Broj: Rev 376/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u R., protiv tuženika P. d.o.o., R., kojega zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1562/11-2 od 25. kolovoza 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-699/10 od 23. prosinca 2010., u sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Prihvaća se revizija tužiteljice, preinačuje se presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1562/11-2 od 25. kolovoza 2011. i sudi:

             

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-699/10 od 23. prosinca 2010.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo tužiteljici isplatiti 281.700,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom i naknaditi joj troškove postupka u iznosu od 50.000,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika, preinačena je prvostupanjska presuda te je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 88.123,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete temeljen na činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje bi proizlazilo

 

- da je tužiteljica na temelju odredbi čl. 1. st. 2., čl. 2. i čl. 3. toč. 7. Zakona o rudarstvu ("Narodne novine" 190/03) vlasnik rudnog blaga, a kao takvog i mineralne sirovine, tehničko-građevnog kamena;

 

- da je tuženik bez građevinske dozvole i ishođene rudarske koncesije izvodio građevinske radove na iskopu i ravnanju terena na kčbr. 702/2, 702/3 i 695 k. o. P., čime da je izvršio "bespravnu eksploataciju i korištenje mineralne sirovine u komercijalne svrhe";

 

- da je tuženik otuđenjem tehničkog građevnog kamena stekao protupravnu imovinsku korist, u visini koja, prema odredbi čl. 81. st. 2. Zakona o rudarstvu, odgovara tržišnoj vrijednosti dobivene mineralne sirovine.

 

Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev prihvatio je uz obrazloženje

 

- da je na kčbr. 702/2, 702/3 i 695 k. o. P. tuženik građevinskim radovima izdvojio 9.390 m3 mineralne sirovine na način da je "dio mineralne sirovine bušenjem i miniranjem izdvojen iz ležišta ostavljen na mjestu, a dio oplemenjen na osnovnom radnom platou";

 

- da tržišna vrijednost nelegalno eksploatirane mineralne sirovine iznosi 281.700,00 kn;

 

- da je tuženik eksploatacijom mineralne sirovine za koju nije izdana dozvola postupao protupravno, zbog čega tužiteljica trpi štetu u visini tržišne vrijednosti eksploatirane mineralne sirovine.

 

Pošavši u bitnom od utvrđenja prvostupanjskog suda da se sva količina iskopane mineralne sirovine nalazi na nekretninama na kojima je vađena, drugostupanjski sud zaključuje da neovisno o nepostojanju građevinske dozvole za izvođenje građevinskih radova, a ni rudarske koncesije, tuženik nije izvođenjem radova stekao neku korist, stoga da nije osnovan zahtjev za isplatu stečenog bez osnove. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva u okviru činjeničnih navoda tužbe iz kojih ne proizlazi da tužiteljica zahtijeva naknadu štete nastale promjenom konfiguracije terena, zaključuje da nije osnovan ni zahtjev za naknadu štete.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 7. i 10. Zakona o rudarstvu. Smatra tužiteljica da prema navedenim odredbama eksploatacija mineralne sirovine postoji čim je došlo do vađenja sirovine iz ležišta i oplemenjivanja, pri čemu da nije odlučno je li osoba koja vrši iskop i oplemenjivanje time stekla neku novčanu korist ili prisvojila materijal.

 

Pogrešno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovnim tužbeni zahtjev temeljen na odredbama o izvanugovornoj odgovornosti za štetu.

 

Prema odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o rudarstvu eksploatacijom mineralnih sirovina, prema tom Zakonu, smatra se vađenje iz ležišta i oplemenjivanje mineralnih sirovina. Oplemenjivanjem, prema tom Zakonu, smatra se odabiranje, sortiranje, drobljenje, mljevenje i sušenje mineralne tvari, odvajanje korisnog minerala od prateće jalovine te odvajanje pojedinih mineralnih komponenti, kao i odstranjivanje nečistoća i vode iz nafte i prirodnog plina kad su navedene radnje u tehnološkoj vezi s istraživanjem i eksploatacijom (st. 7.).

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih presuda, koja se revizijom ne osporavaju, proizlazi da je tuženik kao izvođač radova, iskop kamena i njegovo drobljenje poduzeo u svrhu niveliranja terena, djelomično izvan prostora određenog građevinskom dozvolom, i da se dio iskopanog materijala nalazi na nekretninama iz kojih potječe. Dakle, već time što je tuženik izvan područja obuhvaćenog građevinskom dozvolom poduzeo radnje iskopa i drobljenja kamena, poduzeo je jednu od radnji koje u smislu čl. 7. st. 7. Zakona o rudarstvu predstavljaju oplemenjivanje mineralnih sirovina, a time je, u smislu čl. 7. st. 1. istoga Zakona, poduzeo i radnju eksploatacije mineralnih sirovina.

 

Suprotno žalbenoj tvrdnji tuženika, do eksploatacije mineralne sirovine u smislu Zakona o rudarstvu ne dolazi samo kad su radnje vađenja iz ležišta i oplemenjivanja mineralnih sirovina poduzete s namjerom eksploatacije na temelju rudarske koncesije, već i vađenje kamena iz ležišta i njegovo usitnjavanje na zemljištu koje nije obuhvaćeno građevinskom dozvolom predstavlja eksploataciju u smislu toga Zakona.

 

Odredbom čl. 31. st. 1. Zakona o rudarstvu eksploatacija mineralnih sirovina dozvoljena je samo unutar odobrenog eksploatacijskog polja. Osoba koja eksploataciju mineralne sirovine vrši izvan eksploatacijskog polja i izvan područja obuhvaćenog građevinskom dozvolom, kao što je konkretno slučaj, nanosi štetu Republici Hrvatskoj, kao vlasniku rudnog blaga.

 

Trgovačko društvo i obrtnik dužni su naknaditi štetu koju prouzrokuju izvođenjem rudarskih radova, osim ako dokaže da je šteta nastala uslijed vanjskog nepredvidivog i neotklonjivog događaja (viša sila) ili radnjom oštećenika ili treće osobe (čl. 15. Zakona o rudarstvu).

 

Prema odredbi čl. 1108. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05-dalje: ZOO) naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem tih radova. Naručitelj radova koji je od tuženika kao izvođača radova naručio iskop i drobljenje kamena na području koje prelazi površinu obuhvaćenu građevinskom dozvolom nije treća osoba i zbog njegove eventualne krivnje (naručivanje i poduzimanje radova izvan građevinske dozvole) tuženik se ne može osloboditi odgovornosti.

 

Protupravnom imovinskom koristi stečenom neovlaštenom eksploatacijom smatra se tržišna vrijednost dobivene mineralne sirovine (čl. 81. st. 3. Zakona o rudarstvu), a koja, za konkretnu mineralnu sirovinu, prema nalazu i mišljenju vještaka, sukladno zaključku Povjerenstva za imovinu Vlade RH, iznosi 30,00 kn /m3.

 

Budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo obvezavši tuženika na naknadu štete u iznosu od 281.700,00 kn s pripadajućom kamatom i troškom postupka pogrešno je drugostupanjski sud, preinačivši pobijanu presudu, primijenio materijalno pravo.

 

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti drugostupanjsku presudu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 23. svibnja 2017.