Broj: Rev 1344/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja T. T. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika J. P. ml. iz T., kojeg zastupaju punomoćnici A. Š. i M. Š., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1007/11-2 od 14. prosinca 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj P-110/08-51 od 31. siječnja 2011., u sjednici održanoj 16. svibnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1007/11-2 od 14. prosinca 2011. u točki I. izreke i sudi tako da se žalba tuženika J. P. ml. odbija kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u točki I., III. i V. izreke.

r i j e š i o   j e

              Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na točku II. izreke pobijane presude (točka II. i IV. izreke prvostupanjske presude), kao nedopuštena.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka nastale u povodu žalbe i revizije u iznosu od 4.867,50 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.661,24 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2011. do isplate po kamatnoj stoji pobliže naznačenoj u tom dijelu izreke, dok je točkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev u dijelu zahtjeva za isplatu zateznih kamata s tijekom od 1. siječnja 2007. do 31. siječnja 2011. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 12.492,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u točki IV. izreke odbijen preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova postupka, a u točki V. izreke zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu pod točkom I., III. i V. izreke i suđeno tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.220,00 kn. Točkom II. izreke pobijane presude odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu pod točkom II. i IV. izreke.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog pravnih pitanja naznačenih u sadržaju revizije predlažući preinačenje pobijane presude u smislu revizijskih navoda ili ukidanje pobijanih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana, dok je u odnosu na odluku o tijeku zakonskih zateznih kamata i troškova postupka nedopuštena.

Prema članku 382. stavak 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema odredbi iz članka 382. stavak 3. ZPP-a, u reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužitelj je u reviziji određeno naznačio slijedeća pravna pitanja:

„1. Da li sudovi u slučaju ne navođenja pravne osnove tužbenog zahtjeva u tužbi, su ovlašteni utvrditi pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i na temelju vlastitog pogrešnog utvrđenja pravne osnove u presudama odbiti tužbeni zahtjev?

2. Da li je došlo do neosnovanog obogaćenja izvođača, ako je od naručitelja primio unaprijed novčana sredstva za radove, koje nije izveo u skladu sa zaključenim usmenim ugovorom o djelu?

3. Ima li tužitelj kao naručitelj radova pravo zahtijevati od tuženika kao izvođača radova povrat plaćenih novčanih sredstava za radove koji nisu izvedeni temeljem odredbe čl. 1111. ZOO (NN 35/05), ukoliko naručitelj kao jedan od suvlasnika nekretnine nema dozvolu drugih suvlasnika tražiti ispunjenje preuzete obveze?“

Revident ističe da shvaćanje drugostupanjskog suda nije podudarno pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženom u odluci Rev-946/82 u vezi primjene odredbe iz članka 183. stavak 3. ZPP-a, iz kojeg shvaćanja proizlazi - da nije odlučno kako je tužitelj pravno ocijenio spor, jer ga je sud dužan sam pravno kvalificirati, odnosno da će sud po tužbi postupati i kad nije navedena pravna osnova, a ako jeste, sud njome nije vezan.

Uz to, navodi da je shvaćanje drugostupanjskog suda o ispunjenju ugovorne obveze i naknadi štete nije podudarno niti pravnom shvaćanju revizijskog suda u odluci Rev 936/06, koje u bitnome glasi: „(…) da se tuženik bezrazložno obogatio, jer je tužitelj izvršio isplatu ugovorene cijene za radove koji nisu izvedeni pa je tužbeni zahtjev za isplatu osnovan, jer se radi o kondicijskom zahtjevu iz čl. 210. ZOO-a“.

Revizijski sud ocjenjuje da su postavljena pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Pobijana odluka (donesena na temelje članka 373. točke 3. ZPP), polazi od zaključka da je predmet spora naknada štete zbog neizvršenja ugovorne obveze, koja se sastojala u postavljanju „V.“ prozora i oblaganju dimnjaka „u bakar“ na kući u Z., koje troškove je u 1/2 snosio tužitelj. Slijedom toga, sud drugog stupnja ocjenjuje da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem se sporna šteta sastoji u vrijednosti ugovorenih i neizvršenih radova, budući neizvršenje ugovorne obveze samo za sebe ne predstavlja štetu pa tužitelj zbog toga nije mogao tražiti štetu u visini neizvršenih radova, već samo štetu koja bi bila posljedica takvog postupanja tuženika. Stoga se u pobijanoj odluci ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 1046. ZOO-a, zato jer je tužbeni zahtjev trebalo odbiti budući tužitelj nije niti tvrdio ni dokazao da mu je zbog neizvršenih radova nastala kakva šteta.

Pravilno tužitelj ističe da ovakvo pravno shvaćanje nije podudarno shvaćanju iz naznačenih revizijskih odluka jer sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva već činjeničnom osnovom navedenom u tužbi. U tom smislu nije odlučno kako je tužitelj pravno ocijenio spor jer ga je sud dužan sam pravno kvalificirati (tako i u  Rev 946/82 od 28. travnja 1983).

Iz utvrđenog činjeničnog stanja (na kojem svoje odluke temelje oba nižestupanjska suda), a jednako tako niti iz odgovora na tužbu i onog što je tijekom postupka o pravnim pitanjima spora izlagao sam tuženik, ne može se zaključiti da bi (usmeni) ugovor o izvođenju građevinskih radova i nadalje postojao te da bi tužitelj u tom smislu mogao tražiti njegovo ispunjenje. Zbog toga, pravno nije prihvatljiva ocjena drugostupanjskog suda da je tužitelj mogao tražiti samo ispunjenje ugovornih obveza i da u konkretnom slučaju neosnovano traži naknadu štete, koju nije dokazao niti ju je dokazivao.

Naime, iz činjeničnog dijela tužbe, ali i odgovora na tužbu, jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju, neovisno o tužiteljevom zahtjevu za naknadu štete, radi o sporu u kojem tužitelj traži isplatu, odnosno vraćanje novčanog iznosa koji je na temelju ugovora o izvođenju građevinskih radova, isplatio tuženiku za radove koje tuženik nije izveo.

Polazeći od toga, kao i od činjenice da u postupku nema pravno relevantnih utvrđenja u pravcu egzistencije ugovora o izvođenju radova, valja zaključiti da je tužbeni zahtjev za isplatu sporne tražbine osnovan jer je tuženik primio utuženi novčani iznos za radove koje nije izveo, na temelju ugovora koji među strankama više ne postoji, stoga je u pitanju kondicijski zahtjev zbog stjecanja bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

To znači da je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je primio, tj. iznos od 13.661,24 kn (visina je utvrđena vještačenjem koje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao stručno i nepristrano) sa zakonskim zateznim kamatama, koje u ovom slučaju teku od dana donošenja prvostupanjske presude (31. siječnja 2011.).

Pritom, valja istaknuti da postavljena pravna pitanja, iako se revizijom određeno osporava i taj dio drugostupanjske presude, nisu usmjerena na odbijajuću točku II. izreke prvostupanjske presude u kojoj je djelomično odbijen tužbeni zahtjev za isplatu kamata tekućih od 1. siječnja 2007. do 31. siječnja 2011. Stoga, kako se pravna pitanja u reviziji ne odnose na odbijeni dio sporedne tražbine, a time i na dio pobijane presude u kojem je odbijena tužiteljeva žalba u odnosu na tijek zateznih kamata (točka II. izreke drugostupanjske presude) to se revizijski sud nije ni mogao baviti ispitivanjem ovog dijela pobijane presude (članak 382.a stavak 2. ZPP).

Kako u odnosu na taj dio osporavane presude, sukladno članku 382. stavak 3. ZPP-a, nisu određeno naznačena pravna pitanja o kojima ovisi odluka u sporu, to je revizija u tom dijelu nedopuštena.

Tužitelj u uvodnom dijelu revizije pobija i odluku o troškovima postupka za odbijajući dio od 10.067,50 kn (točka IV. izreke prvostupanjske presude i točka II. izreke pobijane presude), međutim, protiv odluke o troškovima postupka revizija nije dopuštena (članak 400. stavak 1. ZPP).

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

Tužitelj u revizijskom dijelu postupka nije ostvario uspjeh samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa ga sukladno članku 154. stavak 3. ZPP-a, odnosno po tbr. 10. točka 1. i 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12; u daljnjem tekstu: OT), pripada trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.230,00 kn i za sastav revizije u iznosu od 1.875,00 kn, tj. ukupno 3.105,00 kn (ne prelazi zatraženi iznos troškova). Opravdano je po tbr. 42. OT-a zatražen i PDV koji je dosuđen u (zatraženom) iznosu od 662,50 kn. Tužitelj je zatražio i trošak sudskih pristojbi za žalbu i reviziju glede čega u spisu postoji samo dokaz o plaćenoj pristojbi za reviziju u iznosu od 1.100,00 kn. Slijedom toga ga pripadaju troškovi ovog dijela postupka u sveukupnom iznosu od 4.867,50 kn (članak 166. stavak 2. ZPP-a). Tužitelju nisu priznati troškovi odgovora na žalbu i sudskih pristojbi plaćenih za tu radnju jer nije bila potrebna za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 395. stavak 1. i članka 392.b stavak 1. i 2. ZPP-a u vezi s člankom 400. stavak 3. ZPP-a, valjalo presuditi i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 16. svibnja 2017.