućanstvima jer da to proizlazi iz odredbe čl. 135. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ br. 73/97, 27/01, 59/01, 82/01, 103/03, 44/06, 79/07, dalje: ZSS).

8.3. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja drugostupanjski sud zaključuje o propustu tužitelja što nije na vrijeme obavijestio tuženika o svom statusu premda su mu ZSS i njegove odredbe, kao temeljni propis koji u svojem radu primjenjuje, morale i bile poznate. Još zaključuje i da je cjenik tuženika bio javno objavljen. Konačno zaključuje da u smislu odredbe čl. 1112. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) tuženik nije dužan vratiti preplaćeni iznos jer ga je tužitelj platio znajući da nije dužan platiti, a ne postoje zakonski uvjeti iz te odredbe uz ispunjenje kojih bi i u tom slučaju imao pravo na povrat.

8. Navodi revizije se gotovo u cijelosti svode na iznošenje drugačijeg viđenja revidenta o tome zašto nema propusta tužitelja, odnosno o tome da je zapravo tuženik trebao samoinicijativno vršiti ispravan obračun jer da i on mora poznavati zakone.

9. Prije svega valja naglasiti da su tužitelj i tuženik stupili u obveznopravni odnos po kojem se tužitelj obvezao isporučivati vodu, a tuženik se obvezao takvu isporuku plaćati. Takav je odnos uspostavljen 2001. izjavom koju je potpisala ovlaštena osoba tužitelja i kojom se, između ostaloga, obvezao odmah prijaviti eventualne promjene tuženiku. Nedvojbeno jest da je cjenik pružanja usluga tuženika javno objavljen. Dakle, u trenutku zaprimanja već prvog računa tužitelju nije moglo ostati nepoznato da utrošak vode plaća po cijeni za gospodarstvo. Isto tako, a kako to pravilno navodi sud drugoga stupnja, tužitelj je sasvim sigurno znao za narav svojega statusa, a primjenjujući u svome radu kao temeljne odredbe ZSS-a morao je znati i znao je da bi se obračun trebao vršiti kao za kućanstva. Točan jest navod revidenta o tome da je i obveza tuženika poznavati zakone pa da je i tuženik to mogao znati. Međutim, pružatelj usluga ne može i nije dužan procjenjivati status osobe koje mu se obrati sa zahtjevom za pružanje usluga. Nije realno očekivati da bi tuženik sam, pri čemu valja ukazati na notornu činjenicu da takve izjave zaprimaju službenici zaposleni kod tuženika, čak i po nazivu osobe koja mu se obratila, a naziv upućuje na pravnu osobu, mogao zaključiti da se radi o osobi koja pruža upravo takve usluge. Dakle, jedino je tužitelj bio taj koji je prigodom traženja takve usluge morao istaknuti da je ustanova socijalne skrbi a što je nedvojbeno znao. Isto je tako jedino tužitelj bio taj koji je, kraj javno objavljenog cjenika, trebao reagirati i zatražiti promjenu obračuna. U takvoj je činjeničnoj i pravnoj situaciji tužitelj doista znao da vrši isplatu bez da je dužan platiti kako to pravilno zaključuje i sud drugoga stupnja. Stoga sud drugoga stupnja pravilno primjenjuje materijalno pravo iz odredbe čl. 1112. st. 2. ZOO-a kada žalbu tužitelja u pobijanom dijelu odbija pa se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim.

10. Stoga je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 12. svibnja 2021.

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.