Broj: Rev 1/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. V., vlasnika poljoprivrednog gospodarstva, V. R., zastupanog po punomoćniku K. R., odvjetniku u O., protiv tužene Općina Crnac, C., zastupana po punomoćniku B. J., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2098/2013-2 od 17. srpnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini broj P-328/12-12 od 28. prosinca 2012., u sjednici održanoj 9. svibnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Revizija se odbija kao neosnovana.

Tuženoj se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2098/2013-2 od 17. srpnja 2014. potvrđena je presuda Općinskog suda u Slatini broj P-328/12-12 od 28. prosinca 2012. kojom je odbijen zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženoj naloži isplatiti mu iznos 860.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime naknade štete, te ujedno je naloženo tužitelju isplatiti tuženoj iznos 32.250,00 kn na ime parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužena je odgovorila na reviziju predloživši njezino odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Osporavajući pravilnost pobijane presude tužitelj u reviziji upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da razlozi iz pobijane presude proturječe činjeničnim utvrđenjima prvostupanjske presude, zbog čega da je ona nerazumljiva.

Suprotno takvim revizijskim navodima ovaj sud ocjenjuje da su razlozi iz pobijane presude jasni i razumljivi, te da ne proturječe činjeničnim utvrđenjima tako da se pravilnost pobijane presude može ispitati.

Vezano za ovaj revizijski navod tužitelja treba međutim primijetiti da revident prigovarajući bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a sadržajno putem tog revizijskog razloga pokušava vršiti preocjenu izvedenih dokaza te njihovu preocjenu, a što međutim u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj nije dopušteno, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mu ukupno iznosa 860.000,00 kn na ime izmakle dobiti, a vezano za postupanje tužene prema tužitelju koji je sudjelovao u postupku povodom raspisanog natječaja za prodaju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske na području Općine Crnac, a koje tužitelj smatra nezakonitim.

Prema stanju spisa predmeta i činjeničnim utvrđenjima proizlazi:

- da je tužena oglasom objavljenim u listu G. S. ... 2008. raspisala natječaj za prodaju i zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, na koji

- da se javio i tužitelj davši ponudu za kupnju nekretnine označene kao k.č.br. 1314 k.o. C. za ponuđenu cijenu u iznosu 701.000,00 kn,

- da je između više ponuda za tu nekretninu, ona tužitelja bila najpovoljnija,  no unatoč tome

- da je na sjednici općinskog vijeća tužene održanoj 10. ožujka 2009. odlukom vijećnika da se izbor ponuditelja izvrši glasovanjem, a što je bilo suprotno kriterijima propisanim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, većinom glasova odabran ponuditelj koji je učinio nepovoljniju ponudu od tužitelja, nakon čega

- da je Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i regionalnog razvoja pismenom klasa: NP 320-02/09-01/548, ur.broj: 525-09-1-0364/09-2 od 24. lipnja 2009. uskratilo suglasnost na odluku o izboru najpovoljnijeg ponuditelja za nekretninu k.č.br. 1314 k.o. C., jer je za istu izbor najpovoljnijeg ponuditelja izvršen mimo kriterija prava prvenstva iz čl. 26. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, uz dano uputstvo daljnjeg postupanja da se pri donošenju odluke o izboru najpovoljnijeg ponuditelja odabir ima izvršiti sukladno propisanim kriterijima, te

- da tuženik nakon toga nije donio odluku o odabiru najpovoljnijeg ponuđača glede k.č.br. 1314 k.o. C., već je ova i dalje ostala neprodana i dana u zakup.

Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. 256. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja za naknadu mu štete ocijenivši da objavljeni oglas za prodaju predmetne nekretnine je po svojoj pravnoj naravi imao značaj poziva da se učini ponuda, a od kojeg poziva da je tužena u međuvremenu odustala, zbog čega da ju učinjena ponuda tužitelja ne obvezuje, a time i da nema odgovornosti tužene za utuženu štetu tužitelju u vidu izmakle koristi. Ovo stoga što nije postojala obveza tužene na prodaju predmetne nekretnine.

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja tužitelj u reviziji ustraje u zahtjevu za naknadu mu štete smatrajući da postoji odgovornost tužene za štetu koju on trpi time što tužena nije njega odabrala kao najpovoljnijeg ponuđača, sve na temelju odredbe čl. 256. st. 2. ZOO-a.

Prema toj odredbi pošiljatelj poziva na ponudu odgovarat će za štetu koju bi pretrpio ponuditelj ako bez osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu.

Polazeći od citirane odredbe te činjenice da je tužena, a nakon što je Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja uskratilo suglasnost na odluku o prodaji k.č.br. 1314 k.o. C. drugom ponuditelju odustala od prodaje te nekretnine, te odlučila da se ona i dalje daje u zakup, onda se ne može prihvatiti navod iz revizije da tuženik bez osnovanog razloga nije prihvatio tužiteljevu ponudu. Stoga nema pretpostavki iz odredbe čl. 256. st. 2. ZOO-a za postojanje odgovornosti za štetu tužitelju, a koju on navodno trpi zbog neprihvaćanja njegove učinjene ponude za kupnju k.č.br. 1314 k.o. C.

Slijedom navedenog, a kako je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Tuženoj nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja tuženoj nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

Zagreb, 9. svibnja 2017.