Broj: Revr 325/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. R. iz B., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. Z. i I. Z. B. u L., protiv tuženika P. B. d.o.o., iz B., zastupanog po  punomoćniku I. M., odvjetniku u U., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-321/13-7 od 8. rujna 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu broj P-569/09-75 od 7. ožujka 2012., u sjednici održanoj 27. lipnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tuženika, a prihvaća revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-321/13-7 od 8. rujna 2014. u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev preko iznosa 611.801,95 kn do iznosa 925.431,35 kn sa zateznim kamatama i odluka o parničnim troškovima i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete daljnji iznos 313.629,40 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje na iznos 270.000,00 kn teku od 10. rujna 2009., a na iznos 43.629,40 kn teku od 21. veljače 2012. do isplate, sve u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime parničnih troškova iznos od 133.450,00 kn sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Pazinu broj P-569/09-75 od 7. ožujka 2012. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos 925.431,35 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen, te je ujedno naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 126.128,60 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-321/13-7 od 8. rujna 2014. potvrđena je drugostupanjska presuda u odbijajućem dijelu, a djelomično preinačena u dosuđujućem dijelu i odluci o parničnim troškovima odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja preko iznosa 611.801,95 kn, te nalaganjem tuženiku isplatiti tužitelju iznos 71.283,08 kn na ime parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev (preko iznosa 611.801,95 kn do iznosa 925.431,35 kn) tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu, reviziju je izjavio tuženik pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši u tom dijelu ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja je osnovana, dok je revizija tuženika neosnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije obih stranaka ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u njihovim revizijama.

Neosnovan je revizijski prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a kojeg tuženik vidi u razlozima obrazloženja pobijane presude, a koji razlozi da su međusobno proturječni i time presudu čine nerazumljivom, jer suprotno tome razlozi iz pobijane presude, a kojima je drugostupanjski sud obrazložio svoju ocjenu o postojanju suodgovornosti tužitelja nastanku štetnog događaja (u omjeru tužitelj 30%, a tuženik 70%) su jasni, a to što takva ocjena tog suda je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, o čemu će u nastavku obrazloženja biti riječi, ne čini tu presudu nerazumljivom.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu mu štete vezano za ozljede koje je zadobio u nesreći doživljenoj na radu kod tuženika 16. srpnja 2007. U ovom revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno pitanje odgovornosti tuženika odnosno suodgovornosti tužitelja nastanku štetnog događaja, dok sama visina pripadajuće naknade štete među strankama i nije sporna.

Prema stanju spisa predmeta i činjeničnih utvrđenja sudova proizlazi:

- da je tužitelj ozlijeđen 16. srpnja 2007. kada je nastojeći odčepiti začepljenu kanalicu umetanjem je u izljevni dio peći za taljenje, došlo do prskanja aluminija koji je zahvatio lice, ruke i prsište tužitelja teško ga ozlijedivši,

- da je poslove svog radnog mjesta tužitelj obavljao na stroju za tlačno lijevanje za koje poslove je bio prethodno obučen od predradnika te zadužen za zaštitnu odjeću i obuću, te zaštitna sredstva, što je uključivalo odijelo i cipele te zaštitne rukavice, pregaču i plastične naočale,

- da je prilikom obučavanja za posao na stroju, upoznat od starijih radnika da se problem začepljenja kanalice aluminijem, a do čega je dolazilo često, tijekom njihove izradbe, treba rješavati mehaničkim putem (što iziskuje određeno vrijeme), a koji postupak da je moguće ubrzati umetanjem kanalica u peć za taljenje, smješten u drugoj prostoriji,

- da je za rad na peći za taljenje bila propisana zaštitna oprema u vidu kacige sa vizirom, zaštitna pregača i rukavice,

- da se od radnika tuženika zaposlenih na stroju za tlačno lijevanje i izradu kanalica, a u skladu sa ustaljenim procesom rada, pa tako i od tužitelja očekivalo da sam rješava problem odčepljenja kanalica, uključujući u tu svrhu i njihovo umetanje u peć za taljenje,

- da tužitelj nije bio zadužen za zaštitnu opremu u vidu kacige sa vizirom,

- da je kritične prigode tužitelj u nastojanju odčepljenja kanalice istu umetnuo u peć za taljenje, pri čemu nije imao na glavi zaštitnu kacigu sa vizirom, već samo zaštitne rukavice i pregaču, došlo do prskanja rastaljenog aluminija koji je zahvatio dijelove lica i tijela tužitelja, uslijed čega da je tužitelj zadobio brojne teške ozljede zbog kojih je bio podvrgnut brojnim operativnim zahvatima (18 operacija od čega 17 na očima) sa posljedicom gubitka vida na oba oka i smanjenjem životne aktivnosti za 94%, pretrpljenim fizičkim i psihičkim bolovima, zaostalom naruženošću, te potrebom za tuđom pomoći i njegom.

Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04 – dalje: ZZR) prvostupanjski sud je ocijenio peć za taljenje, a na kojoj je tužitelj radio u trenutku ozljeđivanja opasnom stvari, a rad na tom stroju opasnom djelatnošću, te je ocijenio da tuženik kao poslodavac odgovora tužitelju za nastalu štetu po načelu objektivne odgovornosti, te vodeći računa o utvrđenim činjenicama da je tužitelj date prigode postupao upravo u skladu s uvriježenom praksom obavljanja tih poslova kod tuženika, odnosno da je tuženiku bilo poznato da radnici svakodnevno u radu sa peći za taljenje, a radi odčepljivanja začepljenih kanalica, a ne koriste potrebna propisana zaštitna sredstva (kacigu sa vizirom), i to dopuštao. U skladu s tim ocijenio je da na strani tužitelja, a koji je postupao u skladu sa uobičajenim postupanjem u procesu rada, nema doprinosa, a koji bi umanjio odnosno isključio objektivnu odgovornost tuženika kao poslodavca.

Drugostupanjski sud pak prihvaćajući postojanje objektivne odgovornosti tuženika na temelju odredbe čl. 15. ZZR ocjenjuje da je u postupanju tužitelja, a koji je pristao da obavlja poslove na peći za taljenje, premda za to nije prošao obuku, odnosno da unatoč završenoj obuci o zaštiti na radu tužitelj u radu sa peći nije koristio propisana zaštitna sredstva, je doprinio nastanku nezgode. Pritom doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja ocjenjuje sa 30% u skladu s čim je od pripadajuće mu naknade štete tužitelju dosuđeno 70%.

Točno je da je tužitelj prošao obuku o zaštiti na radu organiziranu od strane tuženika, a koja se uz ostalo i bavi pitanjem korištenja propisanih zaštitnih sredstava u procesu rada, pri čemu u toj obuci nije bilo posebnog naglaska na radu sa peći za taljenje i potrebnim zaštitnim sredstvima, a kako to proizlazi iz formulara kojeg je u cilju polaganja tog ispita tužitelj ispunio.

Tužitelj je radio kod tuženika na radnom mjestu proizvodnog radnika zaposlenom na stroju za tlačno lijevanje, vezano za koje poslove je zadužio radnu odjeću i obuću, tj. zaštitna sredstva koja nisu obuhvaćala kacigu sa vizirom (namijenjenu za rad sa peći za taljenje) već plastične naočale kao zaštita očiju pri brušenju proizvoda. Pri uvođenju u posao (2 mjeseca prije nastanka ove nezgode na radu) tužitelj je od strane njemu pretpostavljenih radnika upoznat sa uobičajenim načinom odvijanja procesa rada kod tuženika uključujući i postupanje u slučaju začepljenja kanalice i baš njihovo umetanje u peć za taljenje, a radi ubrzavanja tog procesa, a što je bilo bitno učinkovitije od njihovog mehaničkog odčepljivanja, što nije zanemarivo obzirom da su radnici imali propisanu normu u izradi broja kanalica, nakon čega je prepušten da sam obavlja poslove svog radnog mjesta, a bez da pritom traži pomoć drugih radnika pa tako i vezano za rješavanje učestale pojave začepljivanja kanalica i njihovo odčepljivanje u peći za taljenje. Upravo u skladu s takvim, dakle uhodanim procesom rada kod tuženika, a s kojim su tužitelja upoznali nadređeni radnici je tužitelj kao i drugi radnici obavljao poslove svog radnog mjesta, uključujući i umetanje začepljenih kanalica u peć za taljenje, a bez da je za to imao na raspolaganju potrebno zaštitno sredstvo u vidu kacige sa vizirom. Stavljati na teret tužitelju takvo postupanje, a koje je bilo uobičajeno i sveprisutno kod tuženika, ne može se, baš kao ni očekivati da bi tužitelj, a nakon što je bio upoznat s načinom rada od strane odgovornih i njemu pretpostavljenih radnika, se mogao ponašati drugačije od ostalih radnika koji su na jednak način obavljali poslove tog radnog mjesta. Upravo zato je ocjena ovog suda da postupanje tužitelja nema elemente koji bi se mogli ocijeniti njegovim doprinosom nastanka ove nezgode u smislu umanjenja objektivne odgovornosti tuženika u smislu odredbe čl. 15. ZZR u vezi s čl. 1063. i čl. 1067. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO). Stoga je pogrešno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o doprinosu tužitelja nastanku štetnog događaja sa 30%, a zbog čega mu je pogrešno umanjena pripadajuća naknade štete za toliko tj. od toga dosuđeno 70%.

Iz rezultata provedenog postupka proizlazi da u opisu poslova radnog mjesta tužitelja nije bio obuhvaćen i rad na peći za taljenje, a zbog čega niti je tužitelj bio zadužen zaštitnom opremom (kaciga sa vizirom) namijenjenim za rad na tom stroju, zbog čega mu se ne može ni staviti na teret propuštanje u korištenju tog zaštitnog sredstva pri umetanju začepljenih kanalica u peć za taljenje. S druge pak strane zaštitne naočale kojima je tužitelj bio zadužen imale su svrhu pružiti zaštitu radniku i obavljanju poslova brušenja (zbog čega se radilo o plastičnim naočalama čija namjena je bila fizička zaštita oka od čestica prašine i kao takve nisu imale zaštitnu ulogu od toplinskog djelovanja). U skladu s tim u danim okolnostima ovog slučaja bespredmetno je dovoditi u vezu propust tužitelja da koristi plastične naočale kao zaštitu od temperature koja se razvijala u peći u taljenje (750-800˚C) sa njegovim ozljeđivanjem i tome davati značaj tužiteljevog doprinosa nastanku nezgode.

U štetnom događaju tužitelj je zadobio brojne teške ozljede sa zaostalim posljedicama u vidu trajnog smanjenja njegove životne aktivnosti, a vezano uz koje ozljeđivanje te liječenje je trpio fizičke bolove i strah, kao što je i zaostala naruženost. U skladu s tim, pravilna je ocjena da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u smislu odredbe čl. 19. st. 2. ZOO-a, zbog čega ga u smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a pripada pravična novčana naknada u iznosu 900.000,00 kn, kako je to ocijenio prvostupanjski sud pravilno, pritom ocjenjujući značaj pojedinih kvalifikatornih elemenata u određivanju visine pripadajuće naknade. Kako je s tog osnova tužitelju prethodno isplaćen iznos 120.000,00 kn, za toliko je taj iznos trebalo umanjiti, tj. tužitelja pripada neimovinska šteta u iznosu 780.000,00 kn, zbog čega je, a preinačenjem pobijane drugostupanjske presude s tog osnova tužitelju trebalo dosuditi daljnjih 270.000,00 kn. Odnosno na ime naknade materijalne štete tužitelju, a na temelju odredbe čl. 1093. ZOO-a pripada ukupan iznos 145.431,35 kn, a kako je to utvrđeno prvostupanjskom presudom, no kako je pobijanom drugostupanjskom presudom taj iznos umanjen za 30%, to je preinačenjem pobijane presude tužitelju pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo s tog osnova dosuditi daljnjih 43.627,40 kn.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 368. i čl. 395. st. 1. ZPP-a.

Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi s odredbom čl. 154. st. 3. ZPP-a.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom odlučivanja o reviziji tužitelja.

Zagreb, 27. lipnja 2017.