Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-x 859/2016-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. S. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik iz Z., protiv 1. tuženika T. o. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik iz Odvjetničkog društva M. L. d.o.o. iz Z. i 2. tuženika M. B. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. Š. H. H. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja, 1. i 2. tuženika, protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1036/14-4 od 3. svibnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2142/98-87 od 6. prosinca 2013., u sjednici održanoj 12. svibnja 2021.,
p r e s u d i o j e :
I. Odbija se revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1036/14-4 od 3. svibnja 2016. u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2142/98-87 od 6. prosinca 2013. i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 50.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na ime nematerijalne štete, te u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2142/98-87 od 6. prosinca 2013. i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preostalog zatraženog iznosa na ime nematerijalne štete (točka II. izreke), kao neosnovana.
II. Odbija se revizija 1. i 2. tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1036/14-4 od 3. svibnja 2016. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2142/98-87 od 6. prosinca 2013. kojom je naloženo 1. i 2. tuženiku solidarno tužitelju isplatiti iznos od 121.800,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na ime nematerijalne štete, te rentu na ime tuđe pomoći i njege u mjesečnom iznosu od 240,00 kuna počev od 26. listopada 2001., tako da dospjele obroke plate odjednom, a od 7. prosinca 2013. mjesečno 240,00 kuna, kako budu dospijevali mjesečno do sedmog dana u mjesecu (točka I. izreke), kao neosnovana.
r i j e š i o j e :
I. Prihvaća se revizija tužitelja, 1. i 2. tuženika i ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1036/14-4 od 3. svibnja 2016. u dijelu kojom je odlučeno na ime izgubljene zarade i rente na ime izgubljene zarade (točka I. i II. izreke), kao i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (točka III. izreke), te se predmet u tom dijelu vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 171.800,00 kuna s zateznim kamatama od presuđenja do isplate, plaćati tužitelju rentu u iznosu od 240,00 kuna za svaki mjesec počev od 26. listopada 2001., tako da dospjele obroke plate odjednom, a od 7. prosinca 2013. mjesečno 240,00 kuna pa nadalje kako budu dospijevali mjesečno do sedmog dana u mjesecu, te su dužni isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade iznos od 12.653,75 kuna s zateznim kamatama od 15. siječnja 2003. do isplate, iznos od 24.763,56 kuna s zateznim kamatama od 15. siječnja 2004. do isplate, iznos od 26.014,68 kuna s zateznim kamatama od 15. siječnja 2005. do isplate, iznos od 28.808,58 kuna s zateznim kamatama od 15. siječnja 2006. do isplate, iznos od 30.692,70 kuna s zateznim kamatama od 15. siječnja 2007. do isplate, iznos od 31.019,34 kuna s zateznim kamatama od 15. siječnja 2008. do isplate, iznos od 32.723,94 kuna s zateznim kamatama od 15. siječnja 2009. do isplate, iznos od 34.387,14 kuna s zateznim kamatama od 15. siječnja 2010. do isplate, iznos od 34.575,96 kuna s zateznim kamatama od 15. siječnja 2011. do isplate, iznos od 26.460,68 kuna s zateznim kamatama od 15. listopada 2011. do isplate, a od 1. listopada 2011. su tuženici dužni tužitelju plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 2.964,02 kuna, tako da dospjele obroke plate odjednom s zateznim kamatama tekućim za svaki pojedini mjesec od 15-tog dana u sljedećem mjesecu do isplate, a dospjevajuće najkasnije do 15-tog dana u sljedećem mjesecu, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 69.422,00 kuna s zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka I. izreke). Odbijen je tužitelj s zahtjevom za naknadu materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 244.887,30 kuna (točka II. izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe 1. i 2. tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dosuđujućem dijelu kojim su tuženici obvezani solidarno isplatiti tužitelju iznos od 121.800,00 kuna s zateznim kamatama od 6. prosinca 2013. do isplate, i u dijelu kojim su obvezani plaćati tužitelju rentu s naslova tuđe pomoći u mjesečnom iznosu od 240,00 kuna počev od 26. listopada 2001. tako da dospjele obroke plate odjednom, a od 7. prosinca 2013. mjesečno 240,00 kuna pa nadalje kako budu dospijevali mjesečno do sedmog dana u mjesecu, te u dijelu kojim su mu dužni platiti s naslova izgubljene zarade iznos od 17.193,57 kuna s zateznim kamatama od 15. siječnja 2010. do isplate, iznos od 34.575,96 kuna s zateznim kamatama od 15. siječnja 2011. do isplate, iznos od 26.460,68 kuna s zateznim kamatama od 15. listopada 2011. do isplate, te mjesečnu rentu u iznosu od 2.964,02 kuna počev od 1. listopada 2011., tako da dospjele obroke plate odjednom s zateznim kamatama tekućim za svaki pojedini mjesec od 15-tog dana u sljedećem mjesecu do isplate, a dospjevajuće najkasnije do 15-tog dana u sljedećem mjesecu.
2.1. Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 50.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama s naslova nematerijalne štete i u dijelu kojim je 1. i 2. tuženicima naloženo da solidarno isplate tužitelju s naslova izgubljene zarade iznos od 203.869,67 kuna s pripadajućim zateznim kamatama te je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
2.2. Preinačena je i odluka o troškovima parničnog postupka na način da je naloženo 1. i 2. tuženiku da tužitelju solidarno isplate s naslova troškova parničnog postupka iznos od 25.422,00 kuna s zateznim kamatama od 6. prosinca 2013. do isplate.
2.3. Naloženo je tužitelju da 1. tuženiku naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 7.837,28 kuna, a 2. tuženiku u iznosu od 3.558,50 kuna.
3. Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za isplatu iznosa na ime nematerijalne štete i u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za isplatu iznosa na ime izgubljene zarade i rente na ime izgubljene zarade (točka II. izreke), te u dijelu odluke o troškovima postupka (točka III. izreke), tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i presude suda nižeg stupnja u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka tužitelju. Potražuje troškove revizije.
3.1. Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja (točka I. izreke), te u dijelu odluke o troškovima postupka (točka III. izreke), 1. i 2. tuženik su podnijeli reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu prihvatiti reviziju i preinačiti presudu suda drugog stupnja u pobijanom dijelu, podredno ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti na ponovno suđenje. Potražuju troškove revizije.
4. Odgovor na revizije nije podnesen.
5. Revizije stranaka su djelomično osnovane, a djelomično neosnovane.
6. U smislu odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju 1. i 2. tuženik ukazuju revizijom, jer se pobijana presuda može ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke. Suprotno revizijskim navodima ovaj sud nije našao da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
7.1. Tuženici u reviziji iznose niz činjeničnih navoda kojima u bitnome osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Takvi činjenični navodi 1. i 2. tuženika izneseni u reviziji, ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv presude suda drugog stupnja nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu 1. i 2. tuženik solidarno nadoknade materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpio kao posljedicu prometne nezgode od 27. kolovoza 1996., dok je upravljao kao vozač autobusom, a koju je uzrokovao 2. tuženik upravljajući teretnim kamionom, osiguranog kod 1. tuženika.
9. U revizijskom postupku u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava prijeporna je visina (ne)dosuđenog iznosa nematerijalne štete tužitelju u smislu članka 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 – dalje: ZOO), kao i visina rente na ime tuđe pomoći i njege dosuđene tužitelju u smislu članka 195. ZOO, koji propis se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO/05) s obzirom da je pravni odnos nastao prije stupanja na snagu ZOO/05.
10. U postupku koji je prethodio reviziji u odnosu na zahtjev za naknadu nematerijalne štete i materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege, je utvrđeno:
- da je tužitelj upravljao autobusom, kolnikom ulice D. u smjeru istoka, a da se 2. tuženik kretao desnom prometnom trakom u istom smjeru teretnim kamionom, na kojem je prevozio metalne stupove dužine oko 12 m, koji su bili nepravilno smješteni i prelazili su tovarni prostor kamiona za oko 5,6 m,
- da je 2. tuženik u skretanju desno prema jugu s kolnika ulice D. teretom prešao za oko 2,2 m na dio lijeve prometne trake za vožnju ravno, kojom se kretao autobus, te da su metalni stupovi udarili u prednji dio autobusa uslijed čega je tužitelj zadobio tjelesne ozljede,
- da 2. tuženik teret nije prevozio pod pratnjom, da brzina tužitelja nije u uzročnoj vezi s štetnim događajem (nalaz i mišljenje prometnog vještaka),
- da je 2. tuženik pravomoćno proglašen krivim (presuda broj Ks-338/97 od 19. siječnja 2000.) radi kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnost prometa izazivanjem prometne nesreće iz članka 272. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona kažnjivo po članku 272. stavak 2. Kaznenog zakona,
- da iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka proizlazi da je tužitelj u prometnoj nezgodi zadobio tjelesne ozljede i to udarac u glavu, desni kuk i desno koljeno, da je kod tužitelja konstatiran anksiozno depresivni poremećaj, syndroma depresivnum, disocirativni poremećaj, trajne promjene ličnosti i psihoorganski sindrom, trzajna ozljeda kralježnice, da je utvrđen potpuni gubitak funkcije C5, C6 i C7 i C2 i C3 kralješaka, da je predmetna ozljeda glave kod tužitelja dovela do oštećenja vidne funkcije u obliku trajnih posljedica,
- da zadobivene ozljede kod tužitelja smanjuju životnu aktivnost za 43-44% trajno, da je tužitelj trpio tjelesne bolove jakog intenziteta kroz tjedan dana, bol srednjeg i slabijeg intenziteta u nastavku tri mjeseca, a bol koju trpi i danas da ulazi u trajne posljedice, da je tužitelj pretrpio primarni strah intenzivno i kratkotrajno, kroz prva četiri mjeseca sekundarni strah srednjeg i slabijeg intenziteta, da je tužitelju trebala tuđa pomoć 2 sata dnevno u prva dva mjeseca, potom 1 sat dnevno i da je tužitelju potrebna tuđa pomoć trajno 4 sata tjedno.
11. Kako je 2. tuženik proglašen krivim za štetni događaj, kojom pravomoćnom osuđujućom presudom je sud vezan (članak 12. stavak 3. ZPP), a tužitelj nije niti djelomično doprinio tom štetnom događaju, što proizlazi iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka, sudovi nižeg stupnja su zaključili da su temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZOO tuženici odgovorni tužitelju za naknadu štete.
11.1. Imajući u vidu utvrđene relevantne okolnosti o kojima ovisi visina pravične naknade u smislu članka 200. ZOO, sud prvog stupnja je tužitelju za pretrpljene fizičke boli dosudio iznos od 30.000,00 kuna, za pretrpljeni strah iznos od 20.000,00 kuna, te za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti (u omjeru od 43-44%) iznos od 120.000,00 kuna, dok je odbio zahtjev tužitelja za isplatu preostalog zatraženog iznosa od 330.000,00 kuna.
11.2. Na ime tuđe pomoći i njege, sud prvog stupnja je tužitelju dosudio iznos od 1.800,00 kuna, a od 26. listopada 2001. pa nadalje, sud prvog stupnja je tužitelju dosudio trajnu pomoć i njegu u vidu rente u iznosu od 240,00 kuna mjesečno (članak 195. u vezi s člankom 188. ZOO).
12. Donoseći odluku o visini naknade nematerijalne štete sud drugog stupnja je, na temelju činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na posljedice koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju, djelomično preinačio presudu suda prvog stupnja zaključivši da je utvrđenjem pojedinih vidova štete (naknade za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i naknade za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti) u previsokim iznosima došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, pa je umjesto ukupno utvrđenog iznosa pravične naknade po sudu prvog stupnja u iznosu od 170.000,00 kuna, utvrdio iznos od ukupno 120.000,00 kuna.
12.1. U dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada štete na ime tuđe pomoći i njege i renta na ime tuđe pomoći i njege, sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja.
13. Prema pravnom shvaćanju ovog suda u reviziji se neosnovano ističe da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 200. ZOO kod dosuđivanja pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu koju je tužitelj pretrpio zbog ozljeđivanja u štetnom događaju.
14. Odredbom članka 200. ZOO propisano je da će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode, prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bola i straha i njihovo trajanje to opravdavaju (stavak 1.), vodeći pritom računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem ta naknada služi, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom (stavak 2.).
15. Ispitujući revizijske navode stranaka kojima se osporava pravilnost presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah, te za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, ovaj sud je ocijenio da je sud drugog stupnja prilikom odlučivanja o pravičnoj novčanoj naknadi u potrebnoj mjeri individualizirao dosuđene naknade po pojedinoj osnovi, uzimajući u obzir sve važne okolnosti predmetnog slučaja, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe članka 200. ZOO.
16. Ovaj sud u cijelosti prihvaća da tužitelju temeljem odredbe članka 200. stavak 1. ZOO pripada naknada nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od ukupno 18.000,00 kuna, za pretrpljeni strah 12.000,00 kuna, te za naknadu nematerijalne štete zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 90.000,00 kuna. Pritom su svi iznosi naknade nematerijalne štete u skladu sa konkretnim okolnostima slučaja, a osobito obzirom na jačinu i trajanje pretrpljenih bolova, kao i straha, te stupnja trajnog smanjenja životne aktivnosti koja postoji kod tužitelja nakon štetnog događaja.
17. U konkretnom slučaju je sud drugog stupnja uzeo u obzir karakter povreda, dob tužitelja (rođen 1953.) i posljedice koje su ostale kod tužitelja, dakle sve kriterije propisane odredbom članka 200. ZOO u vezi s Orijentacijskim kriterijima, pa je stoga odbijanjem tužbenog zahtjeva preko iznosa dosuđenog presudom suda drugog stupnja, materijalno pravo pravilno primijenjeno.
18. Nadalje, u postupku pred sudovima nižeg stupnja je utvrđeno smanjenje životne aktivnosti tužitelja od 43-44%. Pravilnost ovog utvrđenja revizijskim navodima nije dovedena u pitanje. Naime, u ovoj parničnoj stvari provedeno je nekoliko vještačenja na okolnost utvrđivanja posljedica zadobivenih povreda, pri čemu su pojedini vještaci utvrdili smanjenje životne okolnosti u odnosu na područje koje su vještačili. Sud prvog stupnja je utvrdio (a sud drugog stupnja prihvatio) smanjenje životnih aktivnosti u visini od 43-44%, pri čemu su sudovi obuhvatili (sukladno nalazima sudskih vještaka) sve posljedice zadobivenih povreda koje su trajnijeg karaktera te sva ograničenja, odnosno povećane napore ili posebne uvjete u životnim aktivnostima oštećenika koje je ostvarivao ili bi ih po redovnom tijeku stvari u budućnosti izvjesno ostvarivao, imajući pritom na umu životnu dob, vrstu zanimanja oštećenika i slično.
19. Nadalje, tuženici u reviziji u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava neosnovano tvrde da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo dosuđujući tužitelju rentu na ime tuđe pomoći i njege.
20. Odredbom članka 195. ZOO propisano je da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
21. Odredbom članka 188. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada se obrađuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme. Novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća se mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi što drugo.
22. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je tužitelju tuđa pomoć i njega druge osobe bila potrebna u obimu 2 sata dnevno u prva dva mjeseca, potom 1 sat dnevno i da je tužitelju potrebna tuđa pomoć trajno 4 sata tjedno, te da je cijena 1 sata pružanja tuđe pomoći i njege među strankama učinjena nespornom, ovaj sud smatra neosnovanim navode 1. i 2. tuženika kojima osporavaju pravilnost pobijane presude suda drugog stupnja kojom je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za tuđu pomoć i njegu u smislu odredbe članka 195. ZOO.
23. Slijedom navedenoga, valjalo je temeljem odredbe članka 393. ZPP djelomično odbiti reviziju tužitelja, 1. i 2. tuženika kao neosnovanu u dijelu kojim je odlučeno na ime nematerijalne štete i materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege, te presuditi kao u izreci.
24. U revizijskom postupku ostalo je prijeporno i pitanje je li tražbina tužitelja na ime izgubljene zarade zastarjela, a s tim u vezi sporna je i primjena odredbe članka 376. stavak 1. i stavak 2. ZOO i članka 377. ZOO.
25. U postupku koji je prethodio reviziji u odnosu na potraživanje tužitelja za naknadu izgubljene zarade je utvrđeno:
- da tužitelj od tuženika traži da mu naknade štetu s osnova izgubljene zarade (podnesak od 13. lipnja 2012.), koju čini razlika između mirovine koju prima i plaće koju bi primao da zbog posljedica štetnog događaja za koju je 2. tuženik odgovoran, nije umirovljen,
- da tužitelj potražuje i rentu na ime izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 2.964,02 kuna počev od 1. listopada 2011. pa ubuduće,
- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 26. lipnja 2001. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu, kao posljedica predmetnog štetnog događaja.
26. Sud prvog stupnja, odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade, je prihvatio zahtjev tužitelja prema nalazu i mišljenju vještaka, dosuđujući tužitelju izgubljenu zaradu za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 30. rujna 2011., u iznosu od 282.099,88 kuna, te rentu na ime izgubljene zarade u iznosu od 2.964,02 kune mjesečno od 1. listopada 2011. pa ubuduće.
27. Obzirom je tužitelj tek podneskom od 13. lipnja 2012. zahtijevao naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade i rentu na ime izgubljene zarade, sud drugog stupnja je zaključio da su u zastari svi iznosi dospjeli prije 13. lipnja 2009. u smislu članka 376. stavak 1. ZOO.
27.1. Sud drugog stupnja je zaključio da je zastara potraživanja dospjelih prije 13. lipnja 2009. nastupila i prema odredbi članka 377. stavak 1. ZOO, jer je šteta počinjena kaznenim djelom, a početak tijeka zastare u tom slučaju se računa od izvršenja kaznenog djela, a kaznena presuda je pravomoćna 31. listopada 2000., dok je tužbeni zahtjev postavljen 13. lipnja 2012., pa zaključuje sud drugog stupnja da je protekao rok od 5 godina za kazneno gonjenje prema odredbi članka 95. stavak 1. točka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 53/91).
27.2. Slijedom navedenoga, sud drugog stupnja je preinačio presudu suda prvog stupnja i odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 203.869,67 kuna na ime zastarjelih iznosa izgubljene zarade (prije 13. lipnja 2009.), dok je potvrdio presudu suda prvog stupnja za iznos mjesečne rente na ime izgubljene zarade.
28. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa, sud drugog stupnja nije utvrdio odlučne činjenice vezano za prigovor zastare zbog čega nije bilo moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava iz odredbe članka 376. i članka 377. ZOO.
29. Prema članku 376. stavak 1. ZOO, i ustaljenoj sudskoj praksi zastara za materijalnu štetu, počinje teći od trenutka saznanja za štetu i osobu koja je počinila štetu (tako u odlukama broj Rev-788/90 od 30. kolovoza 1990., Rev- 842/07 od 29. listopada 2008., Rev-1078/15 od 22. studenoga 2017.).
30. U tumačenju tih odredbi Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeća pravna shvaćanja, koja pretočena u sudsku praksu glase:
„zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu članka 376. i članka 377. ZOO bez obzira na to da li se naknada zahtjeva za već nastalu štetu ili za štetu koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.
Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno uzdržavanje, izgubljena zarada, za pomoći i njegu i u drugim slučajevima kada se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete) oštećenik može ostvarivati sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente. No u tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju se po odredbama članka 376. odnosno 377. ZOO, a za svako slijedeće utuženo potraživanje kreće novi rok zastare od dana kada je prethodni postupak pravomoćno okončan (članak 392. stavak 3. ZOO).
Prednji stav primjenjuje se i na odnose nastale u vrijeme važenja Zakona o zastari potraživanja (članak 19. i 20.) - pregled sudske prakse broj 33/49.“
31. Navedena stajališta zauzeta su imajući u vidu da je jedna od općih osobina zastare u važećem zakonodavstvu načelo prema kojem svako potraživanje naknade štete podliježe zastari, osim ako zakonom izrijekom nije za pojedine slučajeve određeno što drugo. Ta opća osobina utemeljena je na odredbi članka 360. ZOO, na propisima koji uređuju izuzetke članak 368. ZOO, odnosno članak 373. stavak 3. ZOO kao i u smislu i biti tog instituta kako je on određen pozitivnim pravom. Vrijeme zastare potraživanja naknade štete počinje teći kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (članak 376. stavak 1. ZOO). Za buduće štete rok zastare počet će teći od dana kad u budućnosti ta šteta bude nastala. To vrijedi za štetu koja je posljedica uzroka ranije štetne radnje koja vremenski nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno. Međutim, ako se buduća šteta može već sada zajedno sa sadašnjom sagledati, ako je ona već sada po redovnom tijeku stvari izvjesna, posebno na primjer kod gubitka na primanjima od rada zbog potpune ili djelomične nesposobnosti oštećenika za rad, tada je očito riječ o šteti za koju je oštećenik već saznao, a ne o šteti za koju će on doznati tek u ono vrijeme kad nastupi gubitak zarade. Zbog toga u tom slučaju i rok zastare za tu štetu počinje teći već saznanjem za nju, a ne tek onim danom kada u budućnosti nastane gubitak zarade.
32. Šteta od gubitka zarade, odnosno naknade za tuđu njegu i pomoć, uzdržavanja i sl., koje nastaju sukcesivno, sada i ubuduće, i u pravilu, traju sve dok traju štetne posljedice, ima svoj uzrok u već svršenoj štetnoj radnji, a sama je već nastala, je buduća šteta, ali o takvoj koja je u sadašnjosti već izvjesna, na koju oštećenik odmah ima pravo, za čije su određivanje u odštetnom pravu sadržana sva potrebna pravna pravila.
33. U ovom slučaju štetni događaj se zbio 27. kolovoza 1996., te je oštećenik već tada znao tko je štetnik. Primitkom rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO), tim trenutkom je saznao koliki mu je gubitak na zaradi (tako i u odluci broj Revr-605/17 od 12. prosinca 2017.). Dakle, tužitelj je saznao za štetu i osobu koja je počinila štetu, u odnosu na izgubljenu zaradu primitkom rješenja HZMO-a.
34. Nadalje, sud drugog stupnja je pogrešno primijenio odredbu članka 118. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01 – dalje: ZOMO) vezano uz privremeno rješenje HZMO od 26. lipnja 2001., obzirom se sukladno odredbi članka 118. ZOMO privremenim rješenjem određuje samo predujam mirovine, odnosno paušalni iznos mirovine.
35. Odredba članka 118. ZOMO propisuje kada je u postupku za priznanje prava iz mirovinskog osiguranja utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za mirovinu, a pripadajuća svota mirovine ne može se odmah odrediti ili se postupak ne može završiti zbog rješavanja nekog prethodnog pitanja, Zavod će obvezno, privremenim rješenjem, odrediti isplatu predujma mirovine. Predujam mirovine određuje se prema podacima kojima raspolaže Zavod.
36. Prema tome, tek je konačnim rješenjem HZMO-a (rješenje od 24. ožujka 2005.), tužitelj saznao koje mu pravo iz mirovinskog osiguranja pripada, od kada mu to pravo pripada, u kojoj visini mu to pravo pripada, odnosno tek je konačnim rješenjem HZMO-a tužitelj saznao sve elemente visine nastale štete, kao i koja će šteta nastajati u budućnosti u vidu izgubljene zarade. Stoga je tek od primitka konačnog rješenja HZMO-a počeo teći subjektivni rok zastare.
37. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa ostalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u smislu izloženog stajališta ovog suda, to nema uvjeta za preinaku, valjalo je temeljem odredbe članka 395. stavak 2. ZPP djelomično prihvatiti reviziju tužitelja, 1. i 2. tuženika i ukinuti pobijanu presudu u dijelu kojim je odlučeno na ime izgubljene zarade i rente na ime izgubljene zarade, te riješiti kao u izreci.
38. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je u smislu odredbe članka 164. stavak 4. ZPP ukinuti i odluku o troškovima postupka (točka I. izreke rješenja).
39. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP (točka II. izreke rješenja).
Ljiljana Hrastinski Jurčec, v.r.