Broj: Rev 2028/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja P. K. i II-tužiteljice A. K., oboje iz B., koje zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. I. P. j.t.d. iz Z., protiv tuženika S. b. d.d. O., O., koju zastupa punomoćnik V. S., odvjetniku u Odvjetničkom društvu O., R. & S. d.o.o. iz O., radi poništenja ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4623/2012-2 od 9. svibnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1519/11-22 od 29. ožujka 2012., u sjednici održanoj 13. lipnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki. I/I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na poništenje ugovora o prodaji dijela tražbine s aneksom br. 1. koji su sklopljeni 25. svibnja i 30. lipnja 2006., između tuženika kao prodavatelja i tužitelja kao kupaca, te ugovor o kreditu s valutnom klauzulom br. ... sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 28. lipnja 2006., sklopljen između tuženika kao kreditora i I i II-tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik dužan priznati tužiteljima. U točki I/II. izreke odbijen je i tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili vraćanje 500.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke, kao i da im naknade parnične troškove. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljima naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 47.200,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH; u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnose zbog svih razloga iz članka 385. ZPP-a, predlažući preinačenje nižestupanjskih presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, odnosno podredno ukidanje istih i vraćanje predmeta sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi članka 392.a stavka 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U sadržaju revizije ističe se da iz iskaza tužitelja i ostalih saslušanih osoba proizlazi da je tužena preuzela obvezu davanja u zakup tužiteljima nekretnine „M.“ d.o.o., ali da je sud  izveo zaključak i dao obrazloženje koje je u neskladu s utvrđenim činjenicama i drugim utvrđenjima. Revident se na takav način opisno poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Međutim, u obrazloženju pobijane presude nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje, a okolnost da revident ne prihvaća odlučna utvrđenja i pravne zaključke nižestupanjskih sudova nije razlog koji bi se mogao podvesti pod bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Osim toga, protivno tvrdnjama u reviziji, drugostupanjski sud je postupio sukladno odredbama članka 375. stavak 1. ZPP-a  jer je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja te je označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje ugovora o prodaji dijela tražbine i njegovog dodatka te ugovora o kreditu s valutnom klauzulom sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kao i zahtjeva za vraćanjem iznosa od 500.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Naime, tužitelji tijekom postupka koji je prethodio reviziji i u sadržaju revizije navode da su potpisali navedene ugovore opravdano očekujući da će tužena ispuniti svoj dio obveze i dati im u zakup nekretnine „M.“ d.o.o., nakon stečaja i to radi osiguranja sredstava za povrat odobrenog kredita, ali da je tužena postupala prijevarno i od dogovorenog odustala.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je između stranaka zaključen ugovor o prodaji dijela tražbine 25. svibnja 2006. koji je ovjeren po javnom bilježniku, kojim je tuženik S. b. d.d. O. tužiteljima prodala dio svoje tražbine iz ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu od 14. siječnja 2003. i dodatka od 28. prosinca 2004. i to u visini vrijednosti privatne imovine tužitelja, koja je bila predmetom osiguranja tražbine prodavatelja i zalihe opeke sve za iznos od 1.500.000,00 kn od kojeg će iznosa tužitelji isplatiti 500.000,00 kn u gotovini, a 1.000.000,00 kn putem dugoročnog kredita kojeg će mu odobriti tužena, tj. prodavatelj. Nakon toga zaključen je i ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama zaključenim između S. b. d.d. O. i P. K. kao korisnika kredita, založnog i mjeničnog dužnika i A. K. kao založnog i mjeničnog dužnika te sudužnika iz kojih proizlazi da je tužena odobrila tužiteljima dugoročni kredit u iznosu od 1.000.000,00 kn za plaćanje dijela kupoprodajne cijene po ugovoru o prodaji dijela tražbine od 25. svibnja 2006. i zasnivanjem založnog prava na nekretninama tužitelja, koje čine njihovu privatnu imovinu upisanu u zk. ul. 1361 k.o. B. kč.br. 544/2 kuća, površine 975 m² i osiguranjem kredita jednom bianco potpisanom mjenicom korisnika kredita uz mjenično očitovanje, jednom bianco potpisanom mjenicom sudužnika uz mjenično očitovanje, uz jednu javnobilježnički ovjerenu zadužnicu sudužnika te uz policu osiguranja od uobičajenih rizika za cjelokupno vrijeme trajanja kredita.

Također je utvrđeno da tuženica, prema sadržaju potpisanih i javnobilježnički ovjerenih ugovora, nedvojbeno nije preuzela obavezu davanja u zakup tužiteljima nekretnina „M.“ d.o.o., budući da se o tome samo razgovaralo, ali da stranke nisu donijele konačnu odluku o tome, a niti su sporni ugovori sadržavati takve uvjete zaključenja ugovora.

Očitujući se na žalbene navode, sud drugog stupnja posebno ističe da su svi zaključeni ugovori s tuženom i situacija s tvrtkom „M.“ d.o.o. bili dobro poznati tužiteljima.

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da tužitelji neosnovano traže poništenje ugovora o prodaji dijela tražbine zbog bitne zablude iz članka 280. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; u daljnjem tekstu: ZOO/05) jer tijekom postupka nije utvrđeno da bi tužena stranka izazvala bitnu zabludu kod tužitelja.

Zabluda je bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor (članak 280. stavak 1. ZOO/5).

Slijedom navedenog, kada su nižestupanjski sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da prilikom sklapanja spornih ugovora tužitelji nisu bili dovedeni u bitnu zabludu jer su pravilno ocijenili da tuženica nije preuzela obvezu o kojoj govore tužitelji, tj. da im radi osiguranja sredstava za povrat odobrenog kredita da u zakup prije navedene nekretnine, tada su pravilnom primjenom materijalnog prava osnovano odbili tužbeni zahtjev.

Odgovarajući na tvrdnje iz revizije prema kojima nižestupanjski sudovi nisu primijenili odredbe iz članka 99. i 100. ZOO-a (u ovom su slučaju mjerodavne odredbe članka 319. i 320. ZOO/05) o tumačenju ugovora, revidentu valja odgovoriti da te zakonske odredbe (s obzirom na pravnu osnovu pobijanja spornih ugovora) u konkretnom slučaju nisu ni bile važne za odluku o tužbenom zahtjevu. Uostalom, u sadržaju odnosnih ugovora (što ni sami tužitelji ne konkretiziraju) nije bilo spornih i nejasnih odredbi, a jasne odredbe primjenjuju se i izvršavaju onako kako glase.

Na navode revizije kojima se dovodi u sumnju pravilnost utvrđenja nižestupanjskih sudova o nepostojanju obveze tuženice da s tužiteljima sklopi ugovor o zakupu nekretnina „M.“ d.o.o., valja navesti još i to da se takvim tvrdnjama zapravo osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a revizijski sud nema ovlaštenja ocijeniti osnovanost tih navoda jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 385. stavak 3. ZPP-a).

Prema tome materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 13. lipnja 2017.