- 1 -              I Kž 108/2021-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 108/2021-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. G. i dr, zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i oštećenog trgovačkog društva A. d.d. (ranije J. d.d.) podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 4. prosinca 2020. broj K-4/2014-180, u sjednici održanoj 12. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika i žalba oštećenog trgovačkog društva A. d.d. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu, opt. A. G. i opt. D. S. oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. KZ/97.

 

1.1. Na temelju čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika kao i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.1. Žalbu je protiv prvostupanjske presude podnijelo i oštećeno trgovačko društvo A. d.d. po opunomoćeniku, odvjetniku K.-F. Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, uz ustrajanje pri istaknutom imovinskopravnom zahtjevu.

 

2.2. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi A. G. po branitelju, odvjetniku T. J., s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

2.3. Spis je na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

3. Žalba nisu osnovane.

 

4. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. državni odvjetnik ističe da je obrazloženje presude manjkavo, djelomično proturječno samo sebi i bez argumenata o odlučnim činjenicama odnosno da u obrazloženju prvostupanjske presude nisu jasno navedeni razlozi, a oni koji su navedeni da su u znatnoj mjeri nejasni i proturječni sami sebi, slijedom čega se iz obrazloženja pobijane presude ne može shvatiti razlog za donošenje oslobađajuće odluke. Mišljenje je žalitelja da je takvim obrazloženjem prvostupanjske presude, ostalo nejasno ,,iz kojih činjenica i okolnosti sud zaključuje da nije dokazano da bi okrivljenici počinili djelo, tim više što u obrazloženju navodi kako postoje objektivni elementi djela“.

 

4.1. Ostvarenje istaknute postupovne povrede državni odvjetnik, prije svega, nalazi u propustu prvostupanjskog suda da iznese razloge za neprihvaćanje iskaza ispitanih svjedoka te propustu da analizira i ostale iskaze i to kako zaposlenika Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (dalje: HANFA) tako i zaposlenika oštećenog trgovačkog društva, ali i materijalnih dokaza u vidu zapisnika i nalaza HANFA-e.

 

4.2. Točno je da prvostupanjski sud nije pojedinačno analizirao niti ocjenjivao iskaze tijekom dokaznog postupka ispitanih svjedoka već je samo zbirno iznio njihov sadržaj navodeći da su zaposlenici HANFA-e opisivali pronađene nepravilnosti tijekom kontrole trgovačkog društva J. d.d. te da su zaposlenici tog Društva mahom iskazivali da štete za Društvo nije bilo i da bez odobrenih bonusa Društvo ne bi sklopilo toliki broj polica i ostvarilo dobit kakvu je ostvarilo.

 

4.3. Međutim, nasuprot tvrdnjama žalitelja da prvostupanjski sud iskaze tih svjedoka nije prihvatio, iz dijela obrazloženja prvostupanjske presude u kojem sud iznosi utvrđenja o tome da se trgovačko društvo J. d.d. nije pokušalo naplatiti ni od osiguranih fizičkih osoba niti od ijednog optuženika što prema stajalištu prvostupanjskog suda upućuje na politiku tog Društva da se privuče što veći broj osiguranika, a time ujedno o potvrđuju obrane obojice optuženika, jasnim proizlazi da je prvostupanjski sud iskaze svih ispitanih svjedoka prihvatio.

 

4.4. Ostvarenje citirane postupovne povrede državni odvjetnik nalazi i u tome što je pobijanom presudom utvrđeno da trgovačko društvo J. d.d. nije oštećeno, iako je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje iz kojeg decidirano proizlazi da je za to Društvo šteta nastupila, što, prema mišljenju žalitelja, predstavlja proturječje razloga presude.

 

4.5. Točno je da je prvostupanjski sud analizirajući vrlo iscrpno i sveobuhvatno sadržaj nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo, poreze i financije M. H. te mnogobrojnih dopuna istog, naveo da isti prihvaća, nakon čega je utvrdio da ,,samim time što je T. J. platilo razliku poreza Republici Hrvatskoj isto nije oštećeno".

 

4.6. Međutim, prilikom ocjenjivanja osnovanosti takvih žalbenih tvrdnji državnog odvjetnika, nije dovoljno razmatrati samo pojedina utvrđenja suda izdvojena iz cjelokupnog obrazloženja prvostupanjske presude, već je potrebno voditi računa o svim utvrđenjima na kojima je prvostupanjski sud utemeljio zaključak o nepostojanju štete za trgovačko društvo J. d.d.

 

4.7. Naime, kada se ima na umu sveukupnost obrazloženja prvostupanjskog suda vezano uz razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja zaključka o nepostojanju štete, pa tako, između ostalih, nepostojanje inicijative Društva da se naplati od pojedinih osiguranika i optuženika, odobrenje Uprave Društva za takvo dugogodišnje postupanje optuženika, ali i nemogućnost specificiranja točnih iznosa bonusa po određenim policama i osoba kojima su isti bili davani u usporedbi s time koliko je bonusa u konkretnim primjerima zapravo moglo biti odobreno, nema govora o proturječju razloga pobijane presude, barem ne u obliku u kojem se to nastoji prikazati žalbom državnog odvjetnika, a posebice ne u tolikoj mjeri da se ista ne bi mogla ispitati. Prema tome, tako izneseni razlozi u obrazloženju pobijane odluke, nasuprot žalbenim prigovorima, ne čine presudu nejasnom pa nije ostvaren niti taj oblik citirane postupovne povrede. Uostalom, prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještakinje iz razloga jer je izrađen stručno i prema pravilima struke, ne znači apsolutno prihvaćanje svih zaključaka vještakinje. Naime, radi se o dokazu kojeg je sud, u skladu s odredbom čl. 450. st. 2. ZKP/08., u obvezi ocijeniti te na temelju istog izvesti zaključak o dokazanosti pojedine odlučne činjenice, što je upravo ovdje i učinjeno.

 

4.8. Suprotno daljnjim žalbenim tvrdnjama, iz obrazloženja pobijane presude na jasan i nedvosmislen način proizlazi da prvostupanjski sud pobijanu odluku isključivo temelji na utvrđenju da u konkretnom kaznenom predmetu ne postoji niti jedan pouzdan dokaz iz kojeg bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da su optuženici A. G. i D. S., poduzimajući inkriminirane radnje, postupali s ciljem pribavljanja drugim fizičkim osobama imovinske koristi, dakle, zbog nepostojanja subjektivnog elementa inkriminiranog im kaznenog djela.

 

4.9. Stoga, pobijanom presudom nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. na koju upire državni odvjetnik, a ni ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bile ostvarene druge povrede na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

5. U nastavku žalbe državni odvjetnik osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja vezano za subjektivni element kaznenog djela tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešnom ocjenom provedenih dokaza došao do pogrešnog zaključka o nepostojanju namjere kod obojice optuženika, a time i do pogrešnog zaključka o nepostojanju dokaza da bi optuženici počinili terećena kaznena djela.

 

5.1. Državni odvjetnik smatra da bi se kritičkom analizom i pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza, a posebice iskaza svjedoka, članova Uprave Društva G. J. i S. Č. te nalaza i mišljenja vještakinje došlo do zaključka da je trgovačko društvo J. d.d., neovisno o tome što u inkriminiranom razdoblju nije poslovalo s gubitkom, pretrpjelo štetu jer je imalo dodatni trošak za porez koji nije naplatilo od osiguranika. S tim u vezi žalitelj ističe i da je to Društvo u ovom kaznenom postupku podnijelo imovinskopravni zahtjev.

 

5.2. Naime, nastojeći osporiti zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti subjektivnog elementa inkriminiranih kaznenih djela, državni odvjetnik, premda i sam prihvaća da motiv inkriminiranog postupanja može biti stvaranje veće baze osiguranika, žalbom ističe da su optuženici davanjem većeg bonusa od onog koji bi pripadao osiguranicima postupali protivno odredbi čl. 8. st. 1. Zakona o obveznom osiguranju u prometu i premijskom sustavu za obvezno osiguranje. Prema stavu žalitelja, inkriminiranim postupanjem oba optuženika povrijeđeni su tuđi imovinski interesi i u konačnici prouzročena šteta trgovačkom društvu J. d.d. o čijim imovinskim interesima su se obojica u okviru poslova koje su obavljali, trebali brinuti, te je većem broju osoba pribavljena imovinska korist.

 

5.3. Potkrjepu takvim tvrdnjama žalitelj nalazi u iskazima zaposlenika trgovačkog društva J. d.d. svjedoka J. M., G. J., Ž. B., G. B. ističući da iz njihovih iskaza proizlazi da je optuženi D. S. postupao po nalogu optuženog A. G., a koji je, kao direktor podružnice trgovačkog društva J. d.d., svjesno postupao suprotno svojoj obvezi da osigura poslovanje te podružnice u skladu s zakonom i premijskom sustavom, čime su grubo kršeni standardi i načela tržišnog i sveukupnog gospodarskog poslovanja, a zbog čega se, prema stavu žalitelja, sa sigurnošću može zaključiti da je šteta koja je nastala za to Društvo bila obuhvaćena namjerom optuženog A. G. ili barem da je optuženik u odnosu na štetu postupao s nehajem.

 

5.4. Vezano uz postojanje subjektivnog elementa djela kod optuženog D. S., državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je taj optuženik kao pribavljač bio svjestan da postupa protivno propisanoj proceduri za sklapanje polica te da se osiguranicima daju veći bonusi od onih koji bi im stvarno trebali pripadati, na koji način su u konačnici osiguranici plaćali manje od iznosa koji su trebali platiti, čime je svjesno kršio propise i svjesno pribavio protupravnu imovinsku korist za osiguranike i nanosio štetu Društvu. Također, s obzirom na to da iz nalaza o provedenom nadzoru HANFA-e proizlazi da je protivno pozitivnim propisima sklopljeno 4615 polica obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, državni odvjetnik smatra da nije odlučno na koje se konkretno osiguranike navedene police odnose i kolika je korist za svakog od njih.

 

6. Razmatrajući razloge koje je za svoja utvrđenja dao prvostupanjski sud kao i prigovore istaknute u žalbi državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da državni odvjetnik razlozima žalbe nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a time niti zaključak prvostupanjskoga suda da nema dokaza da bi optuženici počinili kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. KZ/97. Naime, prvostupanjski je sud na temelju pravilne ocjene obrane obojice optuženika zajedno s svim drugim provedenim dokazima, sve odlučne i važne činjenice pravilno utvrdio, pri čemu je na temelju rezultata izvedenih i analiziranih dokaza, pravilno zaključio da ne proizlaze dokazanima svi elementi kaznenog djela zbog kojeg se optuženici terete.

 

6.1. Naime, i ovaj drugostupanjski sud, prihvaćajući u potpunosti valjane i argumentirane razloge prvostupanjskog suda, ne nalazi dokazanim da su optuženici postupali u namjeri da osiguranicima pribave znatnu imovinsku korist. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da postojanje takve namjere na strani optuženika podrazumijeva specificiranje bar fizičkih osoba kojima su optuženici iskoristivši svoj položaj odgovornih osoba pribavili imovinsku korist kao i iznosa štete koja je pri svakoj od tih polica izdanih fizičkim osobama nastala za trgovačko društvo J. d.d., a što je u ovom kaznenom predmetu u potpunosti izostalo.

 

6.2. Nije bez značaja činjenica da tijekom postupka nije bilo moguće točno utvrditi jesu li optuženici uopće svojim postupanjem ostvarili objektivne elemente predmetnog kaznenog djela u onom obimu koji im se stavlja na teret. Naime, prema nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje za računovodstvo i poreze proizlazi da vještakinja nije mogla pregledati svih 4615 u izreci pobijane presude navedenih polica već samo 509 na temelju kojih je izradila svoje mišljenje, a koje se u biti temelji na nalogu HANFA-e vezano uz nadzor koji je proveden nad poslovanjem trgovačkog društva J. d.d., kada je utvrđeno da su police sklapane protivno premijskom sustavu i uvjetima za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti. Kod izrade nalaza i mišljenja vještakinja se rukovodila činjenicom da je trgovačko društvo J. d.d. dostavilo podatke o ukupnom broju polica za koje je, u skladu s nalogom HANFA-e, napravilo ispravak poreza na premije od automobilske odgovornosti pritom polazeći od pretpostavke da se, s obzirom na to da niti jedna polica nije bila ispravno izdana, morao platiti maksimalni osnovni iznos, odnosno deseti premijski stupanj u kojem nema ni popusta niti kazne, odnosno malusa. Navedeno ukazuje da se za svaku od ispravljenih polica koje su bile predmetom nalaza HANFA-e zapravo nije utvrđivao ispravan iznos premije, a time niti točan iznos štete koji je za Društvo zbog tako neispravne police nastao.

 

6.3. Nadalje, iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da bi, u situaciji da je trgovačko društvo J. d.d. prvobitno izdalo ispravne police, od osiguranika bio naplaćen veći porez na premije osiguranja od automobilske odgovornosti za te police i to u sklopu ukupne cijene izdane police. Ovako je Društvo, nakon što je po obavljenom nadzoru HANFA-e obavilo korekciju polica na viši iznos odnosno s istim osiguranicima sklopilo nove police sukladno pozitivnim propisima, razliku višeg iznosa po korigiranim policama podmirilo iz vlastitih sredstava. S obzirom na to da ta razlika nije naplaćena od osiguranika, Društvo je oštećeno za 985.734,47 kuna koji iznos predstavlja novčani izdatak za plaćanje poreza na premije osiguranja od automobilske odgovornosti, a koji porez je Društvo uplatilo u Državni proračun.

 

6.4. Međutim, pored iznesenog, a vezano uz utvrđenje nastanka štete koja je takvim postupanjem optuženika prema nalazu i mišljenju vještakinje nastala za Društvo, svakako treba ukazati na dio nalaza i mišljenja u kojem se ističe ,,da je osiguranicima bilo predočeno stvarno stanje stvari tj. da su se police sklapale na temelju stvarnih podataka i činjenica, poštujući propise, pitanje je da li bi ti osiguranici pristali sklopiti osiguranje baš u tom Društvu“. Također, mišljenje je vještakinje da iako je trgovačko društvo J. d.d. u novčanom odnosno financijskom smislu takvim postupanjem pretrpjelo štetu, u računovodstvenom smislu nije pretrpjelo štetu jer je u 2011. ostvarilo prihode i s drugih osnova koji su bili dovoljni da se prikrije trošak otpisa nenaplaćenih potraživanja.

 

6.5. Dakle, jasno je da je opisanim načinom sklapanja polica osiguranja od automobilske odgovornosti, stvoren veliki krug osiguranika, čime je ne samo povećan prihod, a time i dobit Društva već je stvoren i čvrsti temelj za sklapanje polica osiguranja s istim tim osobama i u idućim godinama. Radilo se, naime o politici rada tog Društva, koju su, postupajući upravo na optužnim aktom opisani način, slijedili ne samo optuženici nego i zaposlenici drugih poslovnica Društva, kako to vrlo jasno proizlazi iz suglasnih iskaza tijekom dokaznog postupka ispitanih zaposlenika tog Društva. Upravo od tih okolnosti treba krenuti prilikom ocjene dokazanosti subjektivnog elementa predmetnog kaznenog djela.

 

6.6. Svjedokinja M. G., zaposlenica poslovnice u G. je iskazala da je iako je G. malo mjesto i nema veliki broj stanovnika, svoja predstavništva u njoj imaju sve osiguravajuće kuće pa je konkurencija bila jako velika te su se borili za svakog klijenta, a posebno im je bilo u interesu zadržati stare klijente. Stoga je od nadređenog opt. A. G. dobivala usmenu uputu da se daju veći bonusi od onih koji bi klijentima trebali pripadati, na način da je putem telefona pitala opt. A. G. za odobrenje sklapanja „neispravnih“ polica, iako joj je neposredno nadređeni bio G. B. te je potom na police pisala oznaku odobreno. To je činila da bi zadržala klijente koji bi inače otišli u drugu osiguravajuću kuću. Zna da je radila protivno propisima, ali da je razlog takvog postupanja bio zadržavanje klijenata. Svjedokinja M. I., zaposlenica poslovnice u P., je iskazala kako je i ona u inkriminiranom razdoblju (2009., 2010. i 2011.) priznavala veće bonuse prilikom sklapanja polica, sve kako bi se ostvario plan zacrtan poslovnom politikom Društva te se od njih tražilo da sklapaju što više polica. Pri tome je objasnila da joj opt. A. G. nikada nije dao ni pisani ni usmeni nalog već je ona prije sklapanja polica kontaktirala opt. A. G. i molila ga za odobrenje nakon čega je na policama upisivala naznaku da su sklopljene po odobrenju direktora, što je bio svojevrstan oblik prepoznavanja police koje nisu bile sklopljene u skladu s pozitivnim propisima. Svjedok G. B., koji je u inkriminirano vrijeme bio zaposlen kao direktor prodaje, istaknuo je da je Uprava Društva znala da se tako radilo, ali i da su sve osiguravajuće kuće tako radile te da su takve police u periodu od 2009. do 2011. bile ,,normalne" police na tržištu. Svjedokinja J. M., kontrolorka iz Odjela tarifa, je iskazala da je prilikom kontrola uočavala da police nisu bile ispravno sastavljene jer su priznavani veći bonusi o čemu je obavijestila opt. A. G. na što joj je isti odgovorio da je to u redu i da takve police propusti. Objasnila je da su pribavljači kontaktirali nadređene koji su im odobravali sklapanje polica protivno premijskom sustavu i davali klijentima bonuse koji ima ne pripadaju pa je ona na takvim policama označavala tko ih je odobrio. Kako bi se ogradila od nepravilnosti, sačinjavala je tabele sa brojevima takvih polica na kojima su se potpisivali opt. A. G. i G. B.. Dakle, pribavljači su od nadređenih dobivali odobrenje za sklapanje „neispravnih“ polica pri čemu ta odobrenja nije davao samo opt. A. G. nego i G. B., a na policama su bile ceduljice s natpisom "odobrio G." ili "odobrio B." pri čemu je takvih ceduljica bio podjednak broj. Navela je da police koje je na takav način sklopio opt. D. S. nije upisivala u tabele jer ih je bilo jako puno s čim se složio i opt. A. G.. Svjedokinja L. Š. je iskazala da je uz odobrenje G. B. danog putem telefona ili e-maila davala bonuse osobama, koji im nisu pripadali. Svjedok Z. V. iskazao je da je poslovna politika koncerna A. u čijem sastavu je bilo i trgovačko društvo J. d.d. bila da se sklapaju police protivno uvjetima za obvezno osiguranje i premijskom sustavu kao i da je bilo općepoznato da ukoliko netko želi bonuse, treba otići u J. d.d. ili E. d.d. Iskaz ovog svjedoka značajan je u dijelu u kojem navodi da je nakon nadzora HANFA-e održan sastanak pribavljača i članova Uprave na kojem im je rečeno da ne propuštaju slučajeve sklapanja polica bez obzira na kontrolu HANFA-e i uočene nepravilnosti te da kontaktiraju nadređene u slučaju priznanja bonusa koji stranci ne pripada.

 

6.7. Promatraju li se u povezanosti navedeni iskazi svjedoka, očito je da je istima u cijelosti potvrđena obrana obojice optuženika da su sve odluke donošene od strane Uprave Društva te da su postupali u skladu s uputom Uprave Društva odnosno politikom Društva da se privuče što veći broj osoba koje će se kao klijenti osigurati u tom Društvu pa je prvostupanjski sud njihove obrane s pravom prihvatio te zaključio da na strani optuženika nije dokazana namjera kao subjektivni element predmetnog kaznenog djela. Kod takvog je zaključivanja prvostupanjski sud pravilno imao na umu i činjenicu da se Društvo kako od optuženika tako ni od osiguranika nije pokušalo naplatiti niti je protiv optuženika vođen stegovni postupak. U tom je pravcu od velikog značaja dio obrane optuženog D. S. u kojem tvrdi da su financijski rezultati Društva nakon provođenja takve politike postali bolji odnosno da se znatno povećao broj klijenata i da je došlo do porasta poslovanja za oko 70%, da ga se nakon nadzora HANFA-e financijski za ništa nije teretilo, te je čak dobio i otpremninu prilikom odlaska iz Društva.

 

6.8. Prema tome, imajući na umu navedena utvrđenja, i ovaj drugostupanjski sud ne nalazi dokazanim da su obojica optuženika postupajući na inkriminirani način postupali u cilju pribavljanja imovinske koristi za osiguranike, a posebice ne sa znanjem da će time na strani trgovačkog društva J. d.d. biti prouzročena šteta, kako se to nastoji prikazati žalbom državnog odvjetnika.

 

6.9. Slijedom svega iznesenog, žalbenim navodima državnog odvjetnika nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pa se osnovanim ukazuje zaključak prvostupanjskog suda da nisu sa sigurnošću dokazani svi elementi predmetnog kaznenog djela odnosno da bi optuženici A. G. i D. S. počinili kaznena djela stavljena im na teret, zbog čega ih je, na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08., pravilno oslobodio optužbe.

 

7. S obzirom na to da su pobijanom presudom optuženici oslobođeni optužbe, propust prvostupanjskog suda da istovremeno donese odluku i o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu odnosno da uputi oštećeno trgovačko društvo J. d.d. da imovinskopravni zahtjev u skladu s odredbom čl. 454. st. 4. u vezi s čl. 158. st. 3. ZKP/08. može ostvarivati u parnici, nema utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, nema zapreke da oštećeno trgovačko društvo i bez takve odluke u pobijanoj presudi na taj način postupi odnosno da protiv optuženika pred nadležnim sudom pokrene građanski postupak.

 

7.1. Ostali dio žalbe oštećenika kojim se prvostupanjska presuda, pridruživanjem navodima žalbe državnog odvjetnika, pored ustrajanja pri imovinskopravnom zahtjevu, pobija i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene kaznenog zakona, nisu razmatrani. Naime, oštećenici u smislu odredbe čl. 464. st. 4. ZKP/08. mogu pobijati presudu samo zbog odluke suda o njihovim troškovima kaznenog postupka i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, osim ako je u pitanju preuzimanje progona od oštećenika kao tužitelja od strane državnog odvjetnika kada žalbu može podnijeti iz svih žalbenih osnova, a to ovdje nije slučaj.

 

8. Slijedom svega navedenog, budući da ni ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, to je, na temelju čl. 482. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 12. svibnja 2021.