Broj: Rev 766/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. V. G. i 2. B. G., B., B., koje zastupa punomoćnik Š. M., odvjetnik u Š., protiv tuženika D. J. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva V. i P. sa sjedištem u Š., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž - 535/2009-2 od 19. studenoga 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P - 2829/06-31 od 18. kolovoza 2008., u sjednici održanoj 7. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljica u dijelu kojim pobijaju presudu Županijskog suda u Šibeniku broj Gž - 535/2009-2 od 19. studenoga 2012. u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P - 2829/06-31 od 18. kolovoza 2008. u t. 3. izreke kao neosnovana.

 

Odbacuje se revizija tužiteljica u dijelu kojim pobijaju presudu Županijskog suda u Šibeniku broj Gž - 535/2009-2 od 19. studenoga 2012. u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena odluka o troškovima postupka sadržana u t. V. izreke rješenja Općinskog suda u Šibeniku broj P - 2829/06-31 od 18. kolovoza 2008. kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljica i tuženika, te potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljica na utvrđenje prava vlasništva nekretnine označene kao čest. zem. 3865/6 z.u. 5815 k.o. D. P. kao osnov prvovedbe upisa stečenog prava u zemljišne knjige i dijela čest. zem. 3865/7 k.o. D. P., sve kako je to precizno prihvaćeno izrekom pod t. 1. i 2. prvostupanjske presude, kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljica na isplatu po osnovu razlike u kvadraturi čest. zem. 3865/7 k.o. D. P., u površini od 335 m2, i to iznos od 1.650,00 kuna za 1. m2 s pripadajućom zateznom kamatom (kako je to precizno određeno izrekom pod t. 3. prvostupanjske presude). Potvrđena je i odluka o troškovima postupka (izreka pod t. V. prvostupanjskog rješenja) kojom su tužiteljice obvezane platiti tuženiku 18.554,05 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljica, te odlučeno o troškovima postupka, tužiteljice su podnijele reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, uz prijedlog da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

U konkretnom slučaju u odnosu na pobijanu odluku o glavnoj stvari dopuštena je revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Naime, vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude je 552.750,00 kuna. Međutim, revizija tužiteljica u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, dok u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuju tužiteljice. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljica, pobijana odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentice ukazuju u reviziji. U odnosu na daljnje revizijske navode po ovom osnovu valja reći da drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje su tužiteljice isticale tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nisu ocijenili sukladno shvaćanju revidentica, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ostvarene povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljica za isplatu po osnovu razlike u kvadraturi nekretnine u suvlasništvu tužiteljica a koju u posjedu drži tuženik (čest. zem. 3865/7 k.o. D. P., u površini od 335 m2, i to iznos od 1.650,00 kuna za 1. m2).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je: - da je predmetni dio nekretnine označene kao čest. zem. 3865/7 k.o. D. P. za kojeg tužiteljice zahtijevaju isplatu bio u vlasništvu prednika tužiteljica D. Š. pok. S. i kojeg su naslijedile tužiteljice, te – da ne postoje pretpostavke zbog kojih tužiteljice kao suvlasnice predmetne nekretnine ne bi mogle zahtijevati predaju nekretnine u posjed od tuženika („ne zatraže /kao nasljednice B. i D. Š./ ustup tih dijelova čest. zem. 3865/7 k.o. D. P.“).

 

Navodi kojima revidentice dovode u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznose svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

 

Na prethodno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužiteljica na isplatu. To iz razloga što u konkretnom slučaju postoje pretpostavke u kojima su tužiteljice kao suvlasnice predmetne nekretnine ovlaštene zahtijevati od tuženika koji drži u posjedu njihovu nekretninu da im on preda svoj posjed stvari u smislu odredbi čl. 161. st. 1. i 2., te čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12). Kako je predmetna nekretnina, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, s trenutkom zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari bila u vlasništvu tužiteljica, to nisu ispunjene pretpostavke za nastanak izvanugovornog obveznopravnog odnosa po osnovu stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) na kojem tužiteljice temelje svoj zahtjev za isplatu. Naime, tuženik nije stekao pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom, dakle nije došlo do povećanja imovine tuženika, a time smanjenja imovine tužiteljica, kao pretpostavki nastanka obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove. 

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužiteljica odbiti kao neosnovana u dijelu kojim je drugostupanjskom presudom potvrđena prvostupanjska presuda pod t. 3. izreke i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Kod odluke o dopuštenosti dijela revizije kojim se pobija odluka o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja. 

 

Zagreb, 7. lipnja 2017.