Broj: Rev 551/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja 1. O. V. i tužitelja 2. Ž. V., obojica iz O., koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva M. - L. - B. – T., odvjetnici u Z., protiv tuženika J. O. d.d. Z., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Virovitici, poslovni broj Gž-932/2011-2 od 27. listopada 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru, poslovni broj P-1481/09-38 od 15. prosinca 2010., u sjednici održanoj 10. svibnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se revizija tuženika J. O. d.d., protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Virovitici, poslovni broj Gž-932/2011-2 od 27. listopada 2011., u dijelu kojim je potvrđena točka I. izreke presude Općinskog suda u Daruvaru, poslovni broj P-1481/09-38, od 15. prosinca 2010., kao neosnovana.

r i j e š i o   j e

              1. Odbacuje se revizija tuženika J. O. d.d., protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Virovitici, poslovni broj Gž-932/2011 od 27. listopada 2011., u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, kao nedopuštena.

              2. Tužitelju se ne dosuđuju troškovi odgovora na reviziju.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Daruvaru, poslovni broj P-1481/09-38, od 15. prosinca 2010., naloženo tuženiku da tužitelju 1. O. V. isplati iznos od 220.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime pravične novčane naknade zbog smrti bliske osobe te iznos od 5.796,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime pretrpljene imovinske štete (točka I. izreke). Ujedno je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva kojim ovaj tužitelj potražuje naknadu imovinske štete do utuženog iznosa od 7.834,00 kn (točka II. izreke). Pored toga tuženiku je naloženo da tužitelju 2. Ž. V. isplati iznos od 450,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka III. izreke) a odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva ovoga tužitelja radi isplate pravične novčane naknade zbog smrti bliske osobe u iznosu od 75.000,00 kn (točka IV. izreke). Također je tuženiku naloženo da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 17.912,34 kn (točka V. izreke).

              Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Virovitici, poslovni broj Gž-932/2011 od 27. listopada 2011., odlučeno je povodom žalbi svih stanaka, tako da su žalbe djelomično uvažene u odnosu na točku V. izreke prvostupanjske presude (odluka o troškovima parnice), pa prvostupanjska presuda preinačena na način da je nalaženo tužitelju 2. Ž. V. da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 5.912,00 kn te tuženiku da tužitelju 1. O. V. naknadi parnični trošak u iznosu od 25.602,00 kn. U ostalom dijelu odbijenu su žalbe i potvrđena je prvostupanjska presuda u preostalom dijelu.

              Protiv drugostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na tužitelja 1. O. V. (dalje u tekstu: tužitelj) u cijelosti, kao i u odnosu na odluku o parničnim troškovima, reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže ovome sudu ukinuti osporene nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno preinačiti pobijane presude uz naknadu troškova revizije.

              Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika.

              U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske prigovore i, u bitnom, navodi kako su nižestupanjski sudovi donijeli pravilnu odluku koja se temelji na pravnim shvaćanjima koji su u potpunosti usklađeni s praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Predlaže odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu drugostupanjsku presudu uz obvezivanje tuženika na naknadu troška odgovora na reviziju.

              Revizija nije osnovana u odnosu na glavnu stvar, dok u odnosu na troškove parnice nije dopuštena.

              O dijelu revizije protiv odluke o glavnoj stvari (naknadi štete):

              Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              U drugostupanjskoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka

iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tuženik ukazuje navodeći da su u odluci izostali valjani razlozi o žalbenim navodima tuženika u odnosu na dosuđenu visinu novčane naknade tužitelju s obzirom na „(…) iscrpno izloženo tumačenje primjene materijalnog prava u odnosu na utvrđenje visine naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog smrti bliske osobe iz čl. 1101. u vezi sa čl. 1100. ZOO.“

              Neupitno je da je obveza drugostupanjskog suda koji odlučuje u povodu pravnog lijeka (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP) ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Međutim, po ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nije ostvarena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer, suprotno tvrdnjama tuženika, pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (čl. 375. st. 1. ZPP) s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti žalbe tuženika protiv prvostupanjske presude.

              Obrazloženje ovog revizijskog prigovora ukazuje zapravo na nezadovoljstvo tuženika primjenom Orijentacijskih kriterija pri odmjeravanju naknade tužitelju, što ove prigovore čini prigovorima pogrešne primjene materijalnog prava.

              Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja (očuha) za naknadom neimovinske i imovinske štete zbog smrti bliske osobe – posinka A. K. - koji je poginuo u prometnoj nezgodi ..., na križanju ... i ulice ... u Z., za koju je odgovoran, odnosno koju je skrivio osiguranik tuženika (koji je pod utjecajem alkohola u punoj brzini naletio na zadnji dio vozila kojim je upravljao sada pok. A. K., a koje je stajalo na semaforu čekajući da se upali zeleno svjetlo).

              Među strankama nije bio sporan nastanak štetnog događaja, odnosno osiguranog slučaja, niti pasivna legitimacija tuženika.

              Sporno je bilo tijekom parnice (a i u ovom revizijskom postupku), ulazi li tužitelj u krug osoba kojima zakon priznaje pravo na naknadu štete zbog smrti bliske osobe te (podredno) u kojoj visini (na temelju kojih kriterija) takvu naknadu treba odrediti.             

              U predmetnoj reviziji tuženik prvenstveno osporava da bi tužitelj bio u krugu ovlaštenika prava na pravičnu novčanu naknadu iz odredbe čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) ističući kako tužitelj nikada nije službeno posvojio sada pok. A. K., odnosno da ne postoji odnos srodstva između njih, jer mu tužitelj nije bio skrbnik te da iz priloženih isprava Centra za socijalnu skrb nije utvrđeno da su tužitelju utvrđene odgovornosti, prava i dužnosti iz roditeljske skrbi nad sada pok. A. K..

              Iz brojnih odluka ovoga suda proizlazi kako se pravo na naknadu štete neimovinske štete zbog smrti bliske osobe (prema čl. 2001. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) odnosno pravo na pravičnu naknadu zbog smrti (prema čl. 1101. ZOO), osim kruga osoba nabrojanih u odredbama tog članka, u posebnim okolnostima konkretnog slučaja, proširuje i na određene tazbinske odnose (odnos između jednog bračnog druga i krvnih srodnika drugog bračnog druga, koji nastaje sklapanjem braka), pri čemu je odlučan stupanj povezanosti između oštećenog i umrlog srodnika.

              U odnosima bračnog druga (očuh, maćeha) koji nije biološki roditelj djetetu (pastorčad, posinak, pokćerka), prema odlukama ovoga suda, kao pretpostavka osnovanosti zahtjeva za naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, zahtjeva se postojanje odnosa koji je moguće u svemu izjednačiti s odnosom roditelj – dijete (VSRH, Rev-561/05 od 24. siječnja 2006. i druge). Tako je pastorku priznato pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog očuhove smrti jer su zajedno živjeli i bili emocionalno povezani kao da je riječ o odnosu roditelja i djece (Rev-122/82 od 21. srpnja 1982.); maćehi je priznata naknada za duševne bolove zbog pastorkove smrti jer se odnos koji je između njih postojao može izjednačiti s odnosom roditelja i djece (VSRH Rev-259/87 od 20. svibnja 1987., Rev-727/05 od 4. siječnja 2006. i druge)  ili očuhu je priznato pravo na naknadu nematerijalne štete s osnove duševnih boli zbog smrti posinka jer mu je u svemu zamjenjivao oca (VSRH Rev-1003/03 od 13. siječnja 2004).

              Iz citiranih odluka ovoga suda nedvojbeno proizlazi da je za uvjerenje suda o tome jesu li između oštećenog i poginulog srodnika postojali odnosi određene kvalitete i intenziteta relevantno faktično stanje (odnosi), a ne postojanje isprava kojima će taj odnos u bilo kom smislu biti formaliziran. Slijedom toga, neosnovano tuženik ukazuje na nepostojanje skrbničkog odnosa između tužitelja i njegovog sada pok. posinka.

              U ostalom dijelu tuženik revizijskim prigovorima osporava činjenice na temelju kojih su sudovi temeljili svoj zaključak o tome da je između tužitelja i njegovog sada pok. posinka postojao odnos koji je u svemu moguće izjednačiti s odnosom oca i sina. Takvi revizijski navodi po svojoj naravi predstavljaju činjenične prigovore i njima se ne mogu dovesti u pitanje odlučne činjenična utvrđenja suda, pa su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke jer se na njima ne može temeljiti revizija, niti ih u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske može ispitivati (čl. 385. ZPP).

              Prigovore dosuđenom iznosu naknade od 220.000,00 kn tuženik obrazlaže navodeći kako su sudovi propustili pravilno primijeniti odredbu čl. 1100. ZOO prilikom određivanja naknade jer uzeli u obzir „(…) i stupanj i težinu povrede prava osobnosti u ovom slučaju“ i jer su „(…) primijenili isključivo orijentacijske kriterije VSRH kao nekakav cjenik ili matematičku formulu, te pukim automatizmom utvrdili visinu pravične novčane naknade“.

              U odgovoru na ove prigovore potrebno je naglasiti kako se samo postojanje duševnih boli zbog smrti bliske osobe pretpostavlja. Kada je Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (koje je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela 29. studenoga 2002.  - Su-1331-VI/02 i Su-1372-II/02, dalje: Orijentacijski kriteriji) propisana pravična naknada u iznosu od 220.000,00 kn, onda takvu naknadu treba smatrati primjerenom, osim ako okolnosti slučaja ne govore nešto drugo. Stoga, se u pravilu ne dokazuje niti postojanje tog oblika štete, niti njena visina. Međutim, kako je ovdje riječ o oborivoj pretpostavci, to je moguće i dopušteno strankama u svakom konkretnom slučaju dokazivati da šteta nije nastala (npr. da su bliske osobe zapravo bile otuđeni, u lošim odnosima i sl.), odnosno da intenzitet i trajanje duševnih boli zahtijevaju dosudu većeg ili manjeg iznosa naknade od onog predviđenog Orijentacijskim kriterijima.

              Prigovore visini dosuđenog iznosa pravične naknade tuženik temelji na tvrdnji da je u postupku nesporno utvrđeno da je „(…) pok. A. K. već od 2002. počeo raditi u Z., a od 3. svibnja 2007. da je radio u R., dakle da nije svakodnevno živio u domaćinstvu sa obitelji V.“, odnosno da tužitelj i pok. A. K. nisu živjeli u istom domaćinstvu i da stoga između njih nije postojala ekonomska, odnosno egzistencijalna povezanost.

              U svojoj biti i ovi prigovori predstavljaju činjenične prigovore koji nemaju utjecaja na pravilnost pobijanih odluka.

              Međutim, ovaj sud unatoč tome smatra potrebnim naglasiti kako navedene činjenice ne dovode do zaključka koji tuženik nameće – da bi odlaskom djeteta na terenski rad prestala postojati ekonomska zajednica roditelja i djeteta. No, sve kada bi tome bilo tako, takva okolnost ne bi imala nikakvog utjecaja na relevantan zaključak nižestupanjskih sudova o tome da je između tužitelja i njegovog pok. posinka postojao odnos koji je u svemu moguće izjednačiti s odnosom oca i sina.

              Pri tome, treba još istaknuti da osamostaljenje djeteta i njegov život izvan obiteljske zajednice mogu utjecati na visinu naknade, odnosno i na pravo na naknadu samo onda kada je (i u kojoj mjeri) ova okolnost utjecala na umanjenje, odnosno, uopće na prestanak njihove međusobne emotivne povezanosti.

              Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu kako je to u izreci ove presude, na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

              O dijelu revizije protiv odluke o troškovima parnice:

Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP, o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak, s tim da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

Iz navedene odredbe proizlazi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, prije svega, potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

Slijedom izloženog, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa je potrebno posebno naglasiti kako protiv rješenja o troškovima parnice revizija uopće nije dopuštena.

Uz sve navedeno, još se naglašava kako je u pogledu nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

Slijedom svega izloženog, reviziju tuženika protiv rješenja o troškovima parnice valjalo je odbaciti na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP, kako je to u točki 1. ovoga rješenja.

              O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova odgovora na reviziju odlučeno je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ovaj sud ocijenio kako podnošenje odgovora na reviziju nije radnja koja je bila potrebna u ovoj parnici (čl. 155. st. 1. ZPP). Stoga je o njihovom zahtjevu odlučeno kao pod točkom 2. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 10. svibnja 2017.