Broj: Revr 794/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., protiv tuženika I. I. n, d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik T. O., odvjetnik u O. društvu I., O. & p., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-2432/13-3 od 28. svibnja 2015., kojom je potvrđena međupresuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-216/12 od 26. ožujka 2013., u sjednici održanoj 30. svibnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se revizija tuženika, ukidaju se presuda Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-2432/13-3 od 28. svibnja 2015. i međupresuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-216/12 od 26. ožujka 2013. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom međupresudom utvrđeno je da je tuženik odgovoran za naknadu štete nastale tužitelju 23. kolovoza 2011. (točka I. izreke). Nadalje je odlučeno je da će se zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva do pravomoćnosti međupresude (točka II. izreke) te da se odluka o troškovima ostavlja za kasniju presudu (točka III. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska međupresuda (točka I. izreke). Ujedno je odlučeno da će se o zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti konačnom odlukom (točka II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predložio je da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova tuženiku. Ujedno potražuje i trošak revizije u iznosu od 1.406,25 kn.

Tužitelj je u odgovoru reviziju osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbaciti.

Revizija je dopuštena i osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

Tuženik u reviziji postavlja materijalno pravno pitanje: "Isključuje li primjena načela objektivne odgovornosti poslodavca za štetu radniku sukladno Zakonu o zaštiti na radu primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima o isključenju odgovornosti za štetu?"

Ujedno postavlja i procesnopravno pitanje: "Da li sud po zaključenju glavne rasprave na zakazanom ročištu za objavu presude može donijeti tek međupresudu kojom odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva?"

Kao razlog važnosti postavljeno materijalno pravno pitanje tuženik ukazuje na različita shvaćanja drugostupanjskih sudova navodeći pritom odluke Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1785/14 od 29. kolovoza 2014. i Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-793/14-2 od 9. travnja 2015.

Kao razlog važnosti postavljenom procesnopravnom pitanju tužitelj ukazuje na različita shvaćanja drugostupanjskih sudova navodeći pritom odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7749/04 od 6. ožujka 2007.

Razmatrajući materijalno pravno pitanje ovaj sud je ocijenio da je osnovana tvrdnja revidenta da je obzirom na različitu praksu drugostupanjskih sudova postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je stoga revizija dopuštena.

Predmet spora je utvrđenje odgovornosti tuženika za štetu koju je na radu pretrpio tužitelj.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

-       da je tužitelj zaposlenik tuženika na radnom mjestu strojar specijalista rashladnih uređaja i rukovoditelj postrojenja za pripremu vode, te da čišćenje strojeva spada u opis tog radnog mjesta,

-       da je 23. kolovoza 2011., nakon što je završila njegova smjena, ostao na radu u uobičajenom procesu rada vezanim za njegovo radno mjesto te pretrpio ozljedu na radu kada je čistio pužnik na dozatoru vapna prilikom čega mu je pužnik zahvatio srednji prst desne ruke,

-       da tužitelj prije poduzimanja radnji čišćenja pužnika nije imao rukavice i nije isključio stroj iz struje što je protivno pravilima zaštite na radu,

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su ocijenili da se osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na odredbi članka 103. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 u daljnjem tekstu: ZR), kojom je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi po općim propisima obveznog prava, kao i članka 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04 i 75/09, u daljnjem tekstu: ZZR) kojim je propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu (stavak 1.) a iznimno poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati (stavak 2.)

Nižestupanjski sudovi su utvrdivši odgovornost tuženika izrazili shvaćanje da je tuženik odgovoran po objektivnom principu tužitelju za nastalu ozljedu, premda tužitelj nije koristio sva propisana sredstva (nije imao rukavice) i nije uložio potrebnu pažnju pri rukovanju strojem jer se poslodavac sukladno važećoj odredbi čl. 15. ZZR ne može niti djelomično osloboditi odgovornosti za ozljedu nastalu na radu pozivajući se na doprinos radnika nastanku štetnog događaja, budući je eksplicitno propisano kako se poslodavčeva odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava samo ako se radi o višoj sili.

Ovakav stav nižestupanjskih sudova ne može prihvatiti ovaj sud.

Člankom 9. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 75/09 – dalje: ZID ZZR - koji je stupio na snagu 8. srpnja 2009.) odnosno člankom 15. stavkom 1. ZID ZZR propisano je da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. Stavak 2. propisuje da iznimno od stavka 1., poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

Odredbom članka 103. ZR propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznoga prava.

Prema tome, navedenim zakonskim odredbama, koje su u odnosu na opći obveznopravni propis specijalne prirode, ni u kojem slučaju nije isključena primjena općih propisa obveznog prava. Naprotiv, kada naznačeni propisi nisu potpuno riješili pitanje objektivne odgovornosti poslodavca i kada ne sadrže cjelovita pravila o oslobođenju poslodavca od objektivne odgovornosti, već u tom dijelu izrijekom upućuju na primjenu općih propisa obveznoga prava, tada se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi radom, moraju primijeniti opće odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz članka 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – u daljnjem tekstu: ZOO).

Međutim, koje odredbe ZOO-a valja primijeniti, ovisi od činjenice je li šteta nastala kao posljedica skrivljenog ponašanja ili djelovanja opasne stvari odnosno opasne djelatnosti, što znači da se odgovornost može temeljiti na presumiranoj krivnji ili na objektivnom kriteriju uzročnosti.

Tako članak 1063. ZOO propisuje da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Prema odredbi članka 1067. stavak 3. ZOO vlasnik se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

Stoga u konkretnom slučaju za štetu od opasne stvari odgovara tuženik, ali bi se trebao djelomično osloboditi odgovornosti jer je tužitelj po utvrđenjima nižestupanjskih sudova pridonio nastanku štete, budući je, iako osposobljen za rad na siguran način, protivno pravilima zaštite na radu, popravljao stroj bez da ga je isključio iz struje i bez da je koristio zaštitnu rukavicu.

Ocjena je ovog revizijskog suda da radnik koji je osposobljen za rad na siguran način, mora biti u svakom trenutku svjestan posljedica obavljanja poslova suprotno pravilima zaštite na radu, što je od utjecaja na oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti za štetu.

Stoga su pogrešno primijenili materijalno prava kada nisu cijenili odgovornost tuženika po odredbi članka 1067. stavak 3. ZOO, te nisu tuženika oslobodili odgovornosti u dijelu u kojem je tužitelj pridonio nastanku štete.

Slijedom iznesenog, a kako nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu se bavili doprinosom tužitelja, pa tako nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O procesnopravnom pitanju, ovaj sud nije ni raspravljao jer nakon što su presude sudova ukinute u cijelosti, postalo je bespredmetno.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 30. svibnja 2017.