- 1 -              Revt 230/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 230/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa S. Š., zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u P., protiv tuženika ... društvo D. iz P., kojeg zastupa punomoćnik V. N., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6875/13-3 od 23. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-216/11-16 od 7. veljače 2013., u sjednici održanoj 11. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tužiteljice Republike Hrvatske odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se traži da joj tuženik s naslova naknade koristi plati iznos od 1.880.594,15 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 30. ožujka 2009. do isplate, kao i da joj nadoknadi troškove postupka (toč. I.). Tužiteljica je obvezana tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 123.131,25 kn (toč. II.), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 23.506,25 kn (toč. III.).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. i II. izreke, dok je rješenjem odbačena kao nedopuštena žalba tužiteljice pod toč. III. prvostupanjske presude. Ujedno je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 18.805,00 kn, uvećano za iznos PDV-a.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica predlaže da se revizija prihvati, ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 500.000,00 kn (čl. 497.a ZPP).

 

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi koristi koje je tuženik imao od korištenja sportske luke D., u akvatoriju V. u P., u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 30. ožujka 2009. bez ishođene koncesije za korištenje pomorskog dobra u svrhu korištenja luke posebne namjene.

 

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tuženik koristio pomorsko dobro sportsku luku D. u akvatoriju zaljeva V. u P. bez ugovora o koncesiji u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 30. ožujka 2009.,

 

- da je tuženik udruga koja u obavljanju djelatnosti ne može stjecati dobit,

 

- da se radi o luci posebne namjene, s obzirom na djelatnosti koja se u njoj obavlja, te koja se kao takva može koristiti samo za članove udruge,

 

- da se koncesija za luku posebne namjene - sportsku luku može dodijeliti samo udruzi za obavljanje sportske djelatnosti,

 

- da je tuženik koncesiju za korištenje predmetne luke posebne namjene stekao tek ugovorom od 1. travnja 2009., dok je prethodno istu koristio na temelju odobrenja nadležnih tijela,

 

- da je tuženik prvi zahtjev za dodjelu koncesije podnio 19. ožujka 1996., drugi 14. siječnja 2005.,

 

- da je tuženik koristio pomorsko dobro na temelju odobrenja nadležnog općinskog tijela iz 1982., kada je na temelju pravomoćne građevinske dozvole sagradio sportsku lučicu D., ranije ...,

 

- da je rješenjem Financijske policije, Postaja R. od 4. rujna 2009. tuženiku naloženo da plati iznos od 977.011,35 kn, a koji iznos se odnosi na plaćanje koncesijske naknade te poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2008.,

 

- da je drugostupanjsko tijelo odbilo žalbu tuženika i potvrdilo prvostupanjsko rješenje Financijske policije,

 

- da je granica pomorskog dobra utvrđena na temelju rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture od 12. veljače 2008.,

 

- da je Vlada Republike Hrvatske donijela odluku od dodjeli koncesije za predmetnu luku 18. ožujka 2009., te da je na temelju te odluke sklopljen Ugovor o koncesiji 1. travnja 2009.,

 

- da iz nalaza vještaka proizlazi da je tuženik u poreznim prijavama prijavio prihod i to za 2005. u iznosu od 299.291,77 kn, za 2006. u iznosu od 379.192,64 kn, za 2007., 556.070,18 kn, te 2008. u iznosu od 646.059,56 kn, a što sveukupno daje iznos koji tužiteljica potražuje od tuženika u ovom predmetu od 1.880.614,15 kn.

 

10. S obzirom na takva činjenična utvrđenja prvostupanjski sud smatra da bi jedina korist koju bi tužiteljica Republika Hrvatska imala od sporne nekretnine - pomorskog dobra bio ugovoreni iznos naknade za koncesiju, a za koji iznos je tuženik pravomoćno obvezan isti platiti prema rješenju Financijske policije.

 

Drugostupanjski sud pak navodi da nije točan zaključak prvostupanjskog suda da bi tužiteljica imala pravo jedino tražiti od tuženika, za razdoblje dok nije bila ugovorena koncesija, koncesijsku naknadu koju bi tuženik bio dužan plaćati za predmetno pomorsko dobro. To iz razloga što je odredbom čl. 17. st. 5. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 153/03, 100/04, 141/06, 38/09, dalje ZPDML) propisano da korist stečena bez osnove na pomorskom dobru ne može biti manja od naknade za koncesiju, koju bi bio dužan platiti ovlaštenik koncesije da pomorsko dobro koristi na temelju valjane pravne osnove. Stoga drugostupanjski sud smatra da je u konkretnom slučaju bilo potrebno utvrditi koju je korist tuženik kao korisnik pomorskog dobra ostvario gospodarskim iskorištavanjem pomorskog dobra, a koju bi inače mogao ostvariti ili ostvaruje ovlašteni korisnik takvog dobra i od toga onda odbiti sve nužne troškove koje je neovlašteni korisnik imao. Drugostupanjski sud ocjenjuje na temelju provedenih dokaza da tužiteljica nije dokazala koju je nepripadnu imovinsku korist tuženik stekao gospodarskim iskorištavanjem pomorskog dobra u spornom razdoblju, odnosno u kojoj visini. Kod toga prihodi tuženika u razdoblju 2005. do 2008. ne predstavljaju korist koju je tuženik imao od korištenja pomorskog dobra, jer nisu obračunati niti nužni, niti korisni troškovi koje je tuženik imao u istom razdoblju.

 

11. Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda pravilnim prihvaća i revizijski sud, pri čemu nižestupanjski sudovi pravilno ocjenjuju da se nisu ispunile pretpostavke za povrat stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO/91), odnosno čl. 1111. st .1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 - dalje ZOO/05).

 

Kod toga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili pravila o teretu dokazivanja, budući da je na tužiteljici teret dokaza da je došlo do stjecanja bez osnove, odnosno da je iz imovine tužiteljice u imovinu tuženika prešla određena imovina za koju ne postoji pravna osnova.

 

12. Treba također reći da tuženik koristi spornu sportsku luku - pomorsko dobro još od 1982., te da je u dva navrata od tužiteljice, odnosno njezinih nadležnih tijela tražio da mu se dodijeli koncesija.

 

Neosnovano tužiteljica potražuje od tuženika ukupan prihod koji je tuženik ostvario u spornom razdoblju, a da pri tom nisu obuhvaćeni rashodi, odnosno nisu obuhvaćeni nužni i korisni troškovi koje je tuženik imao u spornom razdoblju 2005. do 2008. prilikom gospodarskog iskorištavanja pomorskog dobra. Jednako tako nije sporno da je tuženik svojim sredstvima izgradio molove, doveo struju i vodu, izgradio operativnu obalu, uredio parkiralište, kao i mjesto za suhi vez brodica, a koji troškovi ni na koji način nisu uzeti u obzir. Stoga zapisnik Financijske policije i nalaz vještaka koji je utvrdio samo prihode tuženika u spornom razdoblju, nisu dokaza da je u spornom razdoblju tuženik imao korist o iskorištavanja pomorskog dobra u utuženom iznosu.

 

Slijedom navedenog pravilno su primijenjene odredbe čl. 219. i 221. ZPP gleda pravila o teretu dokazivanja.

 

13. Suprotno navodima revizije u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11., a niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u čl. 368. odnosno čl. 369. st. 1. ZPP. Treba dodati da su razlozi drugostupanjske presude jasni i razumljivi, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, te ne postoji proturječnost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i provedenim dokazima, odnosno sadržaju zapisnika.

 

14. Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužiteljice odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

 

Zagreb, 11. svibnja 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.