Broj: Gž-2227/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Dubravki Bosilj kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice Ruth Kanešić, u pravnoj stvari tužitelja S. F., OIB:…, iz B., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. V. i P. V. iz Č., protiv tuženika E. O. d.d., P. Č., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., P. V., radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja podnesene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od 9. lipnja 2015.g. broj 5 P-174/13-43, dana 6. lipnja 2017.g.

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu broj 5 P-174/13-43 od 9. lipnja 2015.g.

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom u toč. 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se tuženici nalaže da tužitelju s osnova izgubljene zarade za razdoblje od 1. veljače 2011.g. do 30. rujna 2011.g. plati iznos od 12.002,96 kn, za razdoblje od 1. listopada 2011.g. do 31. prosinca 2012.g. iznos od 22.223,01 kn te za razdoblje od 1. siječnja 2013.g. do 30. rujna 2013.g. iznos od 12.971,46 kn, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama preciziranim u tužbenom zahtjevu i naknadi troškove postupka, a sve u roku od 15 dana, dok se toč. 2. izreke nalaže tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.817,00 kn u roku od 15 dana.

              Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači ili ukine presudu u smislu žalbenih navoda.

              Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda tužitelja te predlaže drugostupanjskom sudu da odbije žalbu tužitelja u cijelosti.

              Žalba tužitelja je neosnovana.

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu izgubljene zarade koju čini razlika između primljene invalidske mirovine i plaće koju bi mjesečno ostvarivao da nije otišao u mirovinu.

              Svoje stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da je tužitelj stradao u prometnoj nesreći kao vozač traktora 27. kolovoza 2009.g., a istu je uzrokovala vozačica motornog vozila registarske oznake ČK… koje je bilo osigurano kod tuženika, policom obveznog osiguranja u prometu,

- da je tužitelju rješenjima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u V. Klasa.: 141-02/10-01, Urbroj: 341-20-05/3-10-30541 od 12. siječnja 2011.g. i 14. ožujka 2011.g. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad iz razloga ozljede na radu 50% i zbog bolesti 50% počevši od 12. studenoga 2010.g.

- da je navedeno upravno rješenje temeljeno na medicinskom vještačenju provedenom za potrebe tog upravnog postupka,

- da tuženik nije bio stranka u upravnom postupku određivanja invalidske mirovine tužitelju,

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje dr. K. L. L. proizlazi da nakon prometne nesreće i nakon obrade bolesti degerativne naravi koje su postojale u trenutku nesreće nije smanjena radna sposobnost tužitelja te da nije nastala invalidnost koja bi bila uzrokovana ozljedama nastalim u predmetnoj prometnoj nesreći,

iz čega zaključuje da sud nije vezan upravnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje jer subjektivne granice pravomoćnosti obuhvaćaju samo stranke u tom upravnom postupku, a nije vezan ni činjeničnim utvrđenjima upravnog tijela pa ocjenjuje da nisu ispunjene pretpostavke za osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadom izgubljene zarade budući da ne postoji uzročno posljedična veza između ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći i umirovljenja tužitelja.

              U žalbi tužitelj u bitnome navodi da iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u V. proizlazi da je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u omjeru od 50% zbog bolesti i 50% zbog ozljede na radu što je uzeto i kod određivanja visine mirovine, a da je sudska vještakinja dr. K. L. L. svojim nalazom i mišljenjem ocjenjivala rad djelatnika medicinske struke u Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) i izvan njega u pogledu postojanja uvjeta za umirovljenje tužitelja te zaključila da kod tužitelja nije nastupila invalidnost jer kod njega ne postoji ni profesionalna niti opća nesposobnost za rad. Nadalje, smatra da je pogrešno stajalište suda da bi tužitelj imao pravo na razliku plaće i mirovine samo pod uvjetom da je u invalidsku mirovinu upućen zbog potpune radne nesposobnosti jer je to protivno dosadašnjoj sudskoj praksi ukazujući na odluku ovog suda broj Gž-2743/11 prema kojoj sudovi u parničnom postupku nisu ovlašteni ispitivati pravilnost i zakonitost odluke nadležnog upravnog tijela. Na kraju ističe da je o pravu na invalidsku mirovinu pravomoćno odlučeno po nadležnom upravnom tijelu kao o prethodnom pitanju u ovom postupku te sud nema ovlasti odlučivati o zakonitosti i pravilnosti te odluke niti utvrđivati činjenice na kojima je temeljena upravna odluka.

Budući da tužitelj žalbom niti sadržajno ne ukazuje posebno na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u pravcu ostvarenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona te isti nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio i jednu navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

              Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, a činjenični supstrat na kojem je temeljena prvostupanjska presuda nije doveden u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

              Neovisno od činjeničnih utvrđenja u upravnom postupku vođenom pred HZMO-om, prvostupanjski sud je imao ovlast utvrđivati činjenice koje su sporne u konkretnom parničnom postupku pa stoga i ovaj sud smatra osnovanim provođenje dokaza medicinskog vještačenja u ovom postupku.

              Razmatranjem sadržaja rješenja HZMO-a, Područne službe u V. Klasa.: 141-02/10-01, Urbroj: 341-20-05/3-10-30541 od 12. siječnja 2011.g. (list 31-32 spisa) te 14. ožujka 2011.g. (list 28-30 spisa) kojima se tužitelju priznaje pravo na invalidsku mirovinu kao i rješenja Klasa: 141-02/10-01, Urbroj: 341-20-05/3-11-17406 od 15. ožujka 2011.g. (list 25-27 spisa) kojim se tužitelju određuje visina invalidske mirovine, u upravnom postupku provedeno je medicinsko vještačenje tužitelja u kojem nije decidirano navedeno da je ozljeda na radu zbog koje je u omjeru od 50% nastala profesionalna nesposobnost za rad uzrokovana upravo ozljedama zadobivenim u prometnoj nesreći koju je skrivila osiguranica tuženika, a iz obrazloženja svih tih rješenja ne može se zaključiti posljedica kakvih konkretnih ozljeda su predmetne ozljede na radu.

              Točno je da sudovi nisu ovlašteni ispitivati pravilnost i zakonitost odluke nadležnog upravnog tijela, a u konkretnom postupku prvostupanjski sud to nije ni činio jer je nesporno da je tužitelju rješenjem HZMO-a priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad iz razloga ozljede na radu 50% i zbog bolesti 50% te o ishodu ovog parničnog postupka ne ovisi tužiteljevo daljnje primanje invalidske mirovine.

              Nadalje, sud je načelno vezan za odluku upravnog suda, ali ta ga odluka obavezuje samo u granicama njegove pravomoćnosti o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos, a isto tako ono obvezuje samo ukoliko postoji identitet stranaka u postupku pa kako tuženik nije sudjelovao u upravnom postupku u kojem je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu, u ovom parničnom postupku imao je mogućnost raspravljati o spornoj uzročnoj vezi.

              Naime, sporno je u postupku bila uzročna veza između prometne nesreće od 27. kolovoza 2009.g. te nastanka profesionalne nesposobnosti za rad tužitelja uslijed čega je istome priznato pravo na invalidsku mirovinu.

              Imajući u vidu predmet ovog postupka, trebalo je utvrditi kumulativnu egzistenciju svih pretpostavki odgovornosti za štetu, a budući da prema nalazu i mišljenju medicinske vještakinje ozljede nastale tužitelju u prometnoj nesreći dana 27. kolovoza 2009.g. nisu mogle imati trajne posljedice niti su uzrok profesionalne nesposobnosti za rad, ovaj sud je stajališta da je ispravna ocjena prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao postojanje uzročne veze, a time nisu ispunjeni uvjeti za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

              Što se tiče zaključka prvostupanjskog suda o eventualnoj osnovanosti predmetne tražbine pod uvjetom da je tužitelj upućen u invalidsku mirovinu zbog potpune radne nesposobnosti te mišljenje stalnog sudskog vještaka u tom smislu, isti nisu odlučujući u konkretnom postupku.

              Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st. 1. u vezi čl. 375. st. 5. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu, kao i odluku o troškovima koju je sud pravilno temeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14).

              Zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu odbijen je temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a jer nije bio potreban u ovom žalbenom postupku.

U Varaždinu, dana 6. lipnja 2017. godine