Poslovni broj 28. Gž R-1019/2020-6

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 28. Gž R-1019/2020-6

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Ines Smoljan kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja N. J., OIB: …, iz Š., …, kojeg zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u Z., …, protiv tužene R. H., M., OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Č., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr-107/2019-23 od 5. listopada 2020., ispravljene rješenjem od 22. prosinca 2020. poslovni broj Pr-107/2019-32, dana 11. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pr-107/2019-23 od 5. listopada 2020., ispravljena rješenjem od 22. prosinca 2020. poslovni broj Pr-107/2019-32 u toč. I. izreke i u dijelu toč. II. izreke kojom je tuženoj naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak od 6.250,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

II. Preinačava se odluka o troškovima postupka u dijelu toč. II. izreke kojom je naloženo tuženoj da tužitelju naknadi parnični trošak od 625,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom i odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 625,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

              III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, ispravljenog rješenjem naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju 25.740,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa pa do isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka od 6.875,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

 

              2. Protiv navedene presude žali se tužena iz svih zakonom predviđenih razloga te predlaže da se prihvati žalba i naknadi trošak žalbe.

 

              3. Tužitelj u odgovoru na žalbu pobija navode žalbe.

 

4. Žalba tužene je djelomično osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka za rad na terenu, kojeg je tuženik kao policijskog službenika u utuženom razdoblju uputio na rad na granične prijelaze S. ob D. (R. S..) - T. (R. H.), G. (R. S.) – B. (R. H.), S. ob D. (R. S.) – P. (R. H.) i R. (R. S.) – B. (R. H.) na područje R. S. radi obavljanja hrvatske granične kontrole na državnom području R. S., na temelju dogovora između Vlade R. H. i Vlade R. S. o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013., sukladno Sporazumu između Vlade R.H. i Vlade R. S. o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine", br. 2/2004, Međunarodni ugovori), pozivom na čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 104/13, dalje KU/13), te Dodatke I. i II. KU/13, odnosno pozivom na čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 112/2017 i 12/2018, dalje KU/17).

 

6. Temeljem utvrđenja da je tužitelj, kao policijski službenik, u utuženom razdoblju bio raspoređen u Policijsku upravu M., Policijsku postaju Š., i to od 1. kolovoza 2012. do 12. siječnja 2014. na radno mjesto "policijski službenik – za graničnu kontrolu; od 13. siječnja 2014. – do 30. rujna 2016. na radno mjesto vođa ophodnje, a od 1. listopada 2016. do 30. travnja 2019. na radno mjesto vođe grupe za zaštitu granice u PP Š., u kojem razdoblju je obavljao poslove hrvatske granične kontrole, izvan stalnog mjesta rada, a prema posebnom rasporedu od strane nadređene osobe iz Policijske postaje Š., na graničnim prijelazima T., B., P., B., na području državnog teritorija R. S., koji predstavljaju zajednička kontrolna mjesta za R. H. i R. S., da mu je pri tome stalno mjesto boravka bilo u R. H., sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove izvan mjesta svog stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen, te da su ispunjeni uvjeti iz čl. 50. KU/17 i čl. 56. ranijeg KU/13 za priznanje prava na dodatak za rad na terenu te je tužbeni zahtjev u nespornoj visini ocijenio osnovanim.

 

7. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja.

 

9. Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj obavljao poslove izvan mjesta stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada i zaposlenja, dapače na teritoriju druge države te da su, a kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, postojala su ograničenja tijekom rada te nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države, te prelaženja za vrijeme pauze na teritorij RH, jer nije bio organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij RH, pa i o ne korištenju pauze–dnevnog odmora. Stoga i ovaj sud prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja da rad tužitelja ima sva obilježja terenskog rada, jer granični prijelazi na kojima je poslove obavljao tužitelj nije u funkcionalnom smislu dio njegove policijske postaje.

 

10. Pravilno sud prvog stupnja u pobijanoj odluci utvrđuje kako KU/13 propisuje, u čl. 56. st. 1. i 2., da službenik i namještenik, za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposleni izvan mjesta njegova stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, a koje na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, a pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela. Isto tako da i KU/17 u čl. 50. propisuje da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposleni izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, a koje na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, tako da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

 

11. Kako se kolektivnim ugovorom stranke uređuju prava i obveze iz radnih odnosa ili u svezi sa radnim odnosima te se njegova pravna pravila primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 50. KU/17 odnosno čl. 56. KU/13 kada je tužitelju dosudio terenski dodatak u nespornoj visini.

 

12. Pri donošenju svoje odluke pravilno se sud prvog stupnja poziva i na mišljenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014., kao i tumačenje Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenog 2016. prema kojima pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada. S druge strane tumačenje Zajedničke komisije broj 1/50 na koje se poziva tuženik je doneseno 4. veljače 2019., nakon podnošenja zahtjeva tužitelja za mirno rješenje spora te se isto ne primjenjuje u konkretnom slučaju.

 

13. Nadalje valja reći da se tuženik neosnovano poziva na međusobno reguliranje odnosa dviju država u pogledu istog graničnog prijelaza i davanjem istome statusa zone zajedničke lokacije. To iz razloga jer se radi, u skladu sa odredbama Zakona o potvrđivanju ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima ("Narodne novine", br. 2/04), o zajedničkom reguliranju međunarodnopravnog statusa pojedinih područja i reguliranju pitanja o vlasti službenih osoba ugovornih strana koji obavljaju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu na službenim mjestima na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. Time su regulirani odnose dviju država, a ne obveze država prema svojim službenicima (odnosno pravo na terenski dodatak policijskih službenika). Konačno, i pozivanje tuženika na primjenu pravila koja reguliraju porezne obveze tuženika kao poslodavca nije od značaja u ovom sporu, jer na postojanje prava tužitelja ne utječe način na koji tuženik tretira svoju dužnost isplate materijalnih davanja koja tužitelju pripadaju, a konačno i u slučaju sukoba pravnih normi sud prema odredbi čl. 9. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine“, br. 93/14, 127/17) primjenjuje za radnika povoljnije pravo.

 

14. Neosnovani su i žalbeni navodi u kojima se tuženik poziva na odredbu čl. 37. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, br. 83/13 i 27/16), jer službenici upućeni na rad na teritorij druge države, izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni i izvan mjesta njihova stalnog boravka, s obzirom na vrijeme provedeno na terenu imaju pravo na isplatu dodatka za rad na terenu, sukladno navedenim odredbama KU odnosno čl. 56. KU/13 odnosno čl. 50. KU/17.

 

15. Ostali navodi žalbe nisu od utjecaja, te je odlučeno je kao u izreci čl. 368. st. 1. ZPP.

 

16. Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje Tarifa).

 

17. Protivno prigovoru u žalbi je tužitelju osnovano priznata naknada za pristup na ročište od 16. lipnja 2020. od 1.000,00 kn, što sa PDV iznosi 1.250,00 kn (list 533), na kojemu se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1 Tarife). Međutim, budući da se na ročištu od 7. studenoga 2019. (list 259) raspravljalo samo o procesnim pitanjima (Tbr. 9/2 Tarife) tužitelj ima pravo na 50% naknade ili 625,00 kn, za koliko je uz preinačenje odluke o troškovima umanjen njegov zahtjev.

 

18. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbe jer nije uspjela u odnosu na glavnicu, već samo za dio troškova postupka (čl. 35. ZPP), s čim u vezi nisu nastali posebni troškovi.

 

U Zagrebu 11. svibnja 2021.

 

Sutkinja:

Ines Smoljan