Broj: Revr 1806/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. T. iz O., OIB: …, koju zastupa punomoćnik P. V., odvjetnik u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4088/14-2 od 21. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-31/2014-11 od 11. rujna 2014., u sjednici vijeća održanoj 5. srpnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o   j e

Revizija tužiteljice protiv odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice da se naloži tuženici da isplati 5,032.793,41 kn sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženici nadoknadi parnični trošak u iznosu 23.832,50 kn (točka II. izreke).

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

              Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno da ukine presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vrati na ponovno suđenje.

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

              Revizija na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok je u odnosu na odluku o trošku nedopuštena.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP, koju revidentica u reviziji opisno ističe navodeći da je prvostupanjski sud neosnovano odbio  dokazne prijedloge. To stoga što na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Stoga odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Osim toga, treba reći da okolnost da sud nije prihvatio sve dokazne prijedloge tužiteljice ne znači da je time tužiteljici onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer je prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koji će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

Nadalje, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući utvrđenja prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP na koju revidentica također opisno ukazuje u reviziji.

Prema tome, u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revidentica.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

              Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu 5,032.793,41 kn i to s osnova neimovinske štete zbog teškog narušavanja zdravstvenog stanja tužiteljice i njezina supruga, umanjenja ugleda među radnim kolegama, obitelji i prijateljima i umanjenja radne efikasnosti 2,500.000,00 kn, na ime imovinske štete s osnova umanjenja plaće zbog privremene nesposobnosti za rad 1,337.548,78 kn i na ime izmakle dobiti zbog odlaska u prijevremenu mirovinu 1,155.244,68 kn, koji zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da je šteta nastala zbog povrede njezinih prava od strane nadređenih osoba kontinuirano od 2008., a što da je zaključno potvrđeno i pokretanjem neosnovanog i nezakonitog stegovnog postupka.

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila zaposlena kao službenica inspektorata, Područne jedinice O. na radnom mjestu više inspektorice rada,

- da je protiv tužiteljice pokrenut stegovni postupak pred Službeničkim sudom u Osijeku pod brojem zahtjevom od Klasa:114-01/11-01/5, URBROj:556-05-02-11-1 od 28. ožujka 2011.,

- da je tužiteljica rješenjem Službeničkog suda u Osijeku pod brojem KLASA: UP/I-114-04/13-01/3 URBROJ: 2158-06-00/2-13-6 od 17. veljače 2012. oslobođena od odgovornosti,

- da je rješenjem Višeg službeničkog suda u Osijeku od 15. svibnja 2012. poništeno rješenje Službeničkog suda u Osijeku pod brojem KLASA: UP/I-114-04/13-01/3 URBROJ: 2158-06-00/2-13-6 od 17. veljače 2012. i predmet vraćen na ponovni postupak,

- da je stegovni postupak obustavljen rješenjem Službeničkog suda u Osijeku KLASA: UP/I-114-04/13-01/3 URBROJ: 2158-06-00/2-13-6 od 20. lipnja 2013. zbog zastare,

              - da su nadređeni državni službenici omogućili tužiteljici da staloženo i kvalitetno obavlja svoje poslove, kako na terenu, tako i u uredu,

- da je stegovni postupak vođen zakonito i pravilno i

              - da ne postoji uzročno-posljedična veza između vođenja stegovnog postupka i štete za koju tužiteljica navodi da je uslijed toga nastala.

Polazeći od navedenih utvrđenja, pravilno su sudovi odbili tužbeni  zahtjev tužiteljice ocijenivši da ne postoji pretpostavka odgovornosti tuženice zbog nepostojanja uzročno posljedične veze između postupanja tuženice i eventualne štete koju tužiteljica trpi.

Naime, s obzirom da je tuženica poslodavac tužiteljice, tužiteljica pravo na naknadu štete može ostvarivati pod pretpostavkama propisanim za ostvarivanje prava na naknadu štete zbog povrede prava radnika iz radnog odnosa iz čl. 109. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 – pročišćeni tekst ). Na identičan način je propisano i odredbom čl. 103. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13) i čl. 111. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14).

Prema odredbi čl. 109. st. 1. Zakona o radu ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Prema st. 2. istog članka pravo na naknadu štete iz st. 1. ovog članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

Budući da Zakon o radu  predviđa da se šteta naknađuje po općim propisima obveznog prava, u konkretnom slučaju su pravilno sudovi utvrdili da ne postoje pretpostavke za odgovornost za naknadu štete.

Prema čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - u daljnjem tekstu: ZOO), tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, pri čemu krivnja prema čl. 1049. ZOO postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom.

Prema pravilima obveznog prava pretpostavka odgovornosti za štetu je postojanje uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete.

Revizijski sud u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova. Budući da u postupku nije utvrđeno da bi šteta koju tužiteljica potražuje u ovom postupku bila u uzročnoj vezi sa radnjama ili propustima tuženice, odnosno službenika tuženice koji su bili nadređeni tužiteljici i pokretanjem stegovnog postupka, sudovi su polazište za svoju odluku izrazili pravilnim pravnim shvaćanjem prema kojem sama činjenica da je pokrenut i vođen stegovni postupak protiv tužiteljice ne predstavlja valjanu osnovu za dosuđenje naknade štete.

Obzirom na navedeno pravilno su  sudovi primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 1045. st. 1. i čl. 1049. ZOO vezano za primjenu odredbe čl. 109. Zakona o radu.

Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice i presuditi kao u izreci presude.

Nadalje, na temelju odredbe čl. 129. st. 4. ZPP odluka o trošku u presudi smatra se rješenjem.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužiteljice u odnosu na odluku o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 5. srpnja 2017.