- 1 -              Rev-x 51/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 51/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. b. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnica L. K. O., odvjetnica u Z., protiv tuženika I. Z., OIB: ... iz K., kojeg zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u Z., radi namirenja tražbine iz založene nekretnine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-394/2017-2 od 2. kolovoza 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-188/16-15 od 4. studenog 2016., u sjednici održanoj 11. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda u stavku I izreke naloženo je tuženiku trpljenje namirenja tužiteljeve tražbine u iznosu od 37.912,28 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 9% godišnje u iznosu od 13.479,44 EUR i pripadajućih troškova u iznosu od 9.203,25 EUR, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, sudskom prodajom založene nekretnine i to kč.br. 25/14 površine 848 m2 u naravni gospodarska zgrada i dvorište u K. upisano u zk. ul. br. 76 k.o. K. Prema stavku II izreke odbijen je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa u stavku I izreke u dijelu koji glasi da je tužena dužna trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 60.597,97 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja s ugovorenom kamatom koja na iznos od 37.915,28 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja teče od 16. rujna 2009. do 21. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišnja koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje HNB, sudskom prodajom založene nekretnine i to kčbr. 25/14 površine 848 m2 u naravi gospodarska zgrada i dvorište u K. upisane u zk.ul.br. 76 k.o. K.

 

1.1. Rješenjem istog suda nije dopuštena preinaka tužbe isticanjem uz postojeći drug tužbenog zahtjeva koji glasi na nalaganje tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 108.721,10 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja s ugovorenom kamatom koja na iznos od 37.915,28 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a, na dan plaćanja teče od 16. rujna 2009. do 21. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do naplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje HNB (stavak I), dok se stavkom II izreke traži nalaganje tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kn koja teče od presuđenja do isplate sa zakonskom zateznom kamatom.

 

2. Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u stavku II izreke, dok je u stavku II izreke odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je navedena presuda u stavku I izreke.

 

2.1. Rješenjem istog suda odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno je rješenje suda prvog stupnja u stavku I izreke, dok su u stavku II izreke uvažene žalbe stranaka kao osnovane i ukinuto je rješenje u stavku II izreke (u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka) te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu u tom dijelu na ponovni postupak.

 

3. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tuženika, preinači pobijanu presudu odnosno ukine pobijane presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz obvezu poštivanja zauzetog pravnog shvaćanja revizijskog suda.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koji se u reviziji tuženik poziva. Suprotno tvrdnji tuženika, pobijana drugostupanjska presuda sadrži pravilno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava te na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti tuženikove žalbe protiv prvostupanjske presude. Kako je drugostupanjski sud pri tome odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, to u revidiranoj odluci nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

8. Navodi na kojima tuženik prigovara činjeničnom utvrđenju nižestupanjskih sudova i time dovodi u pitanje postojanje uvjeta za donošenje osporene presude, odnosno navodi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza koji su različita od ocijene na koje se osporena odluka zasniva, ne mogu biti razmatrani po ovome sudu s obzirom na to da se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbe čl. 385. ZPP).

 

9. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

9.1. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

10. Predmet ovog spora je hipotekarna tužba radi ostvarivanja tužiteljevog založnog prava upisanog na nekretnini tuženika, a u svrhu namirenja tim zalogom osiguranog potraživanja.

 

11. U postupku koji je prethodio reviziji u bitnome je utvrđeno:

 

- da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu te da je tužitelj tuženiku odobrio kredit u dinarskoj protuvrijednosti od 90.000,00 DEM obračunatom po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan korištenja kredita (toč. 1.), a kamatna stopa iznosi 9%, interkalarna jednaka za redovnu, kamata po dospijeću po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama kreditora, važećom za vrijeme trajanja kredita (toč. 3.),

 

- da je kao osiguranje naplate kredita, uz oročavanje sredstava depozita od 30.000,00 DEM na rok od 10 godina, uz kamatnu stopu od 0% godišnje, od 90.000,00 DEM ugovoreno i zasnivanje založnog prava (hipoteka) na nekretninama tuženika,

 

- da je pravo zaloga (hipoteka) zasnovano na nekretninama upisanim u zk. ul. 76 k.o. K. kč. br. 25/14, gospodarska zgrada i dvorište površine od 848 m2 (A), vlasnik tuženik (B), a u teretnom listu (C) pod brojem Z-1131/93 uknjiženo je pravo zaloga na nekretninama u A radi kredita od 90.000,00 DEM, odnosno dinarske protuvrijednosti od 112.680.000 HRD s 9% kamatom godišnje i 18.000,00 DEM ili 22.536.000 HRD eventualnih troškova za korist Z. b. P.J. V. G., tj. tužitelja,

 

- da je iz ugovornog kreditnog odnosa, koji je otkazan, ostao nepodmireni dug, u iznosu od 37.915,28 EUR (74.155,84 DEM) glavnice i kamata u visini od 9% godišnje u iznosu od 13.479,44 EUR (26.363,49 DEM), sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, te

 

- da je tužitelj osigurao naplatu troškova koje je imao ili će imati u vezi naplate hipotekarne tražbine maksimalno do visine od 9.203,25 EUR (18.000 DEM) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

 

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova kako potraživanje tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu nije u cijelosti podmireno, a kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi osigurana tražbina prestala (makar i djelomično) na bilo koji zakonom predviđeni način, to je tužitelj ovlašten ostvariti svoje pravo na namirenje iz vrijednosti založene nekretnine ostvarene njezinom prodajom na javnoj dražbi.

 

13. Pri tome su se nižestupanjski sudovi pozvali na odredbu čl. 63. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 i 91/92 - dalje: ZOVO), koja se prema odredbi čl. 388. st. 2. završnih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 - dalje: ZV), primjenjuje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na to da je navedenom odredbom propisano kako će se stjecanje, promjene, pravni učinci i prestanak stvarnog prava do stupanja na snagu ZV (1. siječnja 1997.) prosuđivati prema pravilima koji su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

13.1. Odredbom čl. 63. st. 1. ZOVO propisano je kako radi osiguranja određenog potraživanja nepokretna stvar može biti opterećena pravom zaloga u korist vjerovnika (hipoteka), koji je ovlašten, na način predviđen zakonom, tražiti namirenje svojeg potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije vjerovnika koji na njoj nemaju hipoteku, a i prije vjerovnika koji su hipoteku stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine. Prema odredbi st. 4. istog članka, založena nekretnina u cijelosti osigurava potraživanje vjerovnika do potpunog namirenja tog potraživanja bez obzira na kasniju podjelu nekretnine.

 

14. Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova kao i sadržaj odredbe čl. 63. ZOVO i prema shvaćanju ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 63. ZOVO, kada su prihvatili tužbeni zahtjev, jer osigurana tražbina nije namirena po dospijeću, pa je tužitelj kao založni vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti založenih stvari, na način kako je to određeno upisom hipotekom u zemljišnim knjigama.

 

14.1. Pri nedvojbenoj činjenici da je založno pravo (hipoteka) u tužiteljevu korist upisano u zemljišnim knjigama jer je predmetnim ugovorom ugovoren i upis založnog prava za iznos kredita i kamatnih stopa iz točke 3. Ugovora te 22.536.000,00 HRD eventualnih troškova, neupitno je tužiteljevo pravo hipotekarnom tužbom zahtijevati od tuženika kao vlasnika založene nekretnine, trpljenje namirenja zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari i to do visine koja ne prelazi iznos tražbine upisane u zemljišnim knjigama na založenoj nekretnini (tako je ovaj u Rev 325/04, Rev-x 833/14-2 od 14. travnja 2015.).

 

14.2. Založno pravo je osiguranje naplate potraživanja te omogućuje vjerovniku da svoje potraživanje naplati prodajom stvari na kojoj je stečeno založno pravo. Obzirom da tuženik nije ispunio svoju obvezu preuzetu ugovorom i da je pao u zakašnjenje s isplatom kredita, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tužitelj kao založni vjerovnik ovlašten ostvariti svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti založene nekretnine, na način kako je to određeno upisanom hipotekom u zemljišnim knjigama.

 

15. Prema odredbi čl. 387. ZPP stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti, a to znači da se nove činjenice i novi dokazi o meritumu spora u reviziji ne mogu iznositi. Stoga se navodi tuženika o tome da je tužitelj prodao potraživanje, a koji prvi put ističe u reviziji, ukazuju neosnovani.

 

16. S obzirom na izloženo, a suprotno navodima revizije, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada je odbio tuženiku žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

17. Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 11. svibnja 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.