Broj: Rev 1902/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice K. M., drugotužitelja G. M. i trećetužiteljice mlljt. D. M., koju zastupaju zakonski zastupnici K. M. i G. M., a svi iz Z., koje zastupa punomoćnik I. C., odvjetnik u Z., protiv tuženice Bolnice iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. o. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-2609/12-2 od 18. veljače 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3883/10-14 od 13. siječnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 30. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženice u odnosu na prvotužiteljicu K. M. i drugotužitelja G. M. kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Odbacuje se revizija tuženice u odnosu na trećetužiteljicu mlljt. D. M. kao nedopuštena.

 

              II. Odbacuje se revizija tuženice u odnosu na odluku o trošku parničnog postupka kao nedopuštena.

 

III. Odbija se zahtjev prvo, drugo i trećetužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I/ Nalaže se tuženici Bolnici iz Z., da na ime naknade neimovinske štete plati:

- prvotužiteljici K. M. iznos 200.000,00 kn,

- drugotužitelju G. M. iznos 200.000,00 kn,

- trećetužiteljici mldb. D. M. iznos 115.000,00 kn,

zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 8. rujna 2009. do isplate, kao i da im nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 48.715,38 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2012. do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva trećetužiteljice mldb. D. M. za isplatom iznosa 80.000,00 kn na ime naknade neimovinske štete s pripadajućim zateznim kamatama.

 

III/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zateznih kamatama tekućih na dosuđene iznose neimovinske štete točkom I izreke ove presude, za dan 7. rujna 2009.

 

IV/ Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva prvo do trećetužitelja, koji glasi:

„Nalaže se tuženici Bolnici iz Z., da tužiteljima K. M. i G. M., oboje iz Z., plati na ime naknade imovinske štete iznos 30.722,50 kuna sa zateznim kamatama koje na iznos 8.200,00 kuna teku od 1. rujna 2009. do isplate, a na iznos 25.522,00 kune teku od 7. rujna 2009. do isplate po stopi 14% godišnje odnosno u slučaju promjene stope prema stopi koja vrijedi za odnose koji nisu iz trgovačkih ugovora (čl. 29. st. 2. ZOO), u roku 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Žalbe tuženice i umješača na strani tuženice odbijaju se kao neosnovane dok se žalba tužitelja usvaja pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3883/10-14 od 13. siječnja 2012. djelomično:

 

              - potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu točke I. izreke u odnosu na tužiteljima dosuđenu neimovinsku štetu s pripadajućim zateznim kamatama,

 

              - preinačuje u pobijanom odbijajućem dijelu točke II. izreke i nalaže tuženici da trećetužiteljici mlljt. D. M. s osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje isplati daljnji iznos 80.000,00 kn (osamdesettisućakuna) sa zateznim kamatama tekućim od 8. rujna 2009. do isplate, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem, uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe,

 

              - preinačuje u pobijanom odbijajućem dijelu točke IV. izreke i nalaže tuženici da tužiteljima prvotužiteljici K. M. i drugotužitelju G. M. s osnova imovinske štete isplati iznos 8.200,00 kn (osamtićusadvijestokuna) sa zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2009. do isplate, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem, uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe,

 

              - preinačuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki I. izreke i nalaže tuženici da tužiteljima nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 61.254,00 kn (šezdesetijednutisućudvjestopedesetčetirikune) sa zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2012. do isplate, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem, uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

              U nepobijanim odbijajućim dijelovima sadržanim u točki III. izreke i točki IV. izreke u odnosu na iznos 25.522,00 kn, navedena presuda ostaje neizmijenjena.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno da se ukinu presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelji su predložili da se revizija tuženice odbaci kao nedopuštena, ili podredno odbije kao neosnovana te traži trošak za sastav odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženika u odnosu na prvotužiteljicu K. M. i drugotuženika G. M. nije osnovana, dok revizija tuženika u odnosu na trećetužiteljicu mldb. D. M., te u odnosu na odluku o trošku parničnog postupka nije dopuštena.

 

Revizija tuženika u odnosu na trećetužiteljicu:

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa, ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b toga Zakona.

 

U ovom predmetu presuda nije donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

 

Budući da je trećetužiteljici mlljt. D. M. pravomoćno dosuđen ukupan iznos 195.000,00 kn, to vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na trećetužiteljicu ne prelazi 200.000,00 kn, slijedom čega revizija tuženice podnesena na temelju čl. 382. st. 1. ZPP u odnosu na trećetužiteljicu nije dopuštena.

 

Zbog navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

 

Revizija tuženice u odnosu na prvotužiteljicu i drugotužitelja:

 

              Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.  

 

Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Sadrži razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom, odnosno rezultatom cjelokupnog postupka. Zbog toga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju sadržajno ističe revidentica.

 

              Nadalje, razloge revizije kojima tuženica osporava utvrđeno činjenično stanje u postupku ovaj sud nije razmatrao, jer se revizija prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP ne može izjavljivati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev prvotužiteljice i drugotužitelja za naknadu imovinske (8.200,00 kn) i neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog uskrate mogućnosti budućeg roditeljstva (iznos od po 200.000,00 kn), koju su prvotužiteljica i drugotužitelj pretrpjeli kada je 13. srpnja 2009. zbog loše vođenog poroda prvotužiteljice od strane tuženice, a zbog liječničke pogreške došlo do smrti djeteta prvo i drugotužitelja, te razdora maternice prvotužiteljice s trajnom posljedicom nemogućnošću rađanja djece ubuduće.

 

Tijekom postupka, a i u revizijskom stupnju postupka sporna je visina naknade neimovinske štete prvo i drugotužitelja.

 

U postupku je utvrđeno:

- da nije sporna odgovornost tuženice za nastanak predmetnog štetnog događaja i štetnih posljedica, jer je tuženica tijekom postupka priznala krivnju za nastanak predmetnog štetnog događaja od 13. srpnja 2009., kada je zbog liječničke pogreške, zbog loše vođenog poroda prvotužiteljice došlo do smrti djeteta P., te razdora maternice prvotužiteljice s trajnom posljedicom nemogućnošću rađanja djece ubuduće,

- da je tuženica tijekom postupka priznala i osnovanost osnove tužbenog zahtjeva,

- da su prvo i drugotužitelji u vrijeme štetnog događaja bili zdravi i mladi ljudi u dobi od 24 godine i da su krenuli u bolnicu u očekivanju poroda zdravog djeteta, jer im je takva činjenica potvrđena dva dana prije na kontrolnom pregledu kod tuženice,

- da su zbog štetnog događaja prvo i drugotužitelji pretrpjeli niz fizičkih i psihičkih posljedica,

- da je prvotužiteljica uz gubitak djeteta pretrpjela teške i trajne fizičke posljedice - razdor maternice, što je rezultiralo odstranjenjem iste, čime je prvotužiteljica uskraćena za daljnje materinstvo i onemogućena u ostvarenju života u mnogobrojnoj obitelji kakvu je priželjkivala,

- da je drugotužitelj, koji je neposredno prisustvovao cijelom porodu, bio izuzetno teško psihički pogođen s gubitkom djeteta i nemogućnošću budućeg roditeljstva, što se manifestiralo nemogućnošću kontaktiranja s ljudima uopće, izbjegavanjem ljudi, zatvaranjem u kuću, pokušajem suicida te višekratnom hospitalizacijom u psihijatrijskoj bolnici,

- da su se uslijed predmetnog štetnog događaja pokvarili i poremetili odnosi u braku prvo i drugotužitelja.

 

Slijedom utvrđenih odlučnih činjenica sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su prihvatili tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje pozivom na odredbu čl. 19. i čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05), ocjenjujući da su tužitelji zbog predmetnog štetnog događaja pretrpjeli duševne boli zbog uskrate mogućnosti budućeg roditeljstva. Pri tome su ocijenili da težina te povrede i okolnosti konkretnog slučaja, kao i jačina i trajanje duševnih boli, zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog uskrate mogućnosti budućeg roditeljstva, opravdavaju dosudu neimovinske štete prvo i drugotužitelju u iznosu od po 200.000,00 kn.

 

Prije svega valja reći da je svaki pojedini oblik povrede prava osobnosti osnov za naknadu neimovinske štete, jer samom povredom prava osobnosti nastaje neimovinska šteta kao objektivna činjenica.  Naime, odredbom čl. 19. st. 1. ZOO propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pri tome su u čl. 19. st. 2. ZOO prava osobnosti navedena primjerice, te se pod pravima osobnosti u smislu toga Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

 

Međutim, treba reći da je visina naknade neimovinske štete po navedenim osnovama vezana za jačinu i trajanje fizičkih boli, duševnih boli i straha (kao kvalifikatornih okolnosti u smislu odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO), kao i za težinu povrede prava osobnosti i druge okolnosti konkretnog slučaja, koje utječu na pravo na isplatu pravične novčane naknade u smislu čl. 1100. st. 1. ZOO.

 

U predmetnom slučaju, uslijed predmetnog štetnog događaja tužiteljima je povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje i obiteljski život. Naime, duševno zdravlje je stanje duševne dobrobiti, koje može biti povrijeđeno i izazivanjem negativnih osjećaja kod oštećenika u smislu nelagode, zabrinutosti, tjeskobe. Negativne promjene u duševnoj sferi oštećenika mogu se uslijed određenog štetnog događaja, kao u konkretnom slučaju, manifestirati i kao gubitak životne radosti zbog uskrate mogućnosti budućeg roditeljstva, a što predstavlja povredu prava osobnosti na duševno zdravlje, kao i obiteljski život.

 

Stoga, u okolnostima predmetnog slučaja, a imajući na umu cjelokupne posljedice iz predmetnog štetnog događaja za tužitelje, i prema stajalištu ovog suda, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su visinu naknade neimovinske štete ocijenili u skladu s odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO i čl. 223. ZPP, te su tužiteljima pravilno dosudili pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje i obiteljski život zbog uskrate mogućnosti budućeg roditeljstva u iznosu od po 200.000,00 kn. Pri tome su imali na umu okolnosti konkretnog slučaja, težinu povrede koju su zadobili tužitelji u predmetnom štetnom događaju, kao i jačinu i trajanje duševnih boli, cilj kojemu služi naknada ali i tome da se ne pogoduje težnjama koje su nespojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

Tako su, polazeći od odgovornosti tuženice za nastanak predmetnog štetnog događaja (što među strankama nije sporno), te na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade, cijenili u odnosu na prvotužiteljicu težinu povreda koju je ista zadobila (razdor maternice, uslijed liječničke pogreške pri porodu, što je rezultiralo odstranjenjem maternice), činjenicu da je uslijed tog štetnog događaja (pored gubitka kćerke P.) prvotužiteljica uskraćena za daljnje materinstvo i onemogućena u ostvarenju života u mnogobrojnoj obitelji kakvu je priželjkivala.

 

Također, u odnosu na drugotužitelja sudovi su cijenili činjenicu da je isti neposredno prisustvovao cijelom porodu, koji je zbog gubitka djeteta (kćerke P. koju je jedini on vidio), i zbog nemogućnosti budućeg roditeljstva bio izuzetno teško psihički pogođen. To se osobito (u situaciji, kada je isti kao suprug i otac imao logičnu životnu potrebu zaštiti svoju obitelj, te kada nije mogao ništa učiniti kako bi pomogao svojoj obitelji i spriječio štetni događaj kao i buduće posljedice tog štetnog događaja) manifestiralo nemogućnošću kontaktiranja s ljudima uopće, izbjegavanjem ljudi, zatvaranjem u kuću, pokušajem suicida te višekratnom hospitalizacijom u psihijatrijskoj bolnici.

 

Osim toga sudovi su cijenili i činjenicu da su tužitelji u vrijeme štetnog događaja bili mladi ljudi (stari 24 godine), puni životnog optimizma i planova za veliku obitelj, a kojima su zbog predmetnog štetnog događaja njihovi životni planovi uništeni, zbog čega isti trpe teške duševne boli i osjećaju tugu, jad, nemoć, potištenost, ljutnju, zbog čega su tužitelji izgubili životnu radost koju su do tada imali i koju bi imali da im zbog predmetnog štetnog događaja nije bilo onemogućeno da u braku ubuduće imaju još djece, a što je utjecalo i na to da se njihov bračni odnos poremetio.

 

Zbog svega navedenog, neodlučan je prigovor tuženice istaknut u reviziji, da je sud teško mogao po svojoj slobodnoj ocjeni, bez medicinskog vještačenja utvrditi visinu povrede prava osobnosti prvo i drugotužitelja.

 

To osobito stoga, što postoje životne situacije kad medicinsko vještačenje jesu li oštećenici pretrpjeli duševne boli i u kojem intenzitetu, nije nužno, već je sud ovlašten i dužan svoje stajalište o tome formirati na temelju vlastitih znanja i iskustava po slobodnoj ocjeni, uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje te okolnosti konkretnog slučaja, koje po životnoj logici upućuju na to da je u konkretnom slučaju, zbog liječničke pogreške došlo do povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, kao i na povredu prava osobnosti na privatnost osobnog i obiteljskog života prvo i drugotužitelja zbog nemogućnosti budućeg roditeljstva, a koje su tužitelji htjeli i planirali, uslijed čega su isti pretrpjeli duševne boli koje opravdavaju dosudu neimovinske štete u dosuđenom iznosu.

 

Prema tome, u odnosu na naprijed navedeno nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženice u odnosu na prvo i drugotužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Tuženica je u ovoj pravnoj stvari revizijom pobijala i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

              Međutim, odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije u odnosu na trošak parničnog postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

              Pri zauzimanju navedenog shvaćanja, posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

              Zbog navedenog, valjalo je u odnosu na odluku o trošku parničnog postupka na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (točka II. izreke).

 

Tužiteljima nisu priznati troškovi odgovora na reviziju koji nije bio nužan u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

              Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 30. svibnja 2017.