Broj: Rev 1491/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. d.o.o., O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-663/13-2 od 28. veljače 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-356/12-7 od 18. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 4. srpnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja G. d.o.o. protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-663/13-2 od 28. veljače 2013.

Obrazloženje

Općinski sud u Osijeku je presudom poslovni broj Povrv-356/12-7 od 18. listopada 2012. ukinuo u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. P. iz O., broj Ovrv-3141/10 od 29. studenog 2010. godine te je naložio tužitelju nadoknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu 10.000,00 kuna u roku 15 dana.

Županijski sud u Osijeku je presudom poslovni broj Gž-663/13-2 od 28. veljače 2013. odbio žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Protiv drugostupanjske presude, tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu ili da prihvati reviziju i ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje te naloži tuženici naknaditi mu trošak sastava revizije u iznosu 7.500,00 kuna uvećano za 25% PDV-a.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP), koji se zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13) u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima tuženika niti u postupku pred prvostupanjskim, a niti u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu sadržajem revizije ukazuje tuženik. Niti prvostupanjska, a niti pobijana drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženjima tih presuda.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 332.564,77 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tuženica kao naručitelj i tužitelj kao izvođač 27. studenog 2007. sklopili Ugovor o izvedbi fasade U. u O. (dalje: Ugovor),

- da su prema odredbi čl. 3. st. 1. tog Ugovora stranke utvrdile ugovorenu cijenu zatraženih radova u iznosu 3.405.497,78 kuna,

- da su prema odredbi st. 2. istog članka Ugovora u navedenu cijenu uključeni svi troškovi za rad, materijal, rad strojeva, transport (unutarnji i vanjski) povećani troškovi za prekomjerno korištenje i održavanje prometnica, takse, porezi, plaće, režije i dr. do primopredaje građevine te svi drugi izdaci potrebni za dovršenje ugovorenih radova,

- da se prema odredbi st. 3 istog članka Ugovora tužitelj obvezuje da će izvođenju eventualnih naknadnih radova pristupiti isključivo na pisani zahtjev naručitelja odnosno tuženice, a po prethodnom od strane naručitelja i izvođača o usuglašenom troškovniku naknadnih radova, te da će cijenu naknadnih radova ugovorne strane regulirati posebnim ugovorom,

- da su prema odredbi st. 4. istog članka Ugovora jedinične cijene iz ugovorenog troškovnika fiksne i nepromjenjive

- da je tuženica 3.405.497,78 kuna u cijelosti platila

- da je tužitelj zatražio od tuženice plaćanje dodatnog iznosa 332.564,77 kuna po Okončanoj situaciji od 16. lipnja 2010.

- da su radovi po toj situaciji izvršeni u naznačenim količinama i na temelju građevinske knjige, a odgovaraju ugovorenim uvjetima.

Prvostupanjski sud polazeći od pretpostavke da se u konkretnom slučaju radi o naknadnim, a ne ugovorenim radovima odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je vršio bilo kakve naknadne radove po usuglašenom troškovniku te da bi to bilo regulirano posebnim ugovorom pritom se pozvavši na odredbe čl. 319. i čl. 336. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08).

Protivno shvaćanju prvostupanjskog suda da bi se u konkretnom slučaju radilo o naknadnim radovima, drugostupanjski sud utvrđuje da se radi o radovima koji odgovaraju ugovorenim uvjetima, što je potvrdio i nadzorni inženjer. Kako su stranke ugovorile cijenu u ukupnom iznosu za cjelokupno izvedene građevinske radove koju je tužitelj dao tuženici u postupku javnog nadmetanja, to sud zaključuje da tužitelj nema pravo na povećanje cijene za vrijednost radova koji su ugovoreni, niti ima pravo na isplatu cijene za te radove budući da nije dokazao da je u međuvremenu od dana sklapanja ugovora pa do dana ugovorenog završetka radova došlo do povećanja cijene radova za više od deset posto u smislu odredbe čl. 627. ZOO te pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP potvrđuje prvostupanjsku presudu.

Prema odredbi čl. 625. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) cijena radova može se odrediti po jedinici mjere ugovorenih radova (jedinična cijena) ili u ukupnom iznosu za cijelu građevinu (ukupno ugovorena cijena).

Iz citirane odredbe slijedi da ZOO spominje dva načina plaćanja i to prvi način na osnovi jedinice mjere ugovorenih radova koji naziva „jedinična cijena“, te drugi način koji treba biti izražen „u ukupnom iznosu za cijelu građevinu“ koju naziva „ukupno ugovorena cijena“.

Karakteristika prvog načina ugovaranja cijene je u tome da se konačno izvedeni radovi mjere i procjenjuju prema unaprijed dogovorenom troškovniku te će konačna ukupna cijena ovisiti o tome koliko je stvarno količina i materijala izvedeno. Tzv. „ukupno ugovorena cijena“ određuje se za izvršenje cijelog posla na nekoj građevini. Ona znači da izvođač ima pravo samo na onu cijenu koju je ugovorio bez obzira na stvarne troškove izvođenja radova i bez obzira na izvedene količine pod pretpostavkom da nije izvodio posebno odobrene dodatne radove. Ugovorena cijena, ako je određena paušalno, iskazuje se u jednom iznosu za sve ugovorene radove.

Pravilno nižestupanjski sudovi tumače predmetni Ugovor kada zaključuju da su stranke cijenu radova ugovorile u ukupnom iznosu za cijelu građevinu (ukupno ugovorena cijena). Naime, protivno revizijskim navodima tužitelja, niti iz jedne odredbe Ugovora ne bi proizlazilo da će se izvedeni radovi obračunati na temelju stvarno izvedenih količina iskazanih u građevinskoj knjizi i jediničnih cijena iz ugovorenog troškovnika, a ugovorena cijena iskazana je u jednom iznosu za sve ugovorene radove. Očito da su stranke odredbom ugovora prema kojoj su „jedinične cijene iz ugovornog troškovnika fiksne i nepromjenjive“ htjele dodatno jasno i izričito ugovoriti čvrstu (fiksnu) cijenu za radove građenja i time isključiti utjecaj promjena cijena raznih elemenata od kojih je cijena sastavljena.

Međutim, i kada je ugovoreno da se cijena radova neće mijenjati, izvođač može tražiti povećanje cijena, ako se nakon sklapanja ugovora povećaju cijene elemenata na temelju kojih je ona određena, a bez njegova utjecaja u tolikoj mjeri da bi cijena radova trebala biti veća za više od deset postotaka (čl. 627. st. 1. ZOO). U tom slučaju izvođač može zahtijevati samo razliku u cijeni koja prelazi deset postotaka, osim ako je do povećanja cijene elemenata došlo poslije njegova dolaska u zakašnjenje (čl. 627. st. 2. ZOO).

Kako međutim tužitelj nije dokazao da bi došlo do promjene cijena, ne postoji obveza tuženice tužitelju isplatiti utuženi iznos od 332.564,77 kuna.

Treba reći i da sve kada bi se i radilo o naknadnim radovima u konkretnom slučaju ne bi postojala obveza tuženice za isplatu utuženog iznosa, jer tužitelj nije dokazao da bi postojao pisani zahtjev naručitelja za izvođenje naknadnih radova, niti je dokazao da su ugovorne strane sklopile posebni ugovor prema usuglašenom troškovniku naknadnih radova u smislu odredbe čl. 3. st. 3. Ugovora.

Stoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 4. srpnja 2017.