- 1 -              Rev 497/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 497/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S., OIB … iz S. B., B. p. 7, zastupanog po punomoćniku P. K., odvjetniku u S. B., protiv tuženika C. o. d.d., OIB …, za Filijalu S. B., zastupanog po punomoćnici T. L. A., dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-134/2015-2 od 7. srpnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1751/2010-39 od 23. listopada 2014., u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku na ime razlike naknade iz osiguranja isplatiti iznos od 139.352,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. srpnja 2010. do isplate (točka I izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 234.168,49 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao i tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime razlike naknade štete isplati iznos od 528.371,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja 2010. do isplate (točka II izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 26.346,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. listopada 2014. do isplate (točka III izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom žalbe tužitelja i tuženika odbijene su kao neosnovane i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u cijelosti (točka I. izreke). Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je odbijen (točka II. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj (u odbijajućem dijelu tj. u točki II i III prvostupanjske presude koja je potvrđena drugostupanjskom presudom), na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 6. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukidanje nižestupanjskih odluka u pobijanom dijelu i preinačenje na način da se u cijelosti prihvati tužba i tužbeni zahtjev uz naknadu tužitelju svih troškova parničnog, žalbenog i revizijskog postupka.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Na temelju članka 392.a stavka 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Tužitelj se neosnovano poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, navodeći da mu nije dopušteno raspravljanje pred sudom, što je dovelo do negativne odluke suda. Naime, u predmetnom postupku izveden je dokaz vještačenjem radi utvrđenja vrijednosti stambenog objekta na dan štetnog događaja 8. lipnja 2010. i visine štete na objektu te vrijednost radova na raščišćavanju, stoga nije bilo niti odlučno utvrđivati u postupku tko je naručio vještačenje N. d.o.o. i saslušavati na tu okolnost direktora iste, svjedoka M. F.. Slijedom toga, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP na koju ukazuje tužitelj u reviziji, odnosno tužitelju nije uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete, i to za isplatu razlike iznosa od 577.729,24 kn s osnova zaključenog ugovora o osiguranju koji je obuhvaćao osiguranje stambene zgrade od rizika požara i nekih drugih rizika, smatrajući da mu zbog osiguranog slučaja (požara na stambenoj zgradi) koji se dogodio 8. lipnja 2010. pripada iznos cjelokupne štete (navodeći da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje pravilo podosiguranja), a ne iznos ugovorene svote osiguranja od 1.500.000,00 kn, ali ako bi prvostupanjski sud smatrao da se treba primijeniti pravilo podosiguranja tužitelj je postavio i eventualni tužbeni zahtjev te zatražio s osnova naknade štete iznos od 373.520,76 kn.

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

              - da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o osiguranju-obiteljski paket koji između ostalog obuhvaća i osiguranje stambene zgrade masivne gradnje, prizemna s potkrovljem veličine 520 m2 od rizika požara i nekih drugih rizika (polica osiguranja br. … od 4. prosinca 2009.) do svote osiguranja od 1.500.000,00 kn (koji iznos je sporazumno dogovoren),

              - da se 8. lipnja 2010. dogodio osigurani slučaj i to požar u kojem je nastala šteta na stambenom objektu,

              - da je tuženik na temelju zaključenog ugovora o osiguranju isplatio tužitelju iznos od 867.427,39 kn, s tim da je u tom iznosu tuženik i na ime naknade za raščišćavanje isplatio iznos od 15.000,00 kn,

              - da je prema nalazu i mišljenju vještaka vrijednost zgrade prije oštećenja požarom iznosila 1.722.417,00 kn, a visina štete nastala požarom (koja  procjena je dana na umanjenu vrijednost radi starosti zgrade, te imajući u vidu utvrđeni udjel neoštećenih dijelova 35,4%), iznosi 1.112.218,00 kn dok radovi čišćenja iznose 57.300,00 kn,

              - da je u članku 22. Općih uvjeta predviđeno da svaka stranka može zatražiti da štetu utvrde stručnjaci (vještaci) što znači da se u tom slučaju moraju primijeniti pravila struke,

              - da prema članku 21. Općih uvjeta tužitelj ima pravo na naknadu troškova raščišćavanja i to najviše 3% od iznosa osiguranja, što znači da se tužitelju može priznati najviše 45.000,00 kn (obzirom na svotu osiguranja od 1.500.000,00 kn),

              - da kada se stavi u odnos vrijednost stambenog objekta tužitelja, utvrđen po vještaku, a to je 1.722.609,54 kn i svota osiguranja od 1.500.000,00 kn proizlazi da osigurana svota predstavlja 87% vrijednosti stvari, stoga tužitelju od vrijednosti utvrđene štete 1.157.218,00 kn (1.112.218,00 kn + 45.000,00 kn) pripada 87% ili 1.006.779,66 kn, a kako je tužitelju već isplaćen iznos od 867.427,39 kn preostaje na ime naknade iznos od 139.352,27 kn što je tuženik još u obvezi isplatiti.

 

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz ugovora o osiguranju pa se odnosi između osiguratelja i osiguranika prosuđuju na temelju pravila koja uređuje ugovor o osiguranju, a ne na temelju pravila o uzrokovanoj šteti te da je osiguratelj stoga dužan isplatiti osiguraniku ugovorenu svotu, a ne puni iznos naknade štete, slijedom čega je tužitelju na ime razlike naknade iz osiguranja i dosuđen iznos od 139.352,27 kn, a odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu.

 

11. Tužitelj je osporavao da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti pravila iz ugovora o osiguranju jer da mu tuženik nije predao opće uvjete osiguranja, na što sadržajno ukazuje i u reviziji navodeći da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, jer da pravila osiguranja obvezuju osiguranika samo ako su mu stvarno predana, a ako pravila osiguranja nisu osiguraniku zaista i uručena, ne mogu se na njega odnositi u njima sadržana ograničenja pokrića. Točno je da sud prvog stupnja nije utvrdio sa sigurnošću da tuženik kao osiguratelj nije ispunio svoju obvezu uručenja uvjeta osiguranja, međutim propust osiguratelja da preda opće i posebne uvjete osiguranja nije pravno odlučan kada se ograničenje prava osiguranika osniva na zakonskim odredbama (tako i VSRH u Rev-2517/96 od 26. ožujka 1997.), a što je slučaj u konkretnom predmetu.

 

12. Tako je odredbom članka 960. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano da kad se utvrdi da je vrijednost osigurane stvari u trenutku ostvarenja osiguranog slučaja veća od svote osiguranja (što je slučaj u konkretnom predmetu), osigurnina se smanjuje razmjerno vrijednosti osigurane stvari u trenutku osiguranog slučaja.

 

13. Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili, budući su stranke sklopile Ugovor o osiguranju imovine, da je osiguratelj dužan naknaditi štetu tužitelju do visine osigurane svote, na temelju odredbe članka 921. ZOO, obzirom da je nastao osigurani slučaj. Kod osiguranja imovine ugovara se osigurana svota prema kojoj se i plaća premija i samo do visine te osigurane svote može se ostvariti naknada štete kod osiguranog slučaja (tako i Rev x 331/2011 od 7. rujna 2011.).

 

14. Prema tome, obzirom se nisu ostvarili revizijski razlozi, to je na temelju članka 393. ZPP, valjalo odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 11. svibnja 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v.r.