- 1 -              Rev 471/2021-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 471/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda V. i p. u R., protiv tuženika R. G. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z. i Hrvatskog društva likovnih umjetnika iz Z., OIB: 89246742324, zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., radi diskriminacije, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Velikog Gorici poslovni broj Gž-1106/2019-4 od 3. prosinca 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-955/2018-19 od 27. ožujka 2019., u sjednici održanoj 11. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki 1. utvrđeno je da su tuženici u svojstvima suorganizatora multimedijske izložbe koja se pod nazivom T. - mind from the future u vremenskom intervalu od 25. studenog 2017. do 2. travnja 2018. održavala u Z. u tzv. M. p., kolokvijalno zvanom i „džamija“, na adresi ..., odlukom da izložbu suorganiziraju u građevini za koju su znali da nije razumno prilagođena kretanju osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, poglavito onih koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon, izravno diskriminirali tužitelja po osnovi invaliditeta pričinivši mu neimovinsku štetu povredom prava osobnosti, povredom brojnih zajamčenih mu ustavnih, konvencijskih, zakonskih i podzakonskih prava. U točki 2. prvostupanjske presude naloženo je tuženicima da tužitelju na osnovi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta solidarno isplate pravičnu naknadu u novčanom iznosu od 35.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. travnja 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena. U točki 3. prvostupanjske presude naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 3.550,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate u visini koja je pobliže navedena pod točkom 3. prvostupanjske presude. U točki 4. prvostupanjske presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da su tuženici teško diskriminirali tužitelja, te je odbijen dio zahtjeva tužitelja za isplatu daljnjih 35.000,00 sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u točki 5. prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa u točki 3. prvostupanjske presude od 3.550,00 kn.

 

2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom 1. izreke, pod točkom 2. izreke za iznos od 10.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. travnja 2018. do isplate, pod točkom 3. izreke za iznos od 2.367,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate te pod točkom 4. i 5. izreke. U točki II. izreke drugostupanjske presude preinačena je prvostupanjska presuda pod točkom 2. izreke za iznos od 25.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. travnja 2018. pa do isplate i pod točkom 3. izreke za iznos od 1.183,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate te je suđeno da se u tom dijelu odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. U točki III. izreke drugostupanjske presude odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn, zahtjev I. tuženika za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 1.041,50 kn i zahtjev II. tuženika za naknadu sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.417,00 kn, dok je u točki IV. izreke drugostupanjske presude naloženo tužitelju da I. tuženiku naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 521,00 kn, a II. tuženiku trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 708,00 kn.

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u odnosu na dio u kojem je odbijen djelomično zahtjev za naknadu troška parničnog postupka, reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da se ukine drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

4. Tuženici nisu dostavili odgovore na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je radi li se u konkretnom slučaju o težem obliku diskriminacije iz čl. 6. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12 - ZSD), a predmet spora u revizijskoj fazi postupka je i potraživanje tužitelja na ime naknade neimovinske štete preko dosuđenog iznosa od 10.000,00 kn pa do ukupno zatraženih 70.000,00 kn, od kada teče zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete te je li pravilna odluka o obračunu troškova parničnog postupka.

 

8. Tužitelj u reviziji ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te načelno navodi da je drugostupanjska presuda nejasna i proturječna te u suprotnosti sa sadržajem isprava i zapisnika koji se nalaze u spisu kao i da ne sadrži valjane i argumentirano obrazložene razloge na kojima je odluka utemeljena. Pored navedenog, revident ukazuje na počinjenje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz razloga jer je prvostupanjski sud na stranici 6 utvrdio da je revident podnio zahtjev za mirno rješenje spora 20. ožujka 2018., a drugostupanjski sud ne prihvaća taj datum kao početak tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete, što ukazuje na suprotnost između prvostupanjske i drugostupanjske odluke. Isto tako tužitelj u reviziji navodi da je drugostupanjski sud počinio apsolutnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da ista ne sadrži obrazloženje o tome zašto drugostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o težem obliku diskriminacije, a nejasni su i nedostatni razlozi zbog čega na ime diskriminacije po osnovi invaliditeta drugostupanjski sud dosuđuje samo iznos od 10.000,00 kn. Tužitelj u odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka ukazuje i na to da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve žalbene navode čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

9. Suprotno navodima revidenta nižestupanjski sudovi nisu počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tužitelj u reviziji. Naime, obje nižestupanjske odluke sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a nema niti suprotnosti između stanja spisa i obrazloženja tih presuda. Tako nema ni kontradiktornosti u odnosu na početak tijeka zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete obzirom na zahtjev za mirno rješenje spora koji je tužitelj podnio 20. ožujka 2018. iz razloga što su sudovi obrazložili da taj zahtjev ne može biti relevantan za tijek zakonskih zateznih kamata iz razloga što isti nije bio konkretiziran i uopće nije bilo vidljivo koji se iznos naknade neimovinske štete potražuje. Nadalje, drugostupanjska presuda sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji se odnose na to zbog čega se u konkretnom slučaju ne radi o težem obliku diskriminacije iz čl. 6. st. 1. ZSD i zbog čega drugostupanjski sud primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) smatra primjerenom naknadu neimovinske štete od 10.000,00 kn te zašto je tijek zateznih kamata na taj iznos od dana tužbe. Stoga ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

10. U postupku je utvrđeno:

              - da su I i II tuženici bili suorganizatori multimedijske izlože nazvane T. - mind from the future,

              - da se navedena izložba održavala u razdoblju od 25. studenog 2017. do 2. travnja 2018. u Z. u tzv. M. p. na adresi ...,

              - da prilaz tome prostoru nije bio prilagođen kretanju osoba s invaliditetom i osobama manje nepokretljivosti,

              - da je tužitelj štovatelj lika i djela znanstvenika i izumitelja N. T.,

              - da je tužitelj odrasla muška osoba sa 100% tjelesnim oštećenjem IV stupnja s dijagnozom tetraplegija te još 15ak drugih bolesti i tegoba i kreće se uz pomoć masivnih invalidskih kolica na elektromotorni pogon,

              - da je tužitelj želio posjetiti izložbu, ali to nije učinio jer je prethodno obaviješten da u izložbeni prostor može pristupiti samo fizičkim prenošenjem invalidskih kolica,

              - da takav način pristupa nije bio prihvatljiv.

 

11. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da se u konkretnom slučaju radi o izravnoj diskriminaciji tužitelja po osnovi invaliditeta i da tužitelju pripada neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti, pri čemu prvostupanjski sud smatra da je primjerena naknada neimovinske štete u iznosu od 35.000,00 kn, dok u preostalom zatraženom iznosu odbija tužbeni zahtjev tužitelja, a drugostupanjski sud smatra da je primjerena naknada neimovinske štete u iznosu od 10.000,00 kn i da je neosnovan preostali zatraženi iznos pravične novčane naknade. Kod toga nižestupanjski sudovi smatraju da je dospijeće naknade neimovinske štete danom podnošenja tužbe obzirom na odredbu čl. 1103. ZOO-a i obzirom da tužitelj nije dokazao kada je podnio zahtjev za mirno rješenje spora sa konkretnim iznosom kojeg potražuje od tuženika.

 

12. Tužitelj u reviziji u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 6. st. 1. ZSD jer u konkretnom slučaju postoje sve pretpostavke da se radi o težem obliku diskriminacije iz razloga što je postupanje tuženika i nemogućnost razgledavanja i prisustvovanja navedenoj multimedijskoj izložbi kod tužitelja izazvalo velike duševne bolove i povredu prava osobnosti, slijedom čega je primjerena naknade neimovinske štete u zatraženom iznosu i to osobito obzirom na praksu Europskog suda za ljudska prava. Nadalje, tužitelj smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 1103. ZOO-a iz razloga jer su pogrešno dosudili zateznu kamatu na dosuđeni iznos neimovinske štete od dana podnošenja tužbe, a ne od dana zahtjeva za mirno rješenje spora te na kraju ističe da nije jasno uopće na koji način je drugostupanjski sud došao do omjera uspjeha tužitelja od 1/3 u ovoj parnici jer je tužitelj uspio sa većim omjerom gledajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

 

13. Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

14. Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o težem obliku diskriminacije u smislu odredbe čl. 6. st. 1. ZSD. Naime, u konkretnom slučaju nije počinjena diskriminacija po više osnova iz čl. 1. ZSD (višestruka diskriminacija) obzirom da je utvrđeno da se radi o diskriminaciji po osnovi invaliditeta tužitelja. Također se ne radi o diskriminaciji koja bi bila počinjena kroz dulje vrijeme (produljena diskriminacija), a po pravnom shvaćanju ovoga suda ne radi se o posljedicama koje bi posebno pogađale tužitelja kao žrtvu diskriminacije. To iz razloga jer ovaj sud prihvaća da je tužitelj trpio duševne bolove zbog nemogućnosti prisustvovanja predmetnoj izložbi i da neće moći više tu izložbu razgledati, ali u odnosu na lik i djelovanja znanstvenika i izumitelja N. T. zasigurno će biti u budućnosti još izložbi koje će moći posjetiti tužitelj. Osim toga, opće poznato je da u Republici Hrvatskoj mnogi javni i kulturni prostori nisu prilagođeni osobama s invaliditetom te je bitno na to ukazati i otkloniti bilo kakve zapreke dolaska i prisustvovanja javnim događajima osobama s invaliditetom. Stoga, po pravnom shvaćanju ovoga suda, osnovna funkcija  tužbe u ovakvom predmetu je otklanjanje takvih zapreka pro futuro kod sličnih događaja i stoga sama naknada neimovinske štete koja je određena po drugostupanjskom sudu je primjerena svim okolnostima konkretnog slučaja.

 

15. Nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 1103. ZOO-a kada su tužitelju dosudili zateznu kamatu na dosuđeni iznos neimovinske štete od dana podnošenja tužbe. Naime, točno je da je tužitelj podnio 20. ožujka 2018. zahtjev za mirno rješenje spora I tuženiku i gdje je predložio zaključenje nagodbe, ali u tom podnesku nigdje nije naveo koji iznos naknade neimovinske štete potražuje, slijedom čega ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da tako podnesen zahtjev nije konkretiziran i koji bi opravdavao dosuđenje zatezne kamate od dana podnošenja takvog zahtjeva.

 

16. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka drugostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a kada je ukupno zaključio da je zapravo tužitelj u ovoj parnici uspio u omjeru od 1/3. To je iz razloga što je uzimajući u obzir osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ispravan i primjeren upravo taj omjer obzirom da se može uzeti kako je osnova u ovoj parnici utvrđenje počinjene diskriminacije, zatim utvrđenje da se ne radi o težem obliku diskriminacije i na kraju odgovornost za naknadu neimovinske štete. U situaciji kada je tužitelj uspio sa zahtjevom na utvrđenje počinjene diskriminacije, ali nije uspio sa utvrđenjem da se radi o težem obliku diskriminacije, ne može se uzeti da je uspio s 50% tužbenog zahtjeva gledajući osnovu. Kada se pri tome uzme u obzir da je uspio tek sa 14 ili 15% zahtjeva gledajući visinu potraživanja naknade neimovinske štete, pravilno je za zaključiti da je ukupan uspjeh tužitelja, pa tako i sa žalbom, u omjeru od 1/3. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na obračun troškova.

 

17. Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 11. svibnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.