Broj: Gž-1431/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Dražena Munđara, kao predsjednika vijeća, te Zlatka Lodete, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. G., OIB:…, iz D. S., zastupanog po punomoćnici A. M., odvjetnici iz D. S., protiv tuženika E. C. C. d.o.o., OIB:…, iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz OD H. & P., odvjetnicima iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, povodom žalbe tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 27. travnja 2016. br. 16 P-2459/15-15, u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2017.

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. 16 P-2459/15-15 od 27. travnja 2016.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom, stavak I. izreke, proglašena je nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama, br. Ovr-1240/15 (ranije predmet Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu br. Ovr-2042/10), određena rješenjem o ovrsi od 11.veljače 2011., br. Ovr-2042/10.

Istim rješenjem, stavak II. izreke, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 6.562,50 kn, u roku od 15 dana.

Stavkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Pravovremeno podnesenom žalbom tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku  (NN.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH, 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14  - odluka US RH - dalje ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu (u žalbi pogrešno, u smislu naprijed navedenog predloženog sadržaja postupanja navodi: "ukine"), te odbije tužbeni zahtjev, odnosno da (ukine pobijanu presudu i) predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika je neosnovana.

Obrazlažući presudu prvostupanjski sud navodi da je tužitelj, koji je ovršenik u prvostupanjskom predmetu br. Ovr-2042/10, koji se vodi pred prvostupanjskim sudom radi naplate novčanog iznosa od 18.278,40 kn s.p.p., upućen na parnicu protiv ovrhovoditelja, u parničnom predmetu tuženika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja navedene ovrhe nedopuštenom, ističući da je nastupila zastara prisilne naplate novčanog iznosa za koji se provodi ovršni postupak.

Tužitelj je tvrdnje o zastari prisilne naplate tražbine utemeljio na činjenici da je osnova zatražene ovrhe u predmetu br. Ovr-2042/10, pravomoćno rješenje o ovrsi br. I. 295/96 od 24. lipnja 1996. Taj postupak je pravomoćno obustavljen rješenjem prvostupanjskog suda br. Ovr-517/00 od 23. ožujka 2002.

Ovrhovoditelj je ponovno pokrenuo ovršni postupak ovršnim prijedlogom od 7. veljače 2011., a novo rješenje o ovrsi donijeto je 11. veljače 2011.

Prvostupanjski sud konstatira da se tuženik protivio osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno tvrdnje da je došlo do zastare prava na naplatu njegovog potraživanja, uz tvrdnju da je, zbog vođenja ranijeg ovršnog postupka, prekinut zastarni rok, te da je zastara ponovno počela teći nakon pravomoćnog okončanja tog postupka.

Prvostupanjski sud je analizom sadržaja sudskog postupka prisilne naplate ovrhovoditeljevog potraživanja iz predmeta Ovr-517/00 (ranije: I-295/96) utvrdio da je u ovršnom predmetu, koji se sada vodi pred prvostupanjskim sudom, radi prisilne naplate istog potraživanja, kao u predmetu vođenom pod brojem I-295/96 (kasnije: Ovr-517/00), obustavljen postupak iz razloga nemogućnosti provedbe ovrhe, pravomoćnim rješenjem o obustavi, time da je rješenje postalo pravomoćno 26. travnja 2002.

Po ocjeni prvostupanjskog suda, za ocjenu osnovanosti (neosnovanosti) tvrdnje da (li) je došlo do zastare tuženikova prava na prisilnu naplatu potraživanja kao ovrhovoditelja, potrebno je pravilno odrediti da li je vođenjem ranijeg ovršnog postupka došlo do prekida zastare potraživanja u smislu odredbe čl. 379. ranijeg Zakona o obveznim odnosima (NN.53/91; 73/91; 111/93; 3/94; 7/96; 91/96; 112/99- dalje ZOO), slijedom činjenica i sadržaju vođenja ovršnog postupka u predmetu  br. Ovr-517/00 (ranije: I-295/96), koji je okončan obustavom, ne utječe na tijek nastupa zastare potraživanja temeljem ranijeg rješenja o ovrsi. 

Prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 389. st. 2  ZOO-a propisano da se smatra da prekida nije bilo ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako isposlovana ili poduzeta mjera izvršenja i osiguranja bude poništena. U konkretnom slučaju, po ocjeni prvostupanjskog suda, ovrha u ranijem ovršnom (izvršnom) predmetu obustavljena je  zbog nemogućnosti provedbe ovrhe, ali i zbog daljnje tuženikove pasivnosti, odnosno propusta poduzimanja određenih procesnih radnji koje su bile nužne za nastavak ovrhe. Dakle, ranije vođena ovrha nije nastavljena u istom ovršnom predmetu, nego je ovrhovoditelj svojom pasivnošću prouzročio pravomoćnu obustavu ovršnog postupka, zbog čega vođenje ranijeg ovršnog postupka ne utječe na tijek zastare potraživanja temeljem ranijeg rješenja o ovrsi koje je doneseno na temelju vjerodostojne isprave. U navedenim okolnostima, ranije rješenje o ovrsi predstavlja ovršnu ispravu za pravo na naplatu predmetnog potraživanja, ali okolnost daljnjeg vođenja ovršnog postupka, koji je obustavljen, između ostaloga, i zbog ovrhovoditeljeve pasivnosti, ne predstavlja osnovu za trajanje prekida postupka tijekom vođenja ovršnog postupka.

U navedenim okolnostima, do ponovnog pokretanja ovršnog postupka podnošenjem ovršnog prijedloga 26. studenog 2010., na osnovu rješenja o ovrsi u predmetu br. I-295/96, koje je postalo pravomoćno 24. rujna 1996., istekao je desetgodišnji zastarni rok iz čl. 379. st. 1 ZOO-a, pa tuženik više nema pravo na naplatu svog potraživanja u smislu nastupjele zastare potraživanja prema čl. 360. st. 1  ZOO-a.

U žalbi tuženik ponavlja svoje činjenično i materijalnopravno tumačenje sadržaja spornog odnosa, u vezi tužiteljeve tvrdnje o nastaloj zastari potraživanja za naplatu kojeg vodi ovršni postupak pred prvostupanjskim sudom protiv ovršenika, ovdje tužitelja, u predmetu br. Ovr-517/00. Razlozi koje ističe u žalbi odnose se na tvrdnju da je, tek po obustavi ovršnog postupka prvostupanjskog suda br. Ovr-517/00 (ranije: I.295/96) započeo (ponovno) teći desetgodišnji zastarni rok. Navodi da je tijekom ranijeg ovršnog postupka poduzimao radnje potrebne za vođenje ovršnog postupka, a da je radi nemogućnosti naplate svog potraživanja, pljenidbom pokretnina ovršenika (sada tužitelja), predložio nastavak ovršnog postupka na drugom sredstvu ovrhe. U takvoj pravnoj i procesnoj situaciji, po njegovoj ocjeni, trebalo je primijeniti odredbu čl. 392. ZOO-a, kojom je propisano da zastara započinje teći iznova okončanjem spora, što bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti na način da zastara počinje nanovo teći nakon pravomoćnosti rješenja od 20. travnja 2002., o obustavi ranijeg ovršnog postupka.

Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud sadržajem i načinom obrazlaganja presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11 ZPP-a, jer da u presudi (obrazloženju) nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi nejasni i proturječni, prvenstveno da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o nastupu zastare potraživanja.

Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo potpune i jasne razloge za utvrđenje bitnih činjenica, a u potrebnoj mjeri i na jasan način obrazložio je i primjenu mjerodavnih materijalnopravnih propisa na predmetni odnos.

Ovaj sud prihvaća pravilnim i zakonitim činjenično i materijalnopravno utemeljenje prvostupanjske presude, kojim je, kao odlučna okolnost tretirana činjenica da je ovršni postupak, koji je ovdje tuženik, radi naplate predmetnog potraživanja, vodio protiv tužitelja u ovršnom predmetu tada Općinskog suda u Dugom Selu, pod oznakom Ovr-517/00. (ranije: I.295/96) temeljem rješenja o izvršenju na temelju vjerodostojne isprave, u kojem postupku je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno 24. rujna 1996., okončan obustavom uzrokovanom procesnom pasivnošću ovdje tuženika, koji, nakon što je obaviješten o činjenici da je ugašen žiro-račun ovdje tužitelja (u obrazloženju rješenja, očito omaškom navodi: žiro-račun tuženika), nije poduzeo radnje za nastavak postupka.

Dakle, razlog obustave ranije vođenog postupka prisilne naplate ovrhovoditeljevog potraživanja u prvostupanjskom predmetu br. Ovr-517/00 (ranije I.295/96), nije bio samo nemogućnost naplate, nego i propust pravovremenog podnošenja prijedloga za nastavak ovršnog postupka na drugom predmetu i sredstvu ovrhe.

Naime, ovdje tuženik, kao ovrhovoditelj je, umjesto poduzimanja potrebnih ovršnih radnji za nastavak postupka u predmetu prvostupanjskog suda br. Ovr-517/00 (ranije I.295/96), pokrenuo novi ovršni postupak na nekretninama ovršenika (ovdje tužitelja) 26. studenog 2010., ne opravdavajući pri tome razloge izostanka kontinuiteta procesne inicijative za pravodobni nastavak ranijeg ovršnog postupka u vrijeme vođenja tog postupka.

Prema tome, iz stanja ranijeg ovršnog predmeta br. Ovr-517/00 (ranije I.295/96) proizlazi da je taj postupak obustavljen rješenjem prvostupanjskog suda br. III Ovr-517/00-40 od 28. ožujka 2002., time da je u obrazloženju rješenja navedeno da je sud ovrhovoditelja obavijestio o ugašenom žiro-računu ovršenika, te ga pozvao dostaviti u roku od 15 dana prijedlog za nastavak postupka (na drugom predmetu i sredstvu ovrhe), jer će u protivnom sud obustaviti postupak. Prvostupanjski sud konstatira da je potrebna aktivnost ovrhovoditelja izostala.

Prema tome, razlozi ranije obustave postupka sastojali su se, kako u nemogućnosti provedbe ovrhe na predmetima i sredstvima ovrhe predloženima u ovršnom (izvršnom) prijedlogu ovrhovoditelja (vjerovnika), ovdje tuženika, na imovini ovršenika, ovdje tužitelja, ali i na izostanku potrebne procesne inicijative ovrhovoditelja (ovdje tuženika) u vezi predlaganja novog predmeta i sredstva ovrhe, u istom ovršnom postupku.

Značaj navedenih okolnosti kao osnove za kategorizaciju razloga obustave navedenog ovršnog postupka, koji su odlučni i za pravni tretman tijeka zastare ovrhovoditeljevog potraživanja, po ocjeni ovog suda, pravilno je istaknut u obrazloženju prvostupanjske presude, što sadržajem žalbenih navoda nije dovedeno u sumnju.

Radi navedenoga, ovaj sud temeljem odredbe čl.375. st. 5 ZPP-a upućuje žalitelja na sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude, kako u odnosu na sadržaj bitnih činjeničnih utvrđenja, tako i na detaljnije razloge materijalnopravne osnove prihvaćanja tužbenog zahtjeva tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe u prvostupanjskom predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama br. Ovr-1240/15, određene rješenjem od 11. veljače 2011.

Radi navedenoga, ovaj sud je temeljem odredbe čl. 368. st. 1 ZPP-a, odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu u cijelosti, što uključuje i odluku o troškovima postupka, koja je, prema sadržaju žalbenih razloga, pobijana samo glede osnove dosuđenja, dakle, pod pretpostavkom tuženikova uspjeha u sporu u glavnoj stvari, u čemu nije uspio.

Analizom sadržaja  presude u odnosu na odluku o troškovima postupka ovaj sud je ocijenio da je ista utemeljena na činjeničnoj i materijalnopravno pravilnoj kategorizaciji tužiteljevih troškova i u skladu s uspjehom tužitelja u sporu (u glavnoj stvari), pa je ovaj sud potvrdio i odluku o troškovima postupka, primjenom odredbe čl. 380. st. 1 toč. 2 ZPP-a.

U Varaždinu 11. svibnja 2017.