Poslovni broj: 4 Gž-664/2018-2

1

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavoda OIB:…, kojega kao punomoćnik zastupa tužiteljev zaposlenik dipl. pravnik G. M., protiv tuženice V. P. iz B. M., OIB:…, koju zastupa punomoćnica S. J. M., odvjetnica u O., radi iseljenja iz stana, odlučujući o tuženičinoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru broj 42 Ps-2/18-13 od 29. lipnja 2018., u sjednici održanoj 12. svibnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru broj 42 Ps-2/18-13 od 29. lipnja 2018.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

 

"Nalaže se tuženici V. P. da iseli iz stana u B. M., koji se nalazi u prizemlju, stan broj 3, ukupne površine 31,87 m2, a koji se sastoji od sobe, kuhinje, kupaonice i predsoblja, te da stan slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju, u roku od 15 dana."

 

2. Protiv presude pravodobnu žalbu izjavila je tuženica zbog svih zakonskih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) u kojoj je predložila drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj se u odgovoru na žalbu usprotivio svim žalbenim navodima, te je predložio odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev za iseljenje i predaju u posjed stana u B. M., koji se nalazi u prizemlju, stan broj 3, ukupne površine 31,87 m2, a koji se sastoji od sobe, kuhinje, kupaonice i predsoblja, slobodnog od osoba i stvari.

 

6. Prvostupanjski sud je pregledom priloženih isprava utvrdio:

 

- da je tužitelj uknjiženi vlasnik stana u B. M., u ulici …, u prizemlju, stan br. 3, ukupne površine 31,87 m2, u zgradi sagrađenoj na kč.br. …, upisanoj u zk.ul.br. … za k.o. B. M., poduložak broj ….

 

- da tuženica od 1998. živi u predmetnom stanu

 

- da je tužitelj dopisom od 23. srpnja 1998. pozvao tuženicu javiti se 29. srpnja 1998.  u tužiteljevu Ispostavu u B. M., radi reguliranja statusa korisnika stana u vlasništvu RF MIORH

 

- da je dopisom Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, Uprave za prognanike od 11. rujna 2007. tuženica povodom podnesenog zahtjeva za stambeno zbrinjavanje obaviještena da ona ispunjava uvjete za stambeno zbrinjavanje sukladno Zakonu o područjima od posebne državne skrbi, a da će se odluka o njezinu zahtjevu donijeti u skladu s raspoloživim stambenim kapacitetima na području na kojem ona traži stambeno zbrinjavanje

 

- da je tuženica molbom za rješavanje stambenog pitanja od 15. lipnja 2009. obavijestila tužitelja da još nije dobila stan u okviru državnog programa za stambeno zbrinjavanje, pa moli tužitelja da s njom sklopi ugovor o najmu predmetnog stana, a ona da će dospjeli dug za stanarinu platiti u ratama, kako se dogovore, a u tom slučaju bi obavijestila Ured za prognanike da je stambeno zbrinuta tj. odustala bi od zahtjeva za zbrinjavanje

             

- da je tužitelj 22. rujna 2009. uputio tuženici opomenu, koju je ona zaprimila 29. rujna 2009., u kojoj traži od nje da se u roku od 30 dana iseli iz stana i preda ga tužitelju u posjed, pod prijetnjom pokretanja sudskog postupka

 

- da je tuženica molbom za odgodu pokretanja sudskog postupka od 22. listopada 2009. upućenoj tužitelju tražila odgodu najavljenog pokretanja sudskog postupka, a u molbi priznaje da predmetni stan koristi bez valjanog rješenja, te navodi da je Uredu za prognanike podnijela zahtjev za stambeno zbrinjavanje

 

- da prema tužiteljevom Izračunu visine naknade za korištenje stana od 27. listopada 2009. ona za predmetni stan iznosi 318,70 kuna mjesečno, a obveza plaćanja te naknade počinje od 1. kolovoza 2009.

 

- da iz tužiteljevog dopisa od 19. listopada 2009. i kartice glavne knjige od 7. veljače 2018. proizlazi da je mjesečna naknada za bespravno korištenje predmetnog stana  318,70 kn, a da ukupan tuženičin dug po toj osnovi na dan 7. veljače 2018. iznosi 23.902,50 kn

 

- da je ranija korisnica predmetnog stana bila I. B., koja je s tužiteljem imala sklopljen ugovor o najmu stana od 8. svibnja 2001.

 

- da je I. B. za vrijeme svog boravka u Njemačkoj dopustila tuženici privremeno koristiti predmetni stan, a nakon povratka iz Njemačke tuženica joj ga je odbila vratiti u posjed, pa je I. B. protiv tuženice pred prvostupanjskim sudom  tražila sudsku zaštitu, te je presudom broj P-308/05-11 od 16. prosinca 2005. naloženo tuženici iseliti se iz predmetnog stana i predati ga u posjed I. B., a Županijski sud u Osijeku je presudom broj Gž-846/06-2 od 25. svibnja 2006. odbio tuženičinu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu

 

- da je tuženica pred prvostupanjskim sudom pod brojem P-344/15 pokrenula parnicu protiv tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe u predmetu Ovr-1220/13 (kasnije je predmet dobio broj Ovr-682/15) određene na temelju ranije presude prvostupanjskog suda u ovom predmetu broj P-346/11-7 od 21. prosinca 2011. kojom je naloženo tuženici iseliti se iz predmetnog stana i predati ga u posjed tužitelju slobodan od osoba i stvari, potvrđene presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-387/2012 od 19. rujna 2013. (koje obje presude su ukinute odlukom Ustavnog suda broj U-III-5374/2013 od 19. prosinca 2017.)

 

- da je u naprijed navedenom predmetu pred prvostupanjskim sudom broj P-344/15  rješenjem od 20. lipnja 2016. određen prekid postupka dok se ne završe pregovori između Vlade Republike Hrvatske i G. B. M. oko prijenosa prava vlasništva nad spornim stanom, dok je ovršni postupak u predmetu broj Ovr-682/15 obustavljen nakon donošenja prethodno spomenute odluke Ustavnog suda broj U-III-5374/2013 od 19. prosinca 2017.

 

7. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tuženičin prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, utvrdivši da se ona temelji na činjenici da je tužitelj u zemljišnoj knjizi uknjižen kao vlasnik predmetnog stana, te da nije relevantna okolnost da su započeti pregovori između G. B. M. i Vlade Republike Hrvatske o prijenosu prava vlasništva na stanovima u vlasništvu HZMO Zagreb, jer takav dogovor još nije postignut i nije došlo do prijenosa vlasništva predmetnog stana.

 

8. Prvostupanjski sud je također ocijenio neosnovanim tuženičin prigovor da je povrijeđeno pravo na dom.

 

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (odredba članka 365. stavka 2. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

9. Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a na kojeg sadržajno ukazuje žaliteljica osporavajući pravilnost izvedenih dokaza.

 

10. Ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud i primjenu materijalnog prava, a činjenična utvrđenja i činjenično-pravni zaključci prvostupanjskog suda iz pobijane odluke nisu žalbenim navodima dovedeni u sumnju.

 

11. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno, s jasnim i valjanim razlozima odbio tuženičin prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, pa se žaliteljica upućuje na razloge prvostupanjske presude. Žaliteljica tijekom postupka, a ni u žalbi ničim ne dokazuje da je tužiteljevo vlasništvo predmetnog stana prestalo, a spisu priložen dopis G. B. M. od 25. svibnja 2016. nije nikakav pravno valjan dokaz o prijenosu prava vlasništva predmetnog stana.

 

12. Pravilna je i ocjena prvostupanjskog suda da nije povrijeđeno tuženičino pravo na dom.

 

13. Sukladno članku 8. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe - "Narodne novine Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija) koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 5. studenog 1997, svatko ima pravo na poštivanje svoga doma, prema stavku 2. javna vlast se neće miješati u ostvarivanje toga prava, osim u skladu sa zakonom i ako u demokratskom društvu je to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira i gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda i zločina, radi zaštite zdravlja i morala i radi zaštite prava i sloboda drugih.

 

14. "Pravo na dom" u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz članka 34. stavka 1. u vezi s mjerodavnim dijelom članka 35. i članka 16. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) po kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

 

15. Ovaj sud ocjenjuje pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da predmetni stan ne predstavlja tuženičin dom u smislu 8. stavka 1. Konvencije, jer je sama tuženica Upravi za prognanike, povratnike i izbjeglice RH podnijela zamolbu za stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu, što dokazuje da je i sama svjesna da ne može trajno ostati u predmetnom stanu, pa nema njene kontinuirane i trajne povezanosti s predmetnim stanom kao s vlastitim domom.

 

16. Prvostupanjski sud valjano zaključuje da tuženica nije u zakonitom posjedu predmetnog stana, te da taj posjed nije miran i istinit, kako se ističe u odgovoru na tužbu. Tuženica je stan u početku koristila uz dopuštenje ranije zakonite korisnice  stana I. B., koja je s tužiteljem imala sklopljen ugovor o najmu, ali joj ista kasnije to pravo opozvala, a kako se tuženica tome protivila, I. B. je ishodila pravomoćnu presudu kojom je tuženici naloženo iseljenje iz predmetnog stana. 

 

17. No, sve da  predmetni stan predstavlja tuženičin dom u smislu odredbe članka 8. stavka 1. Konvencije, primjenom testa razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja zaključiti je da je opravdano miješanje javne vlasti u to tuženičino pravo.

 

18. Naime, cilj testa razmjernosti je dobiti odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog člankom 8. Konvencije, odnosno test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja – je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li usmjereno na postizanje ˮlegitimnog ciljaˮ, te je li bilo nužno u demokratskom društvu, a negativan odgovor na bilo koje od njih znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno da je neopravdano.

 

19. U odnosu na pitanje je li miješanje utemeljeno na zakonu istaknuti je da se miješanje javne vlasti u pravo na dom trećih osoba u konkretnom slučaju temelji na tužiteljevom vlasništvu sporne nekretnine, sukladno odredbama članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje u tekstu: ZV) u odnosu na tuženicu koji nekretninu posjeduje bez valjanog pravnog temelja, pa je miješanje javne vlasti u pravo na dom provođenjem iseljenja utemeljeno na zakonu.

 

20. U odnosu na drugo eliminacijsko pitanje je li miješanje usmjereno na postizanje ˮlegitimnog ciljaˮ istaknuti je da bi u konkretnom slučaju prisilno iseljenje imalo legitiman cilj s obzirom da se kroz tuženičino iseljenje štiti institut prava vlasništva, a da je poštovanje odredbi zakona nužno za normalno funkcioniranje države. Prevaga je stoga na tužiteljevom vlasništvu kao primarnom i nepovredljivom pravu zajamčenim Ustavom Republike Hrvatske, pa je miješanje države u interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobiti zemlje, te radi zaštite zdravlja i morala, odnosno zaštite prava i sloboda drugih. U tom je smislu miješanje javne vlasti u pravo na dom trećih osoba opravdano, budući je usmjereno na zaštitu prava vlasništva druge osobe, konkretno tužitelja.

 

19. Odgovor je potvrdan i u odnosu na treće eliminacijsko pitanje je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. I po ocjeni ovog suda nije nerazmjerno miješanje tužitelja u tuženičino pravo na dom, jer je tuženica u posjedu predmetnog stana bez valjane pravne osnove, te se ne ponaša kao prosječan i savjestan korisnik stana s obzirom da je iz kartice dugovanja koju vodi tužitelj vidljivo je da tuženica na ime najamnine za predmetni stan duguje već 23.902,50 kn, sa stanjem na dan 7. veljače 2018., a kako najamnina iznosi 318,70 kn mjesečno, ispada da duguje najamninu za 75 mjeseci. Dakle, bilo bi krajnje neprihvatljivo privilegirati tuženicu u odnosu na druge ljude koji svoje stambeno pitanja rješavaju na drugi, zakonom propisan način – primjerice kupoprodajom ili najmom stana u kojem uredno izvršavaju svoje obveze prema najmodavcima, dok tuženica koristi predmetni stan bez pravne osnove, a tužitelju ne plaća uredno ni naknadu za bespravno korištenje predmetnog stana.

20. Rezimirajući sve prethodno izneseno zaključiti je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za iseljenje temeljem odredbe članka 161. stavka 1. ZV-a, jer je u postupku utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, koji tuženica drži bez pravne osnove, te da ne postoje ekskulpacijski razlozi u smislu odredbi članka 163. ZV-a zbog kojih bi tuženica imala pravo odbiti predati stan tužitelju, te da takav zahtjev nije neopravdan i protivan Konvenciji i odredbama Ustava Republike Hrvatske, te ne predstavlja povredu prava na dom, pa je slijedom svega navedenog valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 12. svibnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

 

Noemi Butorac