Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-156/21-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijaliste Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Ž. S. iz O., kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva M.-L.-B.-T., Z., protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, Z., radi stegovnog prijestupa, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-861/2020-10 od 5. studenog 2020., na sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2021.
Odbija se žalba tužitelja Ž. S. iz O. i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-861/2020-10 od 5. studenog 2020.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 UsI-861/2020-10 od 5. studenog 2020. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio poništenje rješenja tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, klasa: UP/I-805-12/20-05/46, urbroj: 512-21-20-15 od 3. srpnja 2020. (točka 1. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka 2. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je neprihvatljiva tvrdnja prvostupanjskog suda kako izbor stegovne kazne podliježe slobodnoj ocjeni nadležnog tijela, a pored toga tuženik je u konkretnom slučaju postupio protivno načelu razmjernosti, odnosno protivno zakonu, a što je razvidno iz činjenice da je za najlakši oblik počinjenja djela izrekao najtežu moguću stegovnu kaznu, što je detaljno obrazložio u tužbi. Slijedom toga, čak i ako izbor stegovne kazne podliježe slobodnoj ocjeni nadležnog tijela, isto nesumnjivo podliježe i načelu razmjernosti predviđenom Zakonom o općem upravnom postupku. Prvostupanjski sud u potpunosti ignorira navedenu činjenicu kao i sva njegova obrazloženja u tom smislu te ne daje nikakve razloge, niti obrazloženje za svoje tvrdnje. Ističe da tuženik nije proveo test razmjernosti i utvrdio je li izricanje najteže stegovne kazne razmjerno legitimnom cilju koji se želio postići to jest zaštita ugleda Oružanih snaga Republike Hrvatske i drugih pripadnika, odnosno, tuženik nije utvrdio predstavlja li izricanje najteže stegovne kazne za tužitelja nerazmjeran teret. Posebno napominje da prisutnost ili neprisutnost THC-a u organizmu nema nikakve logičke veze s pitanjem je li THC uopće droga u smislu pozitivnih propisa ili nije. Mjerodavni propis i to isti onaj propis na kojem se temelji pobijano rješenje tuženika, uopće ne uzima THC kao drogu, radi čega je sasvim upitno ima li uopće u konkretnom slučaju predmetnog stegovnog djela. Prvostupanjski sud protivno pravilima sudskog postupka je odbio vještačenje na okolnosti koje je detaljno iznio u tužbi, navodeći da je provođenje tog dokaza bilo nužno kako bi se pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje. Jedino bi iz tako provedenog dokaza sud mogao utvrditi činjenice na koje bi zatim mogao pravilno primijeniti pravo i zaključiti kako izrečena stegovne kazna nije bila razmjerna, odnosno zakonita. Budući da zakon u vojnostegovnom postupku ne nudi iznimke od prisilnih propisa kojima se uređuje upravni postupak, niti ne nudi iznimke u pogledu kršenja ili ograničavanja prava građana, pogrešno je tvrditi da je odluka Vojnostegovnog suda pravila i zakonita i to bez obzira na sve činjenice, okolnosti te zakonske odredbe, samo zato jer se radi o oružanim snagama. Takav pogrešan stav, a kakav se može iščitati iz rješenja tuženika te pobijane prvostupanjske presude, poguban je za pravnu sigurnost te je suprotan načelu zakonitosti u najširem smislu. Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu te poništi prvostupanjsku presudu u cijelosti te sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar u smislu žalbenih navoda, odnosno tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja tuženika.
3. Tuženik je u odgovoru na žalbu naveo da ostaje kod svih navoda iznijetih tijekom upravnog spora te smatra da je presuda kojom je odbijen tuženi zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika na zakonu osnovana i da je činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno. Predlaže da ovaj Sud žalbu tužitelja odbije.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
6. Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Naime, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, jer je održao raspravu 3. studenog 2020. čime je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno našao da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
7. Pobijanim rješenjem tuženika od 3. srpnja 2020. utvrđeno je da je tužitelj odgovoran zbog toga što je 17. veljače 2020. za vrijeme dok se nalazio na službi u vojarni P. M. Ž. na P., bio pod utjecajem droge što je utvrđeno istoga dana u 11,25, nakon što su pripadnici odreda kriminalističke vojne policije nad njim izvršili testiranje mokraće na opojne droge testom marke DOA Multignost 10 ver.B (LOT DOA 18080024) kojom prilikom je kod tužitelja utvrđena prisutnost opojne droge „tetrahidrokanibinol-THC u organizmu te se time tužitelj doveo u stanje pod utjecajem droge, čime je počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 9. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ 73/13., 75/15., 50/16. i 30/18.), pa mu je na temelju članka 41. stavka 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti i članka 181. stavka 1. točke 12. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske izrečena stegovna kazna prestanka djelatne službe.
8. Nadalje iz podatka u spisu proizlazi da je tužitelj u vezi s navedenim saslušan od strane istražitelja pukovnije Vojne policije, Odjela kriminalističke VP, o čemu je sastavljena službena zabilješka od 18. veljače 2020. te je izjavio da je u nedjelju 9. veljače i petak 13. veljače 2020., prilikom odlaska na pecanje s prijateljima, a čija imena ne želi reći, konzumirao marihuanu u količini od jednog ili dva „jointa“ te da je drogu kupio od nepoznate osobe u O. Nadalje, iz podataka u spisu proizlazi da je tuženik postupajući po stegovnoj prijavi poduzeo usmenu raspravu na kojoj je nazočio tužitelj uz opunomoćenika te dao izjavu isto kao i u navedenoj službenoj zabilješci od 18. veljače 2020.
9. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
10. Prema ocjeni ovoga Suda, na tako utvrđeno činjenično stanje, koje proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka pred Vojnostegovnim sudom i prvostupanjskim sudom koji su pravilno primijenili materijalno pravo, zaključivši da su u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ispunjene pretpostavke za izricanje stegovne kazne zbog počinjenog stegovnog prijestupa opisanog u članku 175. stavku 3. točci 9. Zakona o službe u Oružanim snagama Republike Hrvatske kao dovođenje u stanje pod utjecajem droga, slijedom čega je tužitelju izrečena predmetna stegovna kazna. Slijedom navedenog, prvostupanjski upravni sud pravilno je ocijenio da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski upravni sud, kao i tuženik, na osnovi rezultata cjelokupnog dokaznog postupka pravilno ocijenio da je tužitelj počinio djelo koje mu se stavlja na teret, okvalificirano kao stegovni prijestup iz navedenog članka zakona te je tužitelju za počinjenje istog izrečena primjerena stegovna kazna budući da se radi o osobito teškom obliku otklona od vojne stege u kojem slučaju je dana prednost prevenciji takvih oblika postupanja u Oružanim snagama Republike Hrvatske pred ciljevima individualne prevencije.
12. Naime, posebno treba istaknuti da je tuženik prilikom izricanja stegovne kazne tužitelju uzeo u obzir sve olakotne okolnosti koje detaljno iznosi u pobijanom rješenju, kao i otegotne okolnosti te je pravilno našao da je ponašanje tužitelja nespojivo s vojnom službom te predstavlja opasnost po vojnu službu i stegu kao i da se radi o jednom od najtežih oblika kršenja vojne stege te je kao takvo nedostojno, neprihvatljivo te zabranjeno za vojnički poziv. Pri tome treba napomenuti da se odluka o kazni temelji na diskrecijskoj ocjeni vojnostegovnog suda, koja je zakonito izrečena u granicama ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana, kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud.
13. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski upravni sud je u provedenom postupku utvrdio sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje predmetne upravne stvari te je pritom naveo razloge koji su bili odlučni pri ocjeni dokaznih prijedloga, kao i razloge zbog čega nisu izvedeni dokazi predloženi od strane tužitelja, odnosno vještačenje na okolnost usporedbe THC-a s ostalim drogama, u smislu djelovanja, utjecaja i posljedica na pojedinca.
14. Tužitelj pogrešno smatra da je odbijanjem navedenog dokaznog prijedloga za vještačenje počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka te je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u ovoj upravnoj stvari.
15. Naime, sukladno odredbi članka 33. Zakona o upravnim sporovima upravni sud je ovlašten odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa iz tužiteljevog prava predlaganja dokaza ne proizlazi obveza suda da predložene dokaze i izvede, ako je odluku mogao donijeti na temelju drugih dokaza izvedenih tijekom postupka. Sukladno navedenom, prvostupanjski upravni sud odbio je navedeni dokazni prijedlog tužitelja, obrazloživši da smatra da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne odluke jer je kod tužitelja nesporno utvrđena prisutnost THC-a u organizmu pa vještačenje na navedene okolnosti nije bilo potrebno provoditi.
16. Nadalje, treba istaknuti da nije bilo potrebno provoditi ni vještačenje na okolnost je li prisustvo THC-a u organizmu utjecalo na radnu sposobnost tužitelja te da li se uopće radi o drogi te pravilno prvostupanjski sud navodi da nigdje nije propisano da je od utjecaja količina niti vrsta pronađene droge već da se radi o nultoj toleranciji na konzumaciju odnosno prisutnost iste, pa se prigovori tužitelja izneseni u tom pravcu ne mogu prihvatiti.
17. Prema ocjeni ovoga Suda niti ostali prigovori tužitelja nisu odlučni niti su od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, radi čega ovaj Sud nije našao osnovu za usvajanje žalbe.
18. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
19. Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 12. svibnja 2021.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.