Broj: Rev 3325/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice M. B.₁ i II-tužitelja M. B.₂, oboje iz Š., zastupanih po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. S. i I. M. u Š., protiv tužene Općine bolnice Šibensko-kninske županije, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu P.-D. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-2367/2013-2 od 22. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1304/09 od 29. listopada 2013., u sjednici održanoj 16. svibnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Revizija se odbija kao neosnovana.

Tužiteljima se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-2367/2013-2 od 22. rujna 2014. potvrđena je presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1304/09 od 29. listopada 2013. kojom je naloženo tuženoj isplatiti prvo i drugotužiteljima svakom iznos 225.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 9. veljače 2009. na ime neimovinske štete, te im isplatiti iznos 107.975,00 kn na ime parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude tužena je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva, odnosno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelji su odgovorili na reviziju tužene predloživši njezino odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužene ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Osporavajući zakonitost pobijane presude zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da ista nema razloga o odlučnim činjenicama, a zbog čega da se pravilnost iste ne može ispitati, tužena u reviziji ustraje u navodima da ni drugostupanjski sud nije mogao na temelju rezultata provedenog postupka pred prvostupanjskim sudom odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja, jer da u tom pravcu nema stručno znanje, a time ni primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a otkloniti nedostatke iz prvostupanjske presude.

Prema odredbi čl. 373.a ZPP-a drugostupanjski sud će presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:

1. da bitne činjenice među strankama nisu sporne i

2. da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze.

Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. tog članka drugostupanjski sud je ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilni zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.

U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. tog članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Drugostupanjski sud je ispitujući prvostupanjsku presudu povodom žalbe tužene ocijenio da je ista opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da ista nema razloge o odlučnim činjenicama, no polazeći od ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP-a je ocijenio da se ti procesni nedostaci iz prvostupanjske presude mogu otkloniti utvrđivanjem odlučnih činjenica za ovaj spor, na temelju isprava koje prileže spisu predmeta te dokaza izvedenih tijekom prvostupanjskog postupka. Stoga je polazeći od izvedenih dokaza i baš medicinske dokumentacije koja se odnosi na trudnoću te porod prvotužiteljice i obdukciju mrtvorođenog djeteta tužitelja, nalaza i mišljenja te dopune nalaza i mišljenja vještaka dr. M. D. G., stručnog mišljenja Povjerenstva Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi izrađenog po prof. dr. H. H., prof. dr. sc. O. P. i prim. dr. sc. Ž. D., te stručnog mišljenja Povjerenstva Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi izrađenog po prof. dr. sc. M. P. i prof. dr. J. Š., utvrdio za ovaj spor bitne činjenice za ocjenu odgovornosti tužene i baš:

- da je prvotužiteljica .... porodila mrtvo muško dijete te

- da je smrt djeteta posljedica propusta u postupanju po pravilima struke od strane liječnika tužene, zbog čega

- da je tužena odgovorna za neimovinsku štetu koju tužitelji trpe zbog smrti njihovog djeteta.

Drugostupanjski sud je u obrazlaganju razloga na temelju kojih je utvrdio takvo činjenično stanje pošao od nalaza liječnika vještaka, a iz kojih jasno proizlazi da je smrt djeteta, a koje je bilo potpuno sposobno za izvanmaterični život – 37 tjedana + 5 dana trudnoće, teško 2,80 kg, dugo 50 cm, nastupila u tijeku poroda, uslijed gušenja pupkovine ovijene dva puta oko vrata, a što se moglo izbjeći te dijete moglo biti spašeno da su poduzeti potrebni kliničko-dijagnostički postupci, te porod završen carskim rezom.

Proizlazi dakle da je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 373.a ZPP-a, pri čemu je odlučne činjenice utvrdio na temelju podataka i nalaza i mišljenja kompetentnih osoba – liječnika vještaka, zbog čega pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a koji su jasni i razumljivi te se pravilnost iste može ispitati, pa nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a kako to tužena pogrešno smatra. Pozivanje revidentice na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 93/93 od 26. siječnja 1994. je bespredmetno, kako zbog činjenice da u vrijeme njezinog donošenja Zakon o parničnom postupku nije imao propisanu odredbu čl. 373.a ZPP-a (u primjeni je od 1. listopada 2008. – "Narodne novine", broj 84/08), a koja omogućuje i drugostupanjskom sudu pod zakonom propisanim pretpostavkama utvrđivanje činjenica koje nije utvrdio prvostupanjski sud, tako i činjenice da se u pobijanoj presudi drugostupanjski sud nije pozvao općenito na nalaz i mišljenje liječnika vještaka saslušanog u postupku već naveo i razloge zbog kojih smatra utvrđenim odlučne činjenice (u ovom slučaju to je činjenica da se radilo o smrti djeteta pri porodu, a ne smrti ploda u maternici majke).

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu im neimovinske štete u vidu povrede prava osobnosti vezano za mrtvorođeno njihovo dijete.

Prema stanju spisa predmeta i činjeničnim utvrđenjima proizlazi:

- da su 5. veljače 2006. oko 23,00 sata kod prvotužiteljice, a koja je tada bila u 38 mjesecu trudnoće (37 tjedana + 5 dana) nastupili trudovi,

- da je prvotužiteljica 6. veljače 2006. oko 1,30 sati zaprimljena na ginekološki odjel tužene, gdje je ginekološki pregledana od dežurne liječnice, a bez da je izvršen ultrazvučni pregled, te je tužiteljici dato sredstvo za smirenje i smještena u sobu bez stručnog nadzora, gdje je spavala do jutarnjih sati,

- da se tužiteljica, probudivši se, čudno osjećala i o tome izvijestila osoblje tužene, nakon čega

- da je tužiteljicu pregledala liječnica koja je preuzela jutarnju smjenu te je potom izvršena CTG pretraga u 9,50 sati, a kada nije pronađena akcija srca djeteta, što je potvrđeno i ultrazvučnim pregledom, je utvrđena smrt djeteta, nakon čega

- da je započeti porod prvotužiteljice nastavljen klasičnim načinom uz primjenu vakum ekstraktora, u kojem je prvotužiteljica tog dana u 19,25 sati rodila mrtvo muško dijete, a koje

- da je po prijavi tužene upisan u Maticu rođenih kao "dijete je mrtvorođeno"

- da je u otpusnom pismu tužene od 8. veljače 2006. za prvotužiteljicu uz ostalo navedeno: "dana ... u 19,25 .... porodi se muško doneseno mrtvo dijete ...".

Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. 1061. u vezi s odredbom čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO), te čl. 1101. ZOO-a drugostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da na strani tužene postoji odgovornost za nastalu im štetu u vidu povrede prava osobnosti zbog smrti njihovog djeteta, a koja da je posljedica propusta u postupanju po pravilima liječničke struke prilikom poroda prvotužiteljice, posljedica čega je mrtvo rođenje sina tužitelja.

Obzirom na tijek nesretnih zbivanja koja su dovela do ovog nemilog, a za tužitelje preteškog događaja, a koje su bez daljnjeg posljedica propusta u postupanju medicinskog osoblja tužene u smislu:

- da su propustili potrebni nadzor nad prvotužiteljicom po njezinom prijamu u bolnicu, a kod koje su bili prisutni trudovi, posebno

- da su propustili izvršiti ultrazvučni pregled, a kojim bi se uočilo da je djetetu koje se je počelo porađati dva puta ovijena pupkovina oko vrata, te porod trebali nastaviti carskim rezom, i time omogućiti rođenje živog djeteta, koje je s obzirom na njegovu starost: 37 tjedana i 5 dana trudnoće, težinu od 2,80 kg i dužinu 50 cm bilo sposobno za izvanmaterični život, a ne

- da su prvotužiteljicu prepustili klasičnom porodu koji je dovršen u 19,25 sati (a nepostojanje otkucaja srca djeteta utvrđeno je u 9,50 sati!)

onda je nužno zaključiti kako se radi o propustima za koje je tužena odgovorna u smislu odredbe čl. 1061. u vezi s odredbom čl. 1045. ZOO-a.

Nije u pravu tužena kada prigovara pravilnosti primijenjenog materijalnog prava, a glede dosuđenja naknade štete tužiteljima na temelju odredbe čl. 1101. st. 1. ZOO-a ustrajući u shvaćanju da se o zahtjevu tužitelja trebalo odlučiti primjenom odredbe stavka 3. tog članka, smatrajući da se u ovom slučaju nije radilo o smrti djeteta već gubitku ploda.

S tim u vezi treba reći slijedeće: Neovisno o tome koji se izraz koristi u medicinskoj terminologiji, a vezano za predmetni događaj (fetus, plod itd.) promatrajući predmet ovog spora kroz terminologiju prisutnu u hrvatskom pravnom izričaju, potpuno je jasno da se u ovom slučaju radilo o rođenju mrtvog djeteta, do čije smrti je došlo tijekom započetog poroda uslijed gušenja pupkovinom koje, a da je porod obavljen po pravilima struke bi po rođenju bilo potpuno sposobno za izvanmaterični život jer se radilo o donesenom djetetu u 38 tjednu trudnoće (tako napisano u otpusnom pismu tužene!), dužine 50 cm, težine 2,80 kg. Upravo zbog činjenice da se radilo o mrtvorođenom djetetu, a ne gubitku ploda, je tužena postupajući u skladu s odredbom čl. 12. st. 2. Zakona o državnim maticama ("Narodne novine", broj 96/93 – dalje: ZDM) izvršila prijavu mrtvorođenog djeteta, a što se međutim ne čini ako se radi o gubitku ploda u smislu dopuštenog pobačaja.

Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZDM činjenice upisane u državnu maticu i činjenice koje se njima dokazuju smatraju se istinitim dok se na zakonom propisani način ne dokaže protivno.

Tužena međutim nije dokazala da je upis mrtvorođenog djeteta tužitelja izvršen u Maticu rođenih, Matičnog područja Š. za 2006. pod brojem ... neistinit, dakle činjenica rođenja djeteta tužitelja je i formalno pravnim putem utvrđena.

Odredba čl. 1101. st. 3. ZOO-a uređuje pitanje prava na naknadu neimovinske štete roditelja vezano za gubitak začetog, a nerođenog djeteta, dakle kada se radi o pobačaju ploda.

U konkretnom slučaju radi se međutim o rođenju donesenog mrtvog djeteta, čija smrt je nastupila tijekom poroda zbog propusta u postupanju osoblja tužene. Stoga tužitelji, kao roditelji imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti vezano za smrt njihovog djeteta, sve na temelju odredbe čl. 1101. st. 1. u vezi s odredbom čl. 19. ZOO-a, a visina koje naknade je pravilno određena pobijanom presudom.

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Tužiteljima nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužene.

Zagreb, 16. svibnja 2017.